Ne plaše se oni vas, već onoga što vi predstavljate, kaže Džek Nikolson stondiranom
Denisu Huperu u ključnoj sceni kultnog filma Easy Ryders, i tim riječima formuliše
koncept slobode kao koncept straha. Četrdeset i nešto godina kasnije, ta replika još
uvijek ima kredibilitet, istinita je kao prijetnja, nemjerljiva, prozaična i poetična, ne može
se dokazati a da svoja muda ne položite u nečije ruke i očekujete stisak.
Dobro, Huper i Fonda su hipici na motorima koji jure blagoslovenom Amerikom kasnih
šezdesetih, sreću na svom putu lakomislene ribe i iščašene provincijske likove poput
Nikolsona, zatucane i znatiželjne ljude. Ali zar bi danas bilo drugačije? Na kraju najebu
zbog pokušaja da prošire granice lične slobode na trajektoriju Duha u zemlji koja ih je
porodila. I opet – zar bi danas bilo drugačije? Nijesu znali da se to ne može samo na
osnovu lične hrabrosti.
Jer postoji sistem koji je projektovao sve socijalne, rasne i božanske razlike i temeljito ih
servisira, apdejtujte, rekli bismo, koji ih usavršava i po potrebi dopunjuje. Za jednog
malog prodavca sa trafike koji jedva preživljava do sjutrašnjeg dana, to je gvozdeni
poredak i gotovo nepromjenljiva životna scena. Za jednu mladu damu koja svaki drugi-
treći dana sere na državnoj televiziji o modi i skandalima, to je bogomdano ustrojstvo po
mjeri. Oboje žive u dijaboličnoj verziji straha od gubitka. Oboje predstavljaju točkiće
izbornog sistema, golim okom jedva primjetne elemente veličanstvene prazine,
bankarskog lihvarenja i socijalne demagogije. I prodavac i mlada dama su istinite ličnosti
– oboje su lice sistema i naličje mozga.
Onda premotavamo sopstveni film, sliku po sliku zgaženog ljudskog ponosa, ukalupljene
ružne zbilje, svedene resurse čovjeka u Crnoj Gori. Približavamo fokus ka tački u kojoj su
stvaranje i razaranje izjednačeni. Ka tački u kojoj više ne razlikujemo svoj strah od ravnodušnosti,
niti kukavičluk od mrzovolje. Sada nas trgne tek po koja laž bića
nadahnutog mržnjom prema masama. Pa je li baš to bila Božja namjera, iskušenje ili je
semantička zagonetka? Dobili smo ono što smo zaslužili? Istorija je učiteljica patnje i
muka? Da li zato čovjek sreću podnosi sam a patnju želi podijeliti sa plemenom kojem
pripada? Da li se zaista sve želje siromaha završavaju zatvorom, kako misli Luj-Ferdinand
Selin?
Ne može biti, osim ako svoj jebeni film uvijek iznova ne premotavamo unatrag, sliku po
sliku, do insistiranja na najmanjem detalju mizerije i podaništva.
Batalimo premotavanje i uključimo play.
Matematički i metafizički gledano, danas pokret otpora u Crnoj Gori zaista postoji.
Identifikujemo ga kao stečenu slobodu pojedinca, ima imunitet zbog tog osjećanja
slobode koje je epifanijsko. Pokret otpora je rezultat nagomilavanja straha na samo
jednu stranu, a to uopšte nije vremenski neograničen proces. Naprotiv. Jer u Crnoj Gori
strah je dvadeset i kusur godina projektovan konjskim snagama i jako providnom,
zelenaškom, histeričnom manipulacijom. Više se nema u koga utjerivati strah a to sistem
izgleda nije predvidio, ni njegove glavonje, ekonomski džiberi, ni fašistoidni teoretičari ni
partijski šupci. Imunitet sistema je pao i vjerovatno će ovi uvaženi likovi predložiti da se
sistem resetuje, reorganizuje, rekonstruiše, redefiniše, tako nešto. Zato jer su oni
isključeni iz života smrdljivih ulica i skoro avetinjskih gradova Crne Gore. Izopšteni su iz
civilizacijskog i kulturološkog preokreta koji donosi ponovo stečena sloboda pojedinca.
Pa za to je dovoljno što nikada nijesu čuli za Thespiana i njegov rep Milo za drago.
Pregrijavanje mase u bilo kojem negativnom i/ili beznadežnom ambijentu opasno je po
sistem, a upravo se to ovdje dogodilo. Ta masa predstavlja neposrednu, fizičku
opasnost, ali brate, to se još kako-tako može apsorbovati ako se posmatra sa visina moći
i prisile. Vlast strahuje od onog što ne može obuhvatiti ni kontrolisati – ono što izmiče
kada se gleda sa vrha piramide na prašinu u podnožju jeste pogled jednog čovjeka
ubijeđenog u ideju slobode.
Soundtrack :
Spoon – Transference (2010)
Manu Chao – Siberie Metait Contee (2004)
Wareika Hill Sounds – Selftitled (2007)
Thespian – Milo za drago (2011)
Teks: Đorđe V. Gregović