(Torgeir R. Pedersen, Izabrane pesme, Treći trg, 2020.)
Kako se lično iskustvo čoveka preslikava u književnosti moderne i postmoderne možemo videti i na primeru sedamdesetpetogodišnjeg norveškog pisca i arhitekte, prvenstveno pesnika, domaćoj publici dostupnog u prevodu Sofije Bilandžije. Ovaj značajan skandinavski autor, u vremenu nešto mlađi od Ivana V. Lalića na primer, okrenut je ljudskoj zajednici, antropološkom čoveku, porodici, biološkoj formi ovozemaljskog postojanja i njenoj kompoziciji – umesto prirodi, prostoru i gornjoj (iščašenoj) filozofiji koju bismo od pisaca severa možda mogli očekivati. No, zajednica očeva, sinova, slučajnih ljudi, žetelaca, suseda, elaborirana je minimalistički, ritmički, pomalo kubistički, i kraćim lirskim stihovima što kao da su bili prognani iz druge polovine 20. veka. Jak mimezis, literarni glas o kome je rečeno da se odlikuje humorom, zavodljivim čulnim stilom, raspevanošću, aliteracijama (ponavljanje suglasnika u cilju muzičkog) i ukrasima – kao i da ga je to skrajnulo sa mesta koje bi možda zasluživao – verovatno će nas iznenaditi i u prepevu, suočiti sa činjenicom da pozna moderna može biti i muzička, poetizovana, ali da to ne narušava oštru svedenost ideje i pesme, njen šahovski razvoj. Zajedničko, izdaleka, sa gorepomenutim Lalićem jeste i ritmika, ali i smrt sina (kod oba pesnika – u nesreći tokom putovanja kolima odnosno plovidbe). Pitanje da li se pak pesniku ili piscu poezije mora desiti izvesna nepremostiva nesreća, pre ili kasnije, ne mora se ovde postavljati, budući da nepristrasnost, pomalo kristalna struktura pesama, njihovo poznoavangardno parnasovstvo, da se tako izrazimo, deluju na čitaoca objektivno, zagonetno, stameno, kao antropološka forma stvarnosti i života ljudi na zemlji. Ima kod ovog pisca ponešto od vermerovske jednostavnosti, izvrnute nužnim tekovinama svih onih najmlađih moderniteta. Zanimljiv lakmus papir za određivanje poetike današnjih pisaca (pesnika) može biti njihova vanknjiževna profesija, ukoliko je poseduju, razume se. Uelbek je na primer poljoprivredni stručnjak, agronom, gde su bitni sojevi i strategije, uslovi sredine. Reboljedo Pedersen je arhitekta i njegove pesme izmeštene su iz spoljnih uslova, one poput lucidnijih građevina žele da stvore makar iluziju da prkose gravitaciji ili prostoprirodnim ili socijalnim, ili pak sudbinskim određenjima. Pesma je nepoznanica, motor koji se obrće na relaciji poznato/nepoznato. Ona je pre svega zagonetka. Početna pesma u izboru iz ovog izdanja edicije Srebrno drvo – Gazda kuće je negde drugde – koristi fabulu nordijske bajke gde namernik traži prenoćište, a domaćini ga šalju od jednog do drugog novopečenog oca u kući, do sedmog domaćina. Bajka se danas koristi i parodijski za slučaj gde stariji ne žele da ispuste dizgine i neke oduke prepuste mlađima. Nas danas ovo izdaleka podseća i na lirske subjekte mnogobrojnih migranata kao i na problem duboke vlasti unutar ljudske vrste ili njene tajne. Šta je to porodica, i kako se ljudi razmnožavaju, nastaju i umiru. Reboljedo jeste jedan od onih godišta (1949.) koja su se, nalik Litvancu Venclovi, prosto morala držati folklora i natuknica starih klasika, barem kao početne tačke, i oni su to hteli po izvesnom sopstvenom uverenju i predstavi o ulozi književnosti, više nego zbog diktata kritike ili estetskih normi izdavača ili antologičara.
Onaj što je hodao po ljutićima
noseći svežanj pastrmki
Onaj što je tabanao kaldrmom
noseći svežanj ključeva
do raskošnih ulaza
Onaj što zna odgovore
pita li pita
Ima li prenoćišta
za beskućnika, ovde ovoga
trenutka
Može li da je voli
ne mašući svojim semenom ili
svojim novcima
Pomno pretražuje
njive
ne bi li našao korov
koji ga je porodio
Zanimljivo je da Reboljedo pripada grupi pisaca koji tek u svojim tridesetim debituju prvom knjigom (u ovom slučaju zbirkom Vreme, 1983.) Izvesni hermetizam, ali i faktor životnog ili porodičnog iskustva, gde pisac prvo živi život pa tek kasnije piše, i gde potreba za eksperimentom i probojem ne prethodi želji da se izrazi ciklus čovekovog životnog puta, prisutni su kod Norvežanina, nalik možda zrelosti (vremešnosti) naše Isidore Sekulić. Čovek umesto ambijenta i lično iskustvo na relaciji život-smrt umesto istorije motivi su poetskog zahvata. Ove tvorevine mogu se naseliti čitaocima kao kućice, one su funkcionalne jer se u njima čitalac oslanja na zidove i konstante čovekove vrste. Pesma je oneobičena, porodici se prilazi iz novog kadra, eliptično, gnomski, i gle, metrički tradicionalno u distisima, u dahu govora, izdaha. Govorno i jezički formalno, lirsko-epsko, podsetimo se nije strano ni vidljivim veličinama na prostoru zapada, koji se bave jezikom, to je i štogod handkeovsko, kao i ponešto od Boba Dilana.
