Drugi deo intervjua.
Fokus vesti: Nobelovu nagradu za književnost je do sada dobilo samo dvanaest žena. Ovogodišnja dobitnica je Luiz Glik, američka pesnikinja. Imate li utisak da predstavnici ženskog pola u oblasti književnosti ostaju u senci, ako je tako, šta je razlog?
Hosijat Rustamova: Ja sam od onih koji ne misle o nagradama! Za dobitnike Nobelove nagrade sam čula tek nakon što su bili nagrađeni. Neki su me iznenadili, a za neke druge sam, gledajući ih, pomislila, „isti su kao i mi“. Po mom mišljenju, sve su nagrade relativne. Nezavisno od toga ko ih zaslužuje, ko ih uručuje i kakve su nagrade u pitanju, najbolje je – pisati, a još bolje – dobro pisati! Jer, to je božiji dar.
Fokus vesti: Ko Vam je od savremenika blizak po duhu?
Hosijat Rustamova: Odnedavno osećam da mi je po duhu bliska italijanske pesnikinje Rosalba Fantastiko i Angela De Leo, američki pesnik albanskog porekla, Đek Marinaj, vijetnamski pesnik Maj Van Fan. Dopada mi se njihovo stvaralaštvo, u potpunosti sam saglasna sa njihovim pogledima na život. No, postoji još 4-5 pesnika i pisaca…
Fokus vesti: Vi ste pesnik, prevodilac, dramaturg, napisali ste mnoštvo stihova i proznih dela, po Vašem scenariju je, takođe, snimljen film „Fatamorgana“. O čemu govori film i šta ste gledaocima njime hteli da poručite!
Hosijat Rustamova: Film je rađen prema mojoj priči „Tepih“. U njemu se govori o sudbini običnog naroda, tj. o ocu koji otišao u inostranstvo da radi i o dvojici njegovih sinova… A najzanimljivije je da sinovi moraju mnogo toga da prođu da bi dovezli u otadžbinu telo oca koji je u inostranstvu poginuo. Telo, na savet jednog „pomoćnika“, stavljaju u tepih i ulaze u voz. Drugog dana putovanja vozom, sinovi pristižući na peron vide da tepiha nema… Ukratko, film govori o veoma tužnim sudbinama, o svemu što sam htela da kažem o otadžbini! Bez obzira na sve, treba je poštovati i voleti kao i svoje roditelje. Često mešamo politiku i otadžbinu. Otadžbina je nešto sasvim drugo. Ona nema jezika, ali postoje oni koji govore za nju. Svi smo mi delići otadžbine. Bez nas nema ni nje ni života! Ovaj film govori, upravo, o tome!
Fokus vesti: Dobitnik ste mnogih nagrada, šta one znače za Vas?
Hosijat Rustamova: Stvaralaštvo je za mene veoma lično! Toliko lično da ono u sebi skriva ono što niko sem papira ne zna. Ono krije i suze, iskustva… Nagrade se ne daju lako, ako ih i dobijemo, one su cena prolitih suza… Kada dobijem nagradu to mi na kratko daje motivaciju, a kasnije gubi značaj jer se ništa ne menja. Zanimljivo je da nekad prijatelji iz drugih zemalja žele da znaju koje sam nagrade dobila i sa mnom komuniciraju isključivo zbog njih. Tada shvatim zašto su nagrade potrebne.
Fokus vesti: Urednik ste časopisa „Svet knjige“ (Китоб дунёси). Sarađujete sa mnogim piscima i pesnicima iz celog sveta. Koji su, po Vašem misljenju, zadaci i problemi sa kojima se suočava savremena književnost?
Hosijat Rustamova: Svi naši problemi nastaju jer smo zaboravili na zadatke. Oni su posledica toga što ne možemo da objedinimo sve pisce i pesnika sveta. Ličimo na kapetane brodova prepunih rupa. Mislimo samo o tome kako da doplivamo do obale. A naš se brod nalazi na korak od olupine.
Svi pisci i pesnici sveta moraju da se ujedine! Kao deca iste porodice! Treba da podržavamo dobre ideje, kvalitetna ostvarenja, Mnogo toga smo postali svesni tokom proteklih pet-šest meseci. Život visi o koncu. Samo od nas zavisi, da li ćemo da doplivamo zdravi do obale ili ćemo potopiti brod na pola puta!
Fokus vesti: Kakva je sudbina štampanih izdanja u savremenom društvu, hoće li uspeti da opstanu?
