(soundtrack: Johnny Cash – American V/A Hundred Highways – 2006)
Kako je potrošena i izgubljena individualna sloboda u Crnoj Gori? Kako je oslobođenje pojedinca danas praktično nemoguće, i zašto je dugo očekivana sloboda tako prividna i toliko skupa u pred-mondijalističkoj provinciji?
Možda je poslednji čovjek koji je u Crnoj Gori mogao da podnese sopstvenu slobodu bio pokojni filmski reditelj Živko Nikolić. Podnošenje te slobode bilo je toliko veličanstveno da ga je uništilo i dalo mu oreal umjetnika-mučenika, posmrtnog heroja, junaka koji je tokom karijere bio porican i omalovažavan od elite. Na njegovom primjeru se prelama opasna suština plemenskog društva kakvo je Crna Gora bila i kakva je u ovom trenutku.
Baveći se u svojim filmovima arhetipskim odnosima i individualnim iskušenjima, Živko Nikolić je razmagnetisao auru plemena, razotkrio je mehanizme sile, nepravde, neslobode i mržnje koje zajednica/pleme generiše u svim vremenima i svim društvima. Slobodan i slobodouman pojedinac je opasan i zato ga treba osujetiti, dovesti u nemoć, u očajanje. Karijera Živka Nikolića je paradigma takvog odnosa plemena i pojedinca, realnog i potentnog pojedinca koji svoju viziju ne želi da krije i čuva u intelektualnoj samoizolaciji.
A onda je došla smrt.
Autentičan glas slobodnog mišljenja je arhiviran i poslužiće kao amalgam neke nove i potpuno nadrealističke igre elite. Elite koja, tek neznatno promijenjena, sada osjeća visoke domete takvog mišljenja i želi osujetiti da ono nadglasa hor nacionalnih/nacionalističkih umova i ego-naučnika. Elita će vrlo delikatno plasirati svoja tumačenja beskompromisne i individualne pobune, umrtviće oštricu kritičkog mišljenja natprirodnom željom za objašnjavanjem svega i svačega, razvodniće opasnost koja proističe od suštinski drugačijeg pogleda na njene vrednosti. Taj surovi koncept ubijanja a potom uzdizanja iz pepela herojskog pojedinca je imanentna karakteristika crnogorske plemenske zbilje.
Tražeći odgovore na pitanja s početka ovog teksta, i razmišljajući o životnoj sudbini Živka Nikolića, nametnula se misao o potpunoj neslobodi uzrokovanoj granicama plemenskog društva. Rani Nikolićevi filmovi – Beštije i Jovana Lukina bili su vivisekcija etičkog kodeksa i slika vrijednosti svoga vremena. Upravo onoga što je i današnje crnogorsko društvo, sa skoro neprimjetnim i nevažnim razlikama u odnosu na vrijeme u kome su nastali, sedamdesetih godina prošlog vijeka. A takvo neslaganje sa promovisanim vrijednostima elite treba suzbiti i to ovo društvo ubrzanom mondijalizacijom i čini. Svakodnevno. Presingom dvoličnih umova, kamarilom sa jedinog crnogorskog dvora, činjenjem stvarnosti. U potpunoj harmoniji pritiska države na pojedinca, pojedinca na pojedinca, vrijednosti na pojedinca. Svi ti pritisci su nepodnošljivi i zatiru individualnu slobodu. U modernim vremenima i staromodnim društvima, a Crna Gora je paradigma – sloboda je hobi, kao sakupljanje leptira, igranje karata ili malog fudbala.
Krećemo se ka vrlo kontrolisanom društvu, vrlo stigmatičnom i surovom, gdje će individualna sloboda biti samo oblak mašte. Mogućnost oslobođenja se ukida u svijetu jednakih individua, jednakih prava, jednakih očiju. Pleme dostojno brani svoju prošlost i pobrinuće se za one koji drugačije vide savršenu sliku vesele stvarnosti.
Na poslednjem albumu koji je za života snimio – A Hundred Highway – Johnny Cash je pjevao o američkoj neslobodi, o usamljenim vozovima, o noćima iskušenja, o sumnji u Boga koja je vrijedna koliko i sama vjera u Boga. Čovjek u crnom, kako su ga tokom cijele karijere identifikovali i zvali, na ovom albumu je ostao sam sa svojom gitarom i svojim stihovima. Hoće li jednog dana biti zaboravljen ili će njegov bunt i njegova muzika biti nasleđe nove stvarnosti i novog čovjeka?
Poslušajte album i osjetićete slobodu koja se ničega više ne plaši.
Autor kolumne: Đorđe V. Gregović