Igor Marojević (1968. Vrbas). Diplomirao je Srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Novelu „Obmana Boga“ objavio je 1997, a zatim i romane „Dvadeset četiri zida“ (1998, 2010), „Žega“ (2004, 2008), „Šnit“ (2007, 2008, 2014), „Parter“ (2009), „Majčina ruka“ (2011) i „Prave Beograđanke“ (2017), kao i zbirke priča „Tragači“ (2001), „Mediterani“ (2006, 2008) i „Beograđanke“ (2014, u šest izdanja; najkomercijalnija zbirka srpske kratke umetničke proze 21. veka) i knjigu eseja odnosno publicistike „Kroz glavu“ (2012) i „Krv je voda“ (2018). Njegova dela ili njihovi odlomci objavljivani su na španskom, portugalskom, katalonskom, makedonskom, nemačkom, engleskom, italijanskom, slovenačkom, mađarskom, ukrajinskom, češkom, poljskom, rumunskom, grčkom, danskom i bugarskom jeziku. Napisao je dramu „Nomadi“ koja je u produkciji barselonskog Instituta za teatar izvođena 2004. godine na katalonskom i španskom jeziku, na kojem je i napisao komad. Na BELEF-u 2008. godine izvedena je „Tvrđava Evropa“, srpska praizvedba drame „Nomadi“, kao autorski prevod sopstvene drame. Po njegovom romanu „Dvadeset četiri zida“ u Beogradskom dramskom pozorištu izvođena je istoimena pozorišna adaptacija 2003/2004. Takođe u BDP se od 2009. do 2011. izvodio njegov drugi komad „Bar sam svoj čovek“. Po motivima njegove drame „Radovan 2013.“ novosadska trupa Jorik je izvela istoimenu predstavu 2013. Sa španskog je prevodio, između ostalog, knjige Ane Marije Matute, Roberta Bolanja, Maksa Auba i „Biografiju Tomasa Bernharda“ Migela Saensa. Dobio je više književnih nagrada, između ostalog „Károly Szirmai“, Nagradu iz Fonda „Borislav Pekić“ i „Desimir Tošić“. Član je Srpskog i Katalonskog PEN centra i jedan od osnivača Srpskog književnog društva, preko kojeg ostvaruje status samostalnog umetnika od 2002. (izvor, Laguna)
Fokus Vesti:
O čemu ste pisali u svom novom romanu „Tuđine“ koji je ovih dana u centru pažnje čitalačke publike koja vas prati godinama unazad?
Igor Marojević:
Za razliku od ostalih knjiga iz beogradskog petoknjižja, glavni junak i pripovedač pete, i završne knjige, romana „Tuđine“ – koji apsolutno funkcioniše kao zasebna prozna celina – jeste čovek sa strane. Prvi je put da u nekom od mojih narativa o Beogradu devedesetih godina prošlog, i početaka dvadeset prvog veka, pripovedač nije domicilan, već došljak. Mislim da je to bilo potrebno iz dva razloga. Jedan od njih je da veći deo današnjih žitelja Beograda nisu rođeni ovde. To je prikazivanje realnog stanja stvari. Sa druge strane, sve i da jesu rođeni ovde ili nisu proveli veći deo života u Beogradu, mislim da je došljačka tačka gledišta bila neophodna, zato što došljak u odnosu na domicilnog stanovnika ima veću distancu, a distanca je za pisanje bitna koliko i upućenost u temu. Mi i dalje nemamo kompletniji beogradski roman od onih koje je još u drugoj deceniji dvadesetog veka pisao Užičanin Milutin Uskoković, tvorac „beogradskog stila“ počev od romana „Došljaci“.
Fokus Vesti:
Nije lako biti pisac u Srbiji. To misle mnogi, a šta vi na to kažete?
Igor Marojević:
Mislim da bilo koje misleće biće u Srbiji ima problem, počev od najbanalnijih stvari, svakodnevice, počev od ukusa, izbora muzike koju slušate… Ako se odvajate od ostalih, naravno da imate problem. Mi smo društvo koje je svedeno na to da nema uslova za neke velike razlike. Mislim da se to uklapa u celokupnu sliku, i da su u Srbiji sve društvene stvari na istom nivou, pa je teško, i da može biti drugačije u vezi sa književnim životom.
Fokus Vesti: Zašto ste odlučili da budete pisac u Srbiji, kad ste unapred znali da Vam neće biti lako zbog toga?
Igor Marojević:
Nisam to odlučio nikada, bio je to sticaj okolnosti. Ne osećam se kao pisac, nego kao neko ko između ostalog piše. Ja sam u jednom životnom trenutku osetio da je pisanje nešto što mi može prilično pomoći, ali i u čemu mogu da uživam. Ako mi je književnost terapija i zabava, onda mi je to dovoljno. Sticaj okolnosti je i u tome što mi se premetnulo nešto ozbiljnije, toliko ozbiljno da sam 2006. dospeo u dilemu da li da se vratim u Beograd kako bih nastavio da pišem na srpskom jeziku, jer sam tada već dovoljno dugo bio u Španiji da sam počeo da „gubim“ maternji jezik. Nisam verovao da bih mogao da pređem na španski, makar ako je posredi pisanje proze, pa sam odlučio da se zbog srpskog jezika vratim. Verujem da čovek mora savršeno poznavati jezik na kojem piše da bi se jasno izrazio. Vodio sam se dubljim egzistencijalnim porivima, umesto onim površnijim, kakav je novac. Uradio bih to ponovo. Za razliku od slikara ili muzičara, pisci su prokleti time da su predodređeni da pišu na određenom jeziku. Što je on manji, to je teže. Mislim da je srpski mali jezik, ali on mi je dat.