Hosijat Rustamova: Drugačije ne može da bude! Zbog čega su svete knjige zabeležene na papiru? Zar Bog ne bi mogao da ih ostavi u elektronskom obliku? Kako Bogu ništa nije teško, nema ni najmanje sumnje u to da će štampana izdanja opstati. Internet nam može poslužiti kao mašina, skratiti razdaljinu, ali će se vremenom umoriti i moralno zastariti. Upravo tada će se ponovo roditi naša potreba za knjigama…
Talasi života u bilo kom trenutku mogu da unište tehniku… Književnost vekovima opstaje. Tokom razgovora sa prijateljima iz različitih zemalja, sve više sam uverena u to da u svetu ne postoje nacije i države. Postoji samo čovek, samo čovečanstvo! Uočavam da ih muči ono što i mene, proživaljaju duhovne boli zbog istih stvari kao i ja, dolazim do zaključka da sam tek sad počela da stvaram, iako su moji stihovi prevedeni na više od dvadeset jezika, a knjige objavljene u devet zemalja sveta. Kreativnost od pisca jedino zahteva da piše.
Fokus vesti: Napredak modernih tehnologija je zbližio ljude, ipak čini se da je savremeni čovek i dalje suočen sa usamljenošću, kako to tumačite?
Hosijat Rustamova: Čovek se ne oseća usamljenim zato što kraj njega nema ljudi, nije reč o tome. Činjenica je da je prvobitno stvoren sam. Bez obzira na to što nas okružuje mnoštvo dobrih i iskrenih ljudi, uvek se osećamo usamljenim. Za to postoji jedan razlog: tokom čitavog našeg života tragamo oko sebe. I šta sve ne iskusimo na tom putu… Uvek želimo da pronađemo sebe. Ipak, mi ne živimo u drugoj osobi niti u drugoj zemlji! Mi smo u nama! Samo treba dublje potražiti! Posećujemo sve krajeve sveta, makar i s teškoćama, upoznajemo ljude za koje smatramo da su najbolji… Ali, ne možemo da prevaziđemo poteškoće sa kojima se suočavamo kada se zagledamo u svoj unutrašnji svet. Jer, u njemu leži istina, u njemu je Svevišnji…
Fokus vesti: Kako izgledaju savremeni čitaoci i poštovaoci poezije?
Hosijat Rustamova: U svakom slučaju, nisu bez odeće (smeh). Ma koliko da se trudim, ne mogu da ih zamislim.
Fokus vesti: Član ste Udruženja književnika Uzbekistana. Na koji se način i u kojoj meri podržava oblast kulture u Vašoj zemlji? Kakav je položaj samostalnih umetnika –književnika ali i slobodnih umetnika uopšte?
Hosijat Rustamova:Sadašnja situacija u Uzbekistanu je prilično loša, pogotovo nakon pandemije…
Predstavnicima kreativne inteligencije su, ma gde da žive u svetu, potrebni pomoć i podrška budući da stvaranje u samoći crpi snagu. Nije lako uspeti, povući se, dati sebe bez ostatka stvaralaštvu ako imate porodicu, ako morate i da radite. Ne uspeva svaki pisac da skladno ujediniti posao i stvaranje, to nije uvek lako i uspešno. Samo retki u tome i uspeju…
Fokus vesti: Andrej Tarkovski je smatrao da su „Religija, filosofija i umetnost, tri stuba na kojima se drži svet i da ih je čovek izabrao da bi simbolično materijalizovao ideju beskonačnosti“. Na čemu, po Vama, opstaje svet?
Hosijat Rustamova: Svetom vlada Bog, svet opstaje na ljubavi. Zbog ljubavi se i rađamo i napuštamo ovaj svet. Kada ima ljubavi zaboravljaš na smrt, čini ti se da ćeš večno da živiš! Kada ima ljubavi osećaš da je svaki minut duži od veka. Bez nje život ni jednog trenutka ne bi imao potpuni smisao, čak i da proživiš vek! U tome se i sastoji smisao i lepota života! Međutim, razmišljajući o smrti trudiš se da činiš više dobra drugima. Kao što je tvrdio Rumi, živi svaki dan kao da je poslednji! Ponekad, kada misliš o smrti, ruke ti se predaju… Kao da umreš u tom trenu. Ali, ako pogledaš svoju suštinu iznutra i u nju uneseš smrt, pretvaraš se u potpuno drugu osobu… Svakog dana se rađaš kao druga, nova osoba!
Autor intervjua i prevod: Valentina Novković
Foto: Privatna arhiva