Kada budete videli fotografiju na koju se odnosi tekst u Kasačkim Novinama broj 17. a čiji je naslov: Tragom požutelih fotografija – „Neka davna i možda lepa vremena“, siguran sam da niko od Vas neće ostati ravnodušan. Pretpostavljam da će je mnogi podeliti na svom profilu, neki će o njoj međusobno razgovarati, a pojedini će se prepustiti samo svojim mislima i vratiti se u neka davna vremena. Oni najstariji će se setiti prošlih vremena i svoje mladosti kada je sve bilo mnogo jednostavnije, bar tako oni misle, kada su svi bili podjednako siromašni, tužni, nesrećni, „goli i bosi“, počesto gladni, po neki put i srećni, ali kada je svima sve bilo nekao lakše , manje zamršeno i komplikovano, jer su svi bili sličnih sudbina i materijalnog stanja. Ovi najmlađi će se možda nasmejati i u njihovom fazonu prokomentarisati: „kakav bedak“. Gotovo je sigurno da će biti u pravu i jedni i drugi, jer su to prošla, pomalo lepa i nostalgična vremena, ali i surova, jer je istina da je tada bilo mnogima teško i vodila se borba za opstanak i goli život. A život je bio surov i nemilosrdan. Ali i u takvim vremenima bilo je onih koji su voleli konje i njih stavljali na prvo mesto ispred svega. Ovo je priča o nekom davnom, prošlom, a možda nam se samo čini sa ove udaljenosti i lepom vremenu. Svako neka prosudi sam na osnovu slike i onoga šta pročita i neka donese samostalno sud o tom davnom vremenu.
Mala je verovatnoća da dobijete u vremenskom razmaku nešto više od pola godine, od tri različite osobe, tri iste fotografije. E baš to se meni dogodilo. Stigle su mi tri potpuno iste fotografije koje su mi puno govorile, koje su postavile bezbroj pitanja, ali nisam znao kako da pronađem prave odgovore na ta pitanja. Ono što je bilo očigledno na fotografiji na kojoj nikoga ne prepoznajete, a što se moglo po sadržaju fotografije proceniti i po izgledu ljudi na njoj i njihovog odela, da je ona najmanje stara šezdeset i više godina. Kada i gde je snimljena i ko je bio autor – fotograf, nije se moglo ni pretpostavit, a kamoli sa sigurnošću tvrtditi.
I krenuo sam u potragu za pričom koju je govorila ova fotografija. Kada sam dobio drugi put i treći put istu fotografiju, samo sam znao da je nastala na Beogradskom hipodromu skoro pre šezdeset godina i da je na njoj jedan od aktera Stipan Dulić, ali nisam znao gde je na slici.
Pre tri nedelje sam dobio fografiju prvo od Milana Vujovića poznatog odgajivača i vozača kasača iz Beograda, rođenog u Mrčajevcima. Samo dva dana kasnije ista fotografija mi je stigla od veterinara, Bore Jovanovića iz Beograda, rođenog u Šapcu. Iz razgovora sa njima sam saznao da je Bora prvo poslao fotografiju Milanu, a Milan meni. Dva dana kasnije Bora je tu fotografiju prosledio i meni. Tu potpuno istu fotografiju sam dobio pre pola godine od Marinka Dulić iz Starog Žednika, kada sam pripremao tekst o njegovoj ćerci Damnjani Nimčević. Pitate se pa šta je to toliko interesantno? Pa ako nikoga na fotografiji ne znate, a ona dođe do vas, logično je da će te pokušati da odgonetnete šta je na njoj tako tajanstveno i ko su ti ljudi i šta ih povezuje i kako to da su tri fotografije istog sadržaja dospele u moje ruke. Pitao sam se zašto sam izabran baš ja i zašto su one stigle sa različitih adresa do mene? Valjda je to bila sudbina koja je od mena tražila da odgonetnem šta sve i koga krije fotografija, ali i vreme i mesto njenog nastanka.
Kada pogledate fotografiju o kojoj je reč, videćete da su na njoj ljudu u jednom veoma siromašnom okruženju, da su svi nasmejani, da deluju zadovoljno i da je to u suprotonosti od načina kako su obučeni i od sredine (ambijenta) u kome se nalaze. Ono što je meni zanimljivo bilo, je to što se na fotografiji nalazi ni manje ni više nego pet sulki, od kojih se neke vide potpuno, a neke samo delimično. Prisustvo sulki je bilo dovoljno da me pokrene i da otpočnem potragu i probam da odgonetnem ko su ti ljudi i gde su se i kada slikali. Sama fotografija potvrđuje da je ona napravljena, danas bi rekli „trening centru“, a to je u stvari bila neka štala, za današnje uslove jako oronula u kojoj su čuvani konji i gde su se odlagale sulke i seno, gde su se okupljali oni koji su opsluživali konje, bilo da su vlasnici, trneri, vozači ili neki slučajni namernici. Zajedničko svima njima je da su oni veoma blisko povezani sa kasačkim konjima i kasačkim sportom. Na fotografiji je ni manje ni više nego sedamnaest ljudi: dve žene, jedno manje i jedno veće dete, a ostali su muškarci, dok se u gornjem delu fotografije vidi, verovatno žena na prozoru, ali samo do pola, sa ručnim satom na njenoj levoj ruci, što bi moglo ukazati da je to bio i stambeni objekat.
Kada sam od Marinka Dulića dobio fotografiju, saznao sam da je ona napravljena negde između 1950. i 1960. i neke na Beogradskom hipodromu, ali on nije znao tačno da kaže kada je nastala, jer na pozadini fotografije nije napisana godina, ali ni ko su ljudi na njoj. Marinko je samo znao i potvrdio da je na njoj njegov rođeni stric Stipan Dulić poznatiji kao Hauzer. Stipan Dulić je odmah posle rata držao konje na Beogradskom hipodromu i tamo se uglavnom takmičio i u to vreme je bio jedan od najuspešnijih vlasnika i vozača kasača u posleratnoj Jugoslaviji.
Fotografija koju sam dobio od Marinka me nije ostavila ravnodušnim, ali sam je zbog drugih obaveza stavio u fototeku gde stoje stare fotografije Beogradskog hipodroma, sa nadom da ću joj se jednom vratiti i odgonetnuti sve njene tajne. Kada sam dobio tu istu fotografiju od Milana Vujovića i Bore Jovanovića to je već bio znak da se sa njom moram ozbiljnije pozabaviti. Stalno sam se pitao ko su ostali akteri sa slike. Pozvao sam Milana da bi dobio dodatne informacije o slici, jer je on danas najstariji po „konjarskom stažu“ na Beogradskom hipodromu i mnogo pamti, a mogao bi mi dati dodatne informacije o tome gde se možda nalazio ovaj objekat u kome su pored konja, očigledno stanovali ljudi i gde su se vlasnici, treneri, štalski momci i vozači kasača okupljali i gde su provodili vreme.
Milan je na Beogradskom hipodromu neprekidno od sredine osamdesetih godina i mnogo toga je proživeo zajedno sa hipodromom i mnogo čega se seća i čuva od nezaborava. Rekao mi je da on pamti jednu dosta trošnu štalu, koja je bio udaljen od ostalih štala, a bila je blizu šume i mogla bi biti ona sa slike. Nekako po njegovom dolasku na hipodrom oko 1974-75 godine, taj objekat je srušen i na njegovom mestu je podignuta trkačka štala ergele Bečej. On se seća da su tu štalu koristili uglavnom takmičari koji su dolazili najčešće „peške“ iz Vojvodine na trke u Beograd sa svojim konjima. U toj štali su smeštali svoja trkačka grla, a i oni su tu boravili u nekim privremenim sobama i stanovima. Misli da su taj objekat koristili Alojzije Vuković, Pišta Tot Bagi, ali i drugi.
Od Bore Jovanovića sam saznao da je ovu fotografiju koju mi je poslao, dobio od Divne, ćerke Čede Markovića poznatijeg u konjarskim krugovima kao Pevac i Divninog supruga Nikole. Čeda je prvo bio džokej galopera, još u staroj Jugoslaviji, pa vozač kasača, posle trener galopera, a na kraju je bio neko bez koga se nije mogao zamisliti trkački sastanak na Carevoj Ćupriji. On je inače poznat na Beogradskom hipodromu kao „večiti i doživotni šef padoka“, bar sam ga ja tako zapamtio. Tu ulogu je obavljao sve do same smrti, a ostaće upamćen po belim dugim brkovima, luli, kačketu i po čuvenoj komandi: „Jaši“ sa kojom je odobravao izlazak galoperima u probni galop. Nekako je bilo logično da je na toj fotografiji i Čeda Marković, pošto se ona našla kod njegove ćerke. Kako nismo mogli da odmah pronađemo Čedu na fotografiji, Bora mi je poslao i druge fotografije iz vremena kada je Čeda bio mlad i imao ulogu startera i šefa padoka na hipodromu. Na jednoj fotografiji se lepo vidi Ćeda pri dodeli srebrne plakete posle istrčanog, po mom mišljenju derbija, ali i kako se vozi fijakerom koji predvodi galopska grla u svečanom defileu pred publikom, pre probnog galopa. Kada smo uporedili te fotografije sa onom prvom fotografijom utvrdili smo da je Čeda na fotografiji četvrti sa desne strane, između rukunica sulki u tamnoj atletskoj majici i sa kapom koja nije ni srpska šajkača, ali nije ni partizanska „Titovka“ nego nešto između, verovatno sa željom da bude ni „ovo ni ono“ i da se nikome ne zameri, ali i da svi na njega gledaju blagonaklono.
Pošto nisam mogao da prepoznam Stipana Dulića, ponovo sam pozva njegovog sinovca Marinka i on mi je rekao da je Stipan prvi sa leve strane, da sedi na sulkama „talijankama“ što je u ono vreme bila prava retkost. Vidi se da su sulke talijanke nove i da nemaju točkove, a da se dva „drugara“ sa cigaretama u ustima, jedan je pored objekta koji se nakrivio i ispucao i mogao bi biti sanitarni čvor (poljski klozet), a drugi sedi pored „ćelavog“ dečaka, spremaju da točkove koje drže u rukama montiraju na sulke. Čije su „talijanke“ i ko je u to vreme mogao da ih priušti i da li su stigle iz inostranstva, ili ih je neko od Subotičkih majstora napravio po uzoru na neke fotografije pristigle iz inostranstva, teško je pogoditi. Ali sudeći po „talijankama“ izgleda da smo već tada držali kakav-takav priključak sa Evropom. Kada je moja ćerka videla ovu fotografiju prokomentarisala je da su svi ovde veoma muževni, a momak koji stoji pored klozeta sa cigaretom u ustima je toliko delovao upečatljivo da ju je podsetio na Džems Dina. Ako pogledamo Stipana vidi se da je on nekako najbolje obučen, jer se ne sme zaboraviti da je on bio za ondašnje prilike dobro situiran. Na glavi ima miciku (kačket) kakve su se nosile nekada u Vojvodini, mantil, belu košulju, i sandale koje su bile popularne u Bačkoj i mogle su se kupiti na svakom vašaru i kirbaju. Takve sandale sam i ja nosio kao student, jer su bile udobne, praktične i ne mnogo skupe. Radi poređenja, muškarac koji sedi na sulkama prvi sa desne strane, koji ima kačket, ima košulju sa kratkim rukavima koji su grubo i ručno porubljeni, a uz to je i bos…
Ostale sa fotografije teško da možempo prepoznati. Po Milanu Vujovioći prvi sa desne strane je „Lemešanin“ Pera Crnković, a pored njega Pišta Toth Bagi iz Čantavira. Za ženu koja drži malo dete, Milan je mislio da je Perina supruga.
Ovu fotografiju sam poslao i Stani Pejić Tukuljac, ćerki Pavla – Paje Crnkovića i sinovici Petra – Pere Crnkovića. Ona mi je odgovorila da na slici, kako je to mislio Milan Vujović, nije Pera Crnković, a to je potvrdila i Perina ćerka kojoj je Stana poslala fotografiju u Zagreb. Kasnijim pregledom dokumentacije došao sam do saznanja, a to mi je potvrdio i Milan, da je Pera Crnković prvi put na duže bio na Beogradskom hipodromu tek 1964. godine, kada je sa Mlažnjakom odneo Jugoslovenski derbi.
Kako je Milan Vujović rekao da je drugi čovek sa desne strane naslonjen na sulke Istvan – Pišta Toth Bagi nije mi ništa drugo preostalo nego da pronađem nekoga iz porodice Toth Bagi iz Čantavira. Uspeo sam preko facebook-a da pronađem telefon od Pištinog unuka Atile Toth Bagi iz Čantavira. Kada sam mu objasnio šta me zanima, rekao je da mu pošaljem fotografiju i on će je pokazati svome ocu Gelertu Toth Bagi, Pištinom sinu. Vrlo brzo sam dobio odgovor. U vreme kada je ova fotografija nastala, (kasnije sam to saznao i od dr Tome Radovanovića, sina dr Jove Radovanovića) i po onome što je rekao Gelert Toth Bagi, njegov otac Istvan je u to vreme bio na Beogradskom hipodromu. Po njegovom mišljenju Istvan Toth Bagi je drugi čovek sa desne strane koji je desnom rukom oslonjen o rukunicu od sulki i ima na glavi kačket, malo veći i teži. Gelert ne može baš sto posto da tvredi da je to njegov otac, ali čovek na slici mnogo liči i podseća na njega, a u vreme odmah po završetku rata pa sve do polovine osamdesetih godina Istvan Toth Bagi je bio često gost na Beogradskom hipodromu, što potvrđuje i fotografija nedavno objavljena na facebook profilu „Fotografije kasača“ gde se vidi Istvan Toth Bagi kako voza grlo Badacsony, a koja je snimljena 1949 godine. Druge ljude sa fotografije Gelert ne prepoznaje i ne može sa sigurnošću da zna gde je fotografija nastali i kada. Porodica Toth Bagi ne poseduje takvu fotografiju u svom porodičnom albumu.
Fotografiju sam slao i nekim starijim konjarima, redovnim posetiocima Beogradkog hipodroma, koji su mogli da poznaju nekoga sa slike, ali svi su uglavnom govorili da ne znaju ni gde je snimljena, a nikoga i ne prepoznaju na fotofgrafiji.
Pokušao sam da porazgovaram i sa Ljupčetom Nevenkićem iz Selevca, koji je nekoliko sezona u periodu 1970 -1975 godina proveo na Beogradskom hipodromu. On je pretpostavio da su to štale koje su bile iza velike štale koja se nalazi odmah levo, kada se ulazi u štalski krug sa trkačke staze. Tu je bilo nekoliko manjih štala u kojima su boravili vlasnici koji su dolazila na hipodrom uglavnom iz Vojvodine i po neki iz Srbije. Na žalost, nikoga nije mogao da prepozna.
Sasvim slučajno mi je pao na pamet dr Jovan Radovanović, jer je ceo svoj vek proveo na Beogradskom hipodromu, pa sam pomislio da bi i on možda mogao biti na toj fotografiji. Jedini ko bi mogao da ga prepozna na toj fotografiji je njegov sin dr Tomislav Toma – Tomica Radovanović. Njegov broj sam dobio od Milovana – Mikija Radovanovića iz Viševca, Tominog brata od strica i Jovinog rođenog sinovca. Kada sam pozvao dr Tomu i objasnio mu šta me zanima i rekao mu da bih voleo da pogleda fotografiju i da mi javi da li nekoga prepoznaje sa te fotografije, rekao je da je pošaljem, pa će mi javiti, ako nekoga zna. Ni ja, a još manje on, nismo mogli ni pretpostaviti gde će se ova priča koja traje već više od sedamdeset godina završiti.
Ubrzo sam putem mejla dobio dr Tomin odgovor. On je kratko i jasno glasio: „Snimljeno je u ulici Vase Stajica 5 preko puta hipodroma tj. u dvoristu gde sam stanovao.Prepoznajem ženske likove i realno je da je fotka napravljena pre 1950. Pozdrav”.
To što je dr Toma napisao je bilo mnogo, više nego što sam se nadao i što sam očekivao, ali posle tog saznanja, ipak nedovoljno, jednostavno rečeno, malo i nepotpuno. Nisam bio lenj i odmah sam pozvao dr Tomu. Kao inspector Frost iz poznate engleske kriminaslističke serije otpočelo je skoro više od jednog sata unakrsno ispitivanje. U početku se “optuženi “ suzdržavao da bi na kraju ispričao celu priču. Bio je to veoma iskren razgovor u kome se dr Toma vratio u dane najranije mladosti, a sve zahvaljujući ovoj fotografiji.
Kako mi je rekao dr Toma kada je pogledao fotografiju, učinilo mu se da nikoga ne zna iako mu je ambijent bio nekako poznat, ali nije mogao na „prvu loptu“ da se seti zašto. I kada je već hteo da mi odgovori da nikoga ne poznaje i da mu je žao što mi ne može pomoći, malo je bolje pogledao ženske likove koji su mu se učinili poznati, pa kada ih je ponovo malo duže zagledao, prepoznao je svoje stare komšinice, pored kojih je proveo svoje detinjstvo. Žena na levoj strani footoghrafije koja drži manje dete je tetka Katica Vražić, a mlađa žena je njena ćerka Zlata, koja sedi pored mališana. Porodica Vražić je stigla u Beograd iz Hrvatske. Bili su bolje stojeći od ostalih stanara i prvi su imali TV prijemtik . Kod njih je dr Toma kao klinac redovno odlazio i gledao poznate TV serije. Sutradan, posle ove informacije ponovo sam razgovarao sa dr Tomom i on je rekao da je uz pomoć majka Nade odgonetnuo još neke ljude sa slike. Bile su to njegove komšije. Dete koje je komšinica tetka Katica držala je njen najmlađi sin koji se zvao Stevan. Momak koji je bez majice, kratko podšišan i sedi iza Katičine ćerke Zlate je Katičin stariji sin Milan, dok je čovek u beloj majici koji grli Milana, Katičin muž Josip koga su svi zvali Joza. Dečak ošišan „do glave“ (ćelav) je Vita, tako su ga svi zvali. Njega je usvojila Marica Belić, Crnogorka koja je Radovanovićima ustupila prolaznu – zajedničku kuhinju.
Na fotografiji se vidi i prozor od prvog stana desno kada se penje stepenicama. Naslonjena na prozoru je neka žena, ali se ona vidi samo „do pola“. U tom stanu je stanovala komšinica Anka Resavac. Možda je i ona želela da se fotografiše, ali nesrećnim slučajem anonimni fotoreporter je nju „odsekao“ i sllkao joj samo prekrštene ruke.
Zgrada u kojoj je nastala naša fotografija se nalazila u ulici Vase Stajića sa kućnom brojem 5. Ova ulica se nalazi odmah naspram glavnog ulaza na BGD hipodrom, kada se dolazi od Ade Ciganlije i ona spaja Paštrovićevu sa Zrmanjskom ulicom. Po pričanju dr Tome u Paštovićevoj ulici kao i u svim okolnim ulicama je bilo mnogo manjih štala i stambenih objekata u kojima su bili smešteni konji kako kasači, tako i galoperi i svi oni koji su o njima brinuli. Zgrada sa kućnim brojem pet je bila na sredini ulice sa leve strane idući od hipodroma. Koliko se seća dr Toma, a po priči koju je čuo, to je bila kuća čiji je vlasnik bio neki jevrej koji se posle rata nije pojavio i tom kućom je od tada raspolagala Beogradska opština i u njoj su dodeljivani stanovi i sobe slabije situiranim bračnim parovima.
O danima koje je proveo u ulici Vase Stajića broj pet, dr Toma ovako priča: „Moj otac Jova je stigao u Beograd 1951. godine na studije medicine. Ubrzo se oženio mojom majkom Nadom. Ja sam se rodio u Viševcu, rodnom mestu moga oca. Zbog očevih studija smo se preselili u Beograd 1953. godine. Kako je otac bio student i bio oženjen, a nije imao stalnih prihoda, odlukom opštinskih vlasati dodeljen mu je smeštaj u zgradi broj pet u ulici Vase Stajića. Kada smo mi došli u taj stan 1953. godine koji se sastojao od jedne male sobe „tri sa tri“, tu više nije bilo konja, ali ni konjara. Kako sam ja bio mali kao i soba koja nam je dodeljena, žena koja je brinula o stanovima i stanarima u zgradi, dala nam je na korišćenje i jednu prolaznu kuhinju, te smo se tako i mi malo proširili. Pored nas, tu je bilo još stanara. Pored tetka Katice i njene porodice, na spratu na koji se ide stepenicama, koje se vide na fotografiji, stanovali su i drugi stanari. Stanovi su bili na spratu, pod je bio od drvenih greda i dasaka koje nisu baš bile idealno spojene, tako da se miris širio iz prostorija koje su bile ispod stanova, a pripadale su trgovačkom preduzeću „Banovo Brdo“ , koje je u njima skladištilo razne poljoprivredne proizvode namenjene za ishranu stanovništva. Uglavnom je tu bio krompir. Tu gde se vidi seno, na levoj strani slike, je otac Jova napravio neku šupu gde smo držali drva za loženje. Ispred te šupe je bila jedna česma koju smo svi koristili. Sećam se da je mama odatle uzimala vodu koja nam je trebala i donosila je preko stepenica u stan. U dvorištu su bila i tri klozerta koje su koristili stanari.“
Kada sam pitao dr Tomu, a šta je bilo sa ljudima sa fotografije koji su se očigledno sudeći po sulkama (ukupno se vidi pet) bavili kasačima i kasačkim sportom, on je nastavio priču: „Kada se ulazilo u naše dvorišta sa ulice, videlo se sve kao na fotografiji. I stepenice i trem ispod njih i stanovi koji su bili na sparatu kao i visoka drvena ograda sa desne strane koja je naše dvorište delila od susedne kuće koja i dan danas postoji. Ispod stanova i levo u produžetku trema nekada su se nalazile štale u kojima su bili smešteni konji . Konji su ulazili u štale na drugi ulaz, koji je bio levo od ulaza za stanare i on se na slici ne vidi. U delu koji se vidi na slici, vlasnicii su držali ispod stepenica seno, opremu, sulke i sve ostalo što je neophodno za negovanje i hranjenje konja. Verovatno su vlasnici i štalski momci i stanovali u stanovima iznad štala. Iz štala su konji iseljeni pre našeg dolaska, 1953. godine i prostor je dodeljen trgovačkom preduzeću. Sasvim je bilo prirodno i logično što se moj otac zakonjario. Kako je dolazio iz seljačke kuće, a voleo je konje, nije mu puno trebalo da se privoli konjima i to kasačima. Da je možda dobio stan na nekom drugom mesto, sigurno bi i priča bila drugačija. Ovako, upao je u epicentar konjarsva i nije mu trebalo mnogo pa da nabavi i prvog konja i da počne da se takmiči. Kako je bio student i otac porodice, a nije imao drugih prihoda, počeo je da trenira i vozio konje drugih valsnika i tako je izdržavao našu porodicu. Baš zbog toga što je morao da radi i da nas izdržava i studije medicine su se odužile te je njih završio 1965. -1966. godine. U tom stanu u koji se stizalo stepenicama smo živeli sve dok zgrada nije porušena, a mi smo dobili stan na Banovom Brdu. Kako je mama Nada veoma dobra i fina žena u našu kuću su stalno dolazili, kako rođaci i prijatelji iz Viševca koji su donosili sir, kajmak, pršut, rakiji i vino, tako i oni koji su to kupovali, naš stan je postao mesto gde se odvijala trgovina između zemljaka iz Viševca i Beograđana. Nema konjara koji je dolazio na Beogradski hipodrom, a da nije prošao tim stepenicama do našeg stana. Uvek su bili prijateljski primani od moje majke Nade i oca Jove. Ipak, majka je bila glavna i uvek je pridobijala sve simpatije naših gostiju. Mnogi su i spavali kod nas, kada ne bi našli drugo prenoćište. Te stepenice bi se mogle nazvati i „konjarskim“ , a naš stan „konjarsko svratište“. Vremenom je taj objekat malo uređen i doteran tako da se u njemo moglo koliko toliko pristojno živeti. Jako sam se iznenadio kada sam video fotografiju, i to me je podsetilo na dane najranijeg detinjstva kada sam kao klinac uživao u igri po dvorištu, na hipodromu, ali i u konjima.“
„ U toj ulici je bila i jedna kuća koja se prodavala. Otac Jovan je tada bio vlasnik Balatona, koji je pobedio u probnom derbiju. Bio je kandidat da pobedi i u derbiju, ali je imao maler, jer mu se kamen zaglavio u žabici te nije istrčao trku kako se od njega očekivalo. Za tog Balatona otac je dobijao toliko novca da je mogao da kupi tu kuću uz jako malu doplatu. Kada sam ga jednom prilikom pitao zašto nije kupio kuću, rekao je : „Tvoja mam je bila iz domaćinske kuće. Njima su sve posle rata oduzeli. Pa neću da kupim kući pa da mi je posle oduzmu“, priseća se dr Toma prohujalih vremena.
Kada sam posle razgovarao sa Milanom Vujevićem i rekao mu da je to bila kuća u kojoj je stanovao dr Jova sa porodicom i on se tada setio stana, ali i stepenica kojim je odlazio do dr Tome, koji ga je vodio da Ade Ciganlije, gde je gađao žabe vazdušnom puškom. Dobro se seća da ih je uvek dočekivala majka Nada sa raznim poslasticama, a posebno mu se dopadao koh koji je pravila.
Kada sam već pomislio da se otkrilo što se moglo i da više nema nama poznatih lica, javio se ponovo dr Toma sa još jednim otkrivenim likom. Dok je prolazio Paštrovićevom ulicom sreo je ćerku Čede Pevca, Divnu koja mu je u razgovoru rekla da je na fotografiji i poznati trener galopera Josip Kolar. On je na fotografiji iza Vite, dečaka koji je ćelav i sedi pored klozeta i drži točak za sulke i ima cigaretu u ustima. Na osnovu ovih podatake može se zaključiti da se u ovom objektu – štali nisu samo držali kasači, nego je bilo i galopera, ili je to bilo najbolje mesto gde su se svi konjari okupljali posle svršenih poslova, bez obzira kojoj grani konjičkog sporta su pripadali.
Posle dugih telefoniranja i razgovora, ipak smo uspeli da odgonetnemo samo delimično fotografiju i da samo deo njene tajne otkinemo od zaborava. Saznali smo da je fotografija više od sedamdeset godina čekala da se pojavi i da se samo deo njene tajne otkrije. Tih ljudi koji se vide na fotografiji više nema. Samo su ostala bleda sećanja njihovih rođaka i prijatelja. A oni su bili možda deo najsvetlije istorije kasačkog i galopskog sporta, koja se odmah posle rata stvarala u Jugoslaviji, a čiji je centar tada bio Beograd.
Svi oni koji su tada bili na Beogradskom hipodromu nisu mnogo marili za uslove u kojima su živeli. Sobzirom da su Stipan Dulić, Pišta Toth Bagi, Josip Kolar i Čeda Marković, tada bili vodeći treneri i vozači, ne samo na Beogradskom hipodromu nego i u Jugoslaviji, može se pretpostaviti da su njihovi konji tada imali mnogo veći komfor i pažnju nego njihovi vlasnici, kao i oni koji su se brinuli o njima. A tada je to bilo prirodno i normalno. Konji su bili ti koji su tada zarađivali i izdržavali čitave famili i bili su poštovani, ali su se i oduživali dobrim trčanjem i pobedama, pa čak i u klasnim trkama.
Poštovani čitaoci Kasačkih Novina, ako slučajno prepoznate nekoga na fotografiji javite se da u potpunosti odgonetnemo tajnu.
Ako imate neku sličnu fotografiju podelite je sa nama, pa da otkrijemo još neki delić bogate kasačke i galopske istorije kod nas.
P.S.
Kada je dr Tomislav Radovanović rekao da je kuća broj 5 u ulici Vase Stajića, ali i ceo kraj oko Paštrovićeve ulice bio epicentar konjarstva bio je u pravu. U to vreme Beogradski hipodrom je bio stecište svih najboljih kasača i galopera i svih onih koji su ih pratili, negovali, jahali i vozili. Na trke je dolazio veliki broj gledalaca ne samo iz Beograda nego i iz svih krajeva gde su se negovali trkački konji. Zahvaljujući tome „epicentru“ kasački sport se proširio kako u Vojvodinu tako i po centralnoj Srbiji. Svi oni koji su dolazili na Carevu Ćupriji i koji su provodili neko vreme na hipodromu, ozbiljno su se „opelcovali i zarazili“ sa konjima i ta ljubav im je ostajala do kraja života. Svojom iskrenom ljubavlju prema konjima, pridobijali su i sve oko sebe, a pogotovo svoje mlađe ukućane, pa nije čudo da se u jednoj porodici smenjuju generacije koje uporno neguju i čuvaju kasače i sa njima se takmiče. Niko od njih ne odustaju od ljubavi prema konjima koju im je usadio neko od starijih i amaneta da kuća ne sme biti bez konja i da se sa njima neko mora baviti, pa makar i na rekreativan način.
O toj ljubavi koja se prenosi sa „kolena na koleno“ govori i ovaj deo teksta o onima koji su prisutni na sada već „našoj fotografiji“ i njihovim potomcima, kao i o onima koji su pomogli da se tajne prikrivene na slici koliko toliko otkriju i razjasne.
Imena su poređana po abecedi
ALEKSANDAR MARKOVIĆ – ACA je sin Čedomira Markovića. Kako je odrastao samo dvadesetak metara od galopske staze bilo je prirodno da su mu se konji još od najranijih dana podvukli pod kožu tako da je proveo ceo svoj vek na hipodromu trenirajući galoper. Učitelj mu je bio otac Čeda, ali ne sme se zanemariti ni uticaj drugog konjarskog oca Josipa Kolara od koga je mnogo naučio i kome je uvek bio zahvala. Interesantno je da gotovo nikada nije jahao konje sem u nekoliko slučajeva, ali je i porod toga bio naš najuspešniji trener pored Josipa Kolara. U početku je bio futer majstor u ergeli Ljubičevo da bi posle godinu dana preuzeo trenersku palicu i postigao značajne rezultate za Ljubičevce. Sa njihovim grlima je dva puta pobedio u derbi trkama. Ostalih sedam pobeda je ostvario sa konjima iz drugih ergela i sa grlima privatnih vlasnika. Nije se retko dešavalo da njegovi puleni u derbiju osvoje sva tri prva mesta. Nažalost, prerana smrt ga je sprečila da po broju pobeda stigne svoga učitelja Josipa Kolara. Tamo gde je on stao nastavlja njegov sin Ivan koji je na dobrom putu da postane dobar trener galopskih grla.
ATILA TOTH BAGI je sin Gelerta i unuk Istvana i on je najmlađi iz porodice Toth Bagi iz Čantavira koji je zakoračio u svet kasača. Pored oca Gelet-a i deda Istvana još kao đak u osnovnoj školi naučio je da vozi kasače. Brzo je stekao njihovo povernje, pa su mu dozvoljavali da trenira samostalno konje. Ipak deda Pišta je bio oprezan kada su u pitanju konji i još uvek mlad i neiskusan unuk, pa je kradoim dolazio biciklom na hipodrom, ne bi li se uverio da Atila sve radi kao su ga naučili. Još kao omladinac je učestvovao u nekoliko trka, ali je kasnije zbog posla i obaveza morao da se isključi na neko vreme iz kasačkog sporta. Seća se da je jednom u trci dvoprega kao suvozač zamenio oca koji se razboleo. Kada je sudija na trkama, a bilo je to u Somboru, rekao da je mali i da ne može da bude suvozač, Aranjoš Nandor stariji je priskočio u pomo i rekao sudiji da je „taj mali, više vozi konja nego što je sudija video konja na trrkama“, te su ga tako pustili da bude dedin suvozač. Posle dedine smrti porodica Toth Bagi se malo udaljila od konja, ali krajem prošle godine su kupili Pandoru S, petogodu kobilu koje će od ove godine biti u treningu kod Branislava Mukića sa Palića i braniće boje porodice Toth Bagi. I tako će se tradicija odgoja kasača duga više od sedamdeset govdina u porodici Toth Bagi iz Čantavira nastaviti.
BORA JOVANOVIĆ je rođen u Šapcu i bilo bi čudno da ne voli konje, što je uticalo da diplomira na Fakultetu Veterinarske Medicine u Beogradu. Edukovao se u inostranstvu (Italija, Nemačka) na specijalizovanim klinikama za konje, od strane eminentnih stručnjaka. Od rođenja pokazuje veliku Ijubav prema konjima, a uzgoj lipicanera je porodična tradicija. U mladosti je izučio sarački zanat. Takmičio se u preskakanju prepona i vožnji zaprega u nacionalnim turnirima. Trenirao i jahao u treningu galopska grla. Osnivač je i prvi upravnik ergele Surčin (galopska grla). Stručni konsultant je ergele Kelebija od osnivanja do danas (lipicanska grla).Predavač je na fakultetu TIMS u Novom Sadu za školovanje trenera u konjičkom sportu. Svakodnevno je angažovan u lečenju konja po celoj Srbiji. Vlasnik je nekolilo lipicanera od kojih je jedan šampion Evrope. Poseduje zavidnu arhivsku građu iz kasačkog, galopskog i preponskog sporta. Otac je troje dece i očekuje da neko od njih pođe njegovim stopama.
ČEDOMIR ČEDA MARKOVIĆ – PEVAC je verovatno jedan od nadugovečnijih konjara na ovim prostorima. Poživeo je 102. godine. Ceo svoj dugi život posvetio je konjima, uglavnom galoperima, ali nisu ga mimoišli ni kasači. Rođen je u srcu Šumadije, u Kragujevcu, odakle je poteklo nekoliko veoma dobrih jahača galopera, ali i vozača kasača. Već sa dvanaest godina, idući za koricom hleba, sam je stigao u Beograd. Odmah se nastanio na Beogradskom hipodromu koji je u to vreme održavao veoma kvalitetne trke i gde je bio veliki broj galopskih grla. Već kao omladinac se oprobao u galopskim trkama i pred početak drugog svgetrskog rata bio je priznat i iskusan džokej. Po završetku rata, otpočeo je da trenira galopere, a u isto vreme bio je i vozač kasačkih grla. U međuvremenu se i nastanio na samom hipodromu preko puta stuba koji označava start za 1600 metara za galopske trke. Najbliži komšija mu je bio Borivoje Cocić pozatiji kao Bora Coca, iskusan i priznat trener i vozač kasača. U toj kući su odrastala njegova deca, ćerka Divna i sin Aleksandar, ali i unuk Ivan. Sve do svoje smrti je bio šef padoka na Beogradskom hipodromu. Sve svoje znanje o konjima, pogotovo galoperima, kao i veliku ljubav prema četvoronožnim lepotanima, preneo je na najbolji način na sina Aleksandra kao i na unuka Ivana. Ako je želeo da mu se potomci bave konjima i konjičkim sportom, onda je mirno otišao sa ovoga sveta. I sin Aleksandar i unuk Ivan su nastavili porodičnu tradiciju i posvetili su se konjim. Asleksandar je postao jedan od naših najuspešnijih galopskih trenera, a Ivan se oprobao i kod kasača, ali i kod galopera. Ivan pored porodičnih obaveza i posla u firmi, pokušava da nastavi tamo gde je stao otac Aleksandar.
O tome kako je Čeda Marković dobio nadimak „Pevac“ unuk Ivan priča : „Za vreme rata deda je bio futer majstor u trkačkoj štali „Mihajlovac“ . Trener galopskih grla je bio poznati engleski trener Robert Rouz koji je u momentu angažiovanja bio treći trener u Engleskoj. Rober Rouz je trenirao galopska grla industrijalaca Vlade Ilića i Đorđa Vajferta, koji su sa kraljem Aleksandrom i Đokom Dunđerskim bili osnivači Beogradskog hipodroma. Za svoje usluge deda Čeda je dobijao zlatnike koji su se u ono vreme zvali „petlići“. Da bi sačuvao te „petliće“deda ih je zakopao u starom ćupu nasparam 1600. metara ispod jednog drveta. Kada se rat završio, prvi komšija Bore Cocića je nekao saznao za te „petliće“ i prijavio je dedu komunistima. Oni su ga odmah uhapsili, oduzeli zlatnike i osudili na dve godine robije zato što je sarađivao sa okupatorima Nemcima i domaćim izdajnicima i neprijateljima naroda Vladom Ilićem i Đorđem Vajfertom. Kaznu je deda izdržao u Požarevcu u „Zabeli“. Kako je znao sa konjima skoro ceo zatvorski staž je proveo u ergeli „Ljubičevo“. Zbog skrivenih „petlića“ kada se vratio iz zatvora dobio je nadima „Pevac“.
DAMNJANA NIMČEVIĆ je ćerka Marinka Dulić iz Starog Žednika, od koga je nasledila ljubav prema kasačima. Marinko je rođeni sinovac Stipana Dulića – Hauzera, legende kasačkog sporta i jedan od najboljih trenera i vozača do 1975 godien. Damnjana je redovno bila uključena u trening porodičnih kasača. Čak je jednom i nastupila u amaterskoj trca u Subotici kada je pobedila sa grlom Dubio Di Mar. Trenutno je u Norveškoj gde je našla posao u jednom trening centru gde stiče nova znanja o konjima. ( Mnogo više možete pročitati o Damnjani na facebook stranici u Kasačkih Novinama broj 16.)
dr JOVAN RADOVANOVIĆ – dr Jova kako su ga zvali svi koji ga znaju, u Beograd je stigao iz svog rodnog Viševca 1951. godine, kada se upisao na studije medicine. Ubrzo posle ženidbe je dobio stan u lici Vase Stajiće u kraju pored Beograsdskog hipodroma gde je u komšiluku bilo puno konja, trenera i vozača, pa nije ni čudo što ga je to privuklo, pa se za kratko vreme oprobao kao vozač kasača. Uporedo sa studijama medicine, poluprofesionalno se bavi trenerskim poslom i tako izdržavao porodicu. Veoma brzo se dokazao kao dobar trener i još bolji vozač o čemu svedoče i tri pobede u derbiju, u veoma kratkom periodu, sa čime se izjednačio sa Stipanom Dulićem. Ljubav prema konjima je preneo na sina dr Tomislava, ali i na rođenog sinovca Milovana iz Viševca. Tako su Radovanovići postali jedna složna porodica koja je negovala kasače i sa njima se uspešno takmićila na svim našim hipodromima. ( Više o dr Jovi možete naći na facebook stranici Kasačkih Novina)
dr TOMISLAV RADOVANOVIĆ – TOMA, TOMICA je sin dr Jovana Radovanovića. Kako je odrastao u kući „epicentru konjarstva“, koja je bila u neposrednoj blizini hipodroma, i kako su u kuću često navraćali mnogi konjari, a po njegovim rečima njihova kuća je bilo konjarsko svratište, bilo je prirodno da se i on oproba kao vlasnik i vozač kasača. Prva iskustva i saznanja o konjima je dobio od oca Jove. Sve što je video od njega je upijao i kasnije to koristio u treningu i na trkama. Nije mnogo učestvovao u trkama, ali će ostati upamćeno da je u više navrata pobedio i pokazao da je dostojan naslednik svoga oca Jovana.
GELERT TOTH BAGI je druga generacija u Čantavirskoj porodici Toth Bagi koja odgaja i drži kasače i sa njima se takmiči. Prva generacija su braća Imre i Istvan. Gelert je sin Istvana poznatijeg kao Pišta Bači. Pored oca je zavirio u tajne kasača i naučio da priprema konje za trke. Dokazao se i kao vozač, kada je prvo vozio porodične kasače , a posle je i sam bio vlasnih kasača sa kojima je imao zapažene uspehe. Najviše je postigao sa problematičnim Miknerom. Ovaj lepi vranac je samo kod njega dobro kasao i pobeđivao, dok je kod drugih bio samo bleda senka. Ono što je znao i voleo preneo je na sinu Atili , koji je nastavio „kasačku“ tradiciju u porodici.
ISTVAN TOTH BAGI – PIŠTA BAČI. Srbijanci ga zovu i Bagija, je jedno od najsvetlijih i najpoznatijih imena kasačkog sporta kod nas. Ništa ga nije moglo sprečiti da odustane od konja kasača. Veliki broj uginulih grla, prolazni neusapesi, bolest i poodmakla starost za njega nisu bili prepreka da kaže dosta i obesi kajase o klin. Na trkačku stazu je kročio odmah po završetku drugog svetskog rata kada je sa svojim Badacsonyem i drugim grlima bio redovan učesnik trka u Beogradu, ali i na svim drugim hipodromima u Vojvodini. Mnogo trkačkih sezona je proveo na Beogradskom hipodromu i uvek je imao najviše konja sa kojima se takmičio. Imao je dosta uspeha na trkačkim stazama . Najviše uspeha je imao u trkama dvoprega, mada se ne mogu zanemariti ni pobede u jenoprežnim trkama. Po mnogima je jedan od najboljih vozača dvoprega, što je potvrdio i pobedama na državnim prvenstvima. Njegovo ime se izgovara sa poštovanjem i sa uvažavanjem u kasačkim krugovima. Još za života je ušao u legendu dvoprežnih trka. Pored njega su konje zavoleli i njegov sin Gelert, ali i unuk Atila koji nastavlja tradiciju odgajanja i čuvanja kasača dugu preko sedamdeset godina.
IVAN MARKOVIĆ je sin Aleksandra Markovića i unuk Čede Markovića – Pevca. Normalno je bilo da se i on oproba u konjičkom sportu, jer je i on kao i otac Aca odrastao pored galopske staze. Pored dede i oca je mnogo naućio kao i od komšije Bore Coce . U mlađim danima je prvo bio vozač kasača. Sa kobilom Atareg, Vlade Bjeloglkića je dva puta pobedio u Beogradu, ali je imao uspeha i sa drugim konjima. Jedno vreme je i trenirao kasače. 2005. godine je uzeo prvog galopera u trening i tim se poslom pored redovnog posla u Beograsdskom vodovodu bavi sve do današnjih dana. Iako nema veliki broj grla u trenigu zbog porodičnih obaveza, jer ima blizance, ćerku i sina , o kojima brine zajedno sa suprugom, Ivan je postigao nekoliko zapaženih pobeda na našim hipodomima. Smatra da mu je najveći upeh jedno drugo i jedno treće mesto u galopskom derbiju. Kako kaže, on je treća generacija Markovića koja se bavi konjima i on se nada da će neko od njegovih mlađih nastaviti putem kojim su išli pradeda Ćeda i deda Aca.
JAKOV VUJOVIĆ je odrastao u konjarskoj porodici. Prva saznanja je stekao od oca Milana Vujovića i dede Boleta Kablara iz Mrčajevaca. Nije moglo drugačije biti nego da se i Jakov prihvati kajasa i nastavi porodičnu tradiciju dugu preko šezdeset godina. Pored oca Milana brzo je ušao u svet kasačkog sporta što su potvrdile mnoge pobede, ali i priznanja od onih koji se razumeju u kasače. Moramo reći da Jakov nije još rekao sve što zna i ume i može se već ove godine očekivati da zablista na kasačkom nebu Srbije sa mladim grlima koje priprema za trke zajedno sa ocem Milanom. (O Jakovu možete više pročitati na facebook stranici Kasačkih Novine)
JOSIP KOLAR je jedan od malobrojnih koji je trajno obeležio galopski sport na ovim prostorima. Zahvaljujći pre svega njemu i džokeju Miloradu Ličaninu – Liki , ergela Zobnatica ima apsolutno najveći broju lovorovih venaca u Derbiju (16) ali i u drugim trkama. Josip Kolar se trenerskim pozivom bavio od 1938. do 1984. godine. Kao trener imao je petnest pobeda u Derbiju, deset u Kupu, a konji koje je on trenirao su osvojili i tri tripl krune (Jadran II, Kvadrant, Bombarder-jahao ih Lika). Pored toga što je bio dobar trener, umeo je da odabere i dobre konje, pa su zahvaljujući njemu kod nas stigli Faktor u ergelu LJubičevo i Kazanova u Zobnaticu. Zahvaljujući autoritetu koji je imao, Zobnatička ergela je dobila svetski imidž.
MARINKO DULIĆ je rođeni sinovac Stipana Dulića. Nije mnogo učestbvao na trkama, ali je zato pored strica i oca učestvovao u odgoju i treningu kasača. Imao je nekoliko zapaženih uspeha na trkama kao vozač. Svoju ljubav i znanje o konjima je preneo na ćerku Damnjanu koja je nastavila dugu konjarsku tradiciju Dulića iz Starog Žednika. Marinko trenutno u svojojn štali ima dva kasača, francusku kobili Dushesse Fouteau i trogoca Desperada, koji je porošao obuku i od koga Dulići očekuje dobre rezultate na trkačkoj stazi.
MILAN VUJOVIĆ je u Beograd stigao na studije prava već kao iskusan trener i vozač, što je veoma brzo pokazao pobedama ne samo sa svojim grlima, nego i sa grlima drugih vlasnika. Vozeći hrabo i ne respektujući veličine, sa dobro pripremljenim konjima nizale su se pobede tako da su mu stizala i priznanja u vidu najuspešnijeg vozača Beograskog hoipodoma i najuspešnijeg vlasnika grla u Srbiju. Pored konja Milan je imao i odgovorne poslove na svom radnom mestu, pa je to razlog što nije uspeo da ostvari sve svoje snove vezane za konjnički sport. Sada kada je penzioner, očekuje da nadoknadi propušteno i da sa svojim mladim grlima koje priprem zajedno sa sinom Jakovom postigne dobre rezultate. Kako kaže, nije isključeno i da se okite i nekom zvučnom titulom u klasnim trkama.
MILOVAN RADOVANOVIĆ – MIKI je rođeni sinovac dr Jovana Radovanovića. Stasavao je zajedno sa bratom Tomislavom, učio od strica dr Jove i sa Melisandom koja je potekla iz štale strica Jovana, postigao i prve pobede. Nije dugo ostao u kasačkom sportu, ali je pokazao da i on kao i ostali Radovanovići, voli i ume sa konjima kasačima.
STIPAN DULIĆ – HAUZER je rođen u Starom Žedniku gde je proveo ceo vek. Žednik je napuštao samo kada je odlazio na trke. A ti odlasci ponekad nisu bili kratk, ali nisu bili ni uzaludni. Pobeđivao je na mnogim hipodromima odmah posle drugog svetkog rata i to ne samo u malim trkama nego i u onim najveći. Pobedio je tri puta u Jugoslovenskom kasačkom derbiju i ako se izuzmu ergelski vozači koji su imali i najbolja grla, Stripan je uz dr Jovu Radovanovića bio najuspeniji vozač u derbi trkama sa svojim grlima i sa grlima privatnih vlasnika, sve dok nije otpočela era Branislava Mukića i Veljka Mažića. Sa bratom i sinovcem Marinkom je na porodičnom salašu, odgajao svoja grla i sa njima se takmičio. Godinama je bio u samom vrhu među vozačima kada su pobede u pitanju. Ima i nekoliko pobeda i plasmana u klasnim trkama dvogodac i trogodaca, kao i u najvažnijim tradicinalnim trkama. Spada u red najboljih i najuspešnijih vozača u Srbiji svih vrermena.
Tekst: Bogdan BELJANSKI
Foto: Privatna arhiva