Fokus Vesti:
Kako su vas ovde u Srbiji „zagrlili“ posle svih priznanja koje ste dobili, ali i javnih nastupa gde ste direktno ukazivali na pojave o kojima se drugi nisu izjašnjavali.
Igor Marojević:
Radio sam neplanski. Kritikovao sam, jer sam smatrao da je to potrebno. Nisam se obazirao na posledice. Sada, u mirnijoj životnoj fazi, osećam posledice takvih nastupa u medijima, vrata su mi mnogo gde bila zatvorena ili to još uvek jesu. Ima mnogo nepravilnosti na književnoj sceni koja je korumpirana i o čemu sam morao javno da govorim, koliko god bilo slično i u ostalim segmentima društva. Pogotovu danas ima mnogo afera i spinovanih vesti ali je razlika u tome što mediji ne bi preneli priče kojima želim da se obratim javnosti. Imamo teme u medijima koje skreću pažnju sa ekonomskih; samim tim je težina kritike korupcije u književnosti manja. S druge strane, potreba da se čovek sistematski bavi kritikom društva zahteva da se svesno ponese „krst“ koji mene niko nije terao da nosim, niti trenutno imam priliku da iznesem.
Fokus Vesti:
Ko vam je poslužio za inspiraciju, kada ste opisivali Srbiju kojoj ste se vratili uprkos tome što ste u Španiji mogli da živite lagodnije?
Igor Marojević:
Ima istine u onome da je prednost da se bolje piše u nesređenim uređenjima. Konkretno, Srbija nudi svakog dana neke sudare svetova u nekim svakodnevnim situacijama gde uvek ima dosta groteske koja je odlična književna strategija, i jedna od najneophodnijih. Ima ovde mnogo maltene gotove prozne građe. Ako Srbija nije dobro mesto za život, ona je odlična za pisanje. Ja sam se zaista služio nekim modelima Beograđanki u svojim delima, posebno u naslovnom, ali da bih napravio neki moralni balans s obzirom na to da sam tematizovao neke likove iz svakodnevice, koji u mojoj prozi nemaju najveseliju sudbinu, ja sam u roman „Prave Beograđanke“ uključio lik Igora Marojevića koji najgore prolazi od svih likova. Ako bi mi neko od onih koji su se prepoznali u mojim delima rekao: „Pa, kako si me prikazao kad ja u stvarnom životu ne izledam tako“, odgovarao bih: Igor Marojević je trostruki samoubica u „Pravim Beograđankama“ a ja sam živ. Pa o čemu onda pričamo?
Fokus Vesti:
Spremate se za susretanje sa publikom. Šta ćete im govoriti na promocijama?
Igor Marojević:
Posle beogradske, zeničke i novosadske promocije „Tuđina“, održano je književno veče u Topoli, a tek će ih biti u Sremskoj Mitrovici, Vladimircima, Kikindi, možda i Mionici i završno, u Beogradu. U isto vreme bavim se promocijom nekih iz ostalih knjiga mog beogradskog petoknjižja (Parter, 24 zida, Beograđanke, Prave Beograđanke, Tuđine). Tako, krajem aprila imam promociju prevoda „Partera na kastiljanski“ u Barseloni, a „Beograđanki“ početkom juna u Segedinu. Od poslednjeg romana govorim uvek o tome kako se knjige ove pentalogije mogu čitati, recimo, o tome kako sam vodio računa da se ni u jednoj knjizi ne pojavi dva puta isti lik, kako bi se svi tomovi mogli čitati kao zasebne prozne celine. O tome govorim i na nastupima u Srbiji i regionu i o autentičnijem inostranstvu, a o našoj političkoj srazmerno više ću u Mađarskoj i Španiji, zato što to tamo publiku najviše zanima. Zajednička tema jeste otuđenje u ovom veku, dakle ne ono na koje su marksisti ukazivali, već ovo nastalo usled dejstava društvenih mreža. To je jedna od tema koje su vezane za digitalni realizam kao poetički pravac kojem pripada većina dela iz petoknjižja. Digitalizacija je velika revolucija, jer se zahvaljujući tome sada za plasira mnogo više informacija, nego pre koju deceniju, za celu godinu.
Fokus Vesti:
Da li su Vam dosadila novinarska pitanja na temu „klanovi među piscima“ i „motivima o kojima pišete“. Šta mislite o medijima danas, i o tome koliko pažnje kulturi?
Igor Marojević:
Postoje novinarska pitanja koja nisu dosadna. I dalje ne mislim da ljudima koji se bave poslom sličnim mom treba da bude teško da odgovaraju na pitanja novinara, koliko god da većina njih variraju već poznata pitanja. Utoliko pre se u takvoj okolnosti prijatno zapanjim maštovitim novinarskim pitanjem. Izvan toga, mislim da je stanje u našim medijima loše, možda gore nego devedesetih. Nije dovoljno bolje ni u svetu, gde se u medijima takođe ne govori dovoljno o knjigama. I u razvijenijim zemljama postoji tendencija da se kultura na neki način u ovom brzom vremenu izbaci. Neće biti potrebna u nekom trenutku 21. veka robotima, a ja se plašim da o tome neće imati ko da govori.
Autor: Dejan GRUJIĆ