Otac koji voli svoje sinove
kori ih što dvosmislenije
Otac koji voli svoje sinove
posredno se njima hvali
Starijeg sina hvali
u prisustvu mlađeg
Mlađeg sina hvali
u prisustvu starijeg
Otac koji voli svoje sinove
voli ih što dvosmislenije
Sinove ne treba obasjavati
sinovi treba da niknu
u senci sinova
Književnoistorijski, politički ili pak antropološki problem u kome se savremeni živi pisac, prozaista, dramaturg ili čak režiser nalazi – povezan je sa dugim pamćenjem i kontinuitetom koji ima naša civilizacija. Ogromne količine tekstova su sačuvane, što seže i kroz staru eru, postoji univerzum napisanog, izrečenog. S druge strane matrca mas-medija i informisanje, pa tehnicizam utiču na umetnika reči. U ideji da će se kazati već rečeno vekovima, ili kako će se tekst podudariti sa dvodimenzionalnom medijskom istinom ili predmetom – važan odgovor književnog dela predstavlja prikaz praznine, bio on fotografski, intimistički ili romaneskni. Poput jednog grotla vulkana, crne rupe ili ambivalencije, praznina je temelj iznenađenja, razarač fraze i kvantno polje u kome se uvek može naći novo središte ili nova Itaka.
U svetu ima dovoljno drva koja mogu da se nose u šumu
Dovoljno vode za rešeta
Dovoljno misija koje su nemoguće
Dovoljno kamenova da ih kotrljaš uzbrdo i spuštaš
I on loži drva i ide po vodu i gura kamenje
stražari do kasno, pada u san i ustaje
Sve to radi i raduje se
smislu života
Kuva kafu i baca ostatke doručka pticama
i ostatke ručka pacovima. On
Čovek, Kruna Tvorčevog stvaranja
Bez prirodnih neprijatelja. Bez prirodnih prijatelja.
Odnos između čoveka i prirode, nevidljiva saga, upleteni su i ovde u introspekciju samog pesnika koja postaje i introspekcija homosapiensa uopšte. Razmak članova porodice u kompoziciji, osunčavanje i sene, čovek i predeo, komponovani su motivski i versifikacijski. Tu je i Bog, ovde je i apsurd, težina, prizvuk arhitekture lične i kolektivne sudbine. Pedersen uključuje elemente u svoje zapise, radije nego da ih isključuje i napravi platformu jedne poetike. Pesme su prošarane i kratkim pričama. One su recimo pesme u prozi, ali i dnevničke beleške, fragmenti ličnih porodičnih činjenica. Zapis pod nazivom Troheji moga dede, koji se može uzeti kao skup dugih stihova, ili kao proza sa neporavnatom desnom marginom – govori kako je deda rođen siromašan. – No onome kome život počne teško, umetnost može da padne lako. Teško-lako. Teško-lako. Deda je trohejski koračao, pisao naširoko i nadugačko… Kažu da veliki pesnici umiru zaogrnuti jambom. Deda nije stigao da se presvuče. – Ova crtica nagoveštava spisalački poziv i kao porodičnu tradiciju, neku inu veru, ini zanat. Književnost su i nevidljivi pisci preci iz najbližeg reda nasledstva. Nasledstvo postaje i pomalo metafizički, fjodor-mihajlovičevski motiv kod Reboljeda, jer se nasleđuje i mogućnost oproštaja, od dede na oca, pa oca na sina. (Oproštaj u slučaju da – moj otac ne bude dobar otac – ) Pesnikov otac insistira da sin (pesnik) nasledi tu mogućnost oproštaja, radije no da (otac) iskoristi nju, te potroši oproštaj u slučaju da nije bio dobar otac. Tako se oproštaj nasledno kao mogućnost prenosi u nizu (pesma Suze prelaze u nasledstvo i suve obraze).
Reboljedova književnost okrenuta je čoveku kao i arhitektura. Kako je zgrada nerazdvojna od porodičnih ili poslovnih istorija, tako je i Pedersenova poetska građevina nerazlučiva od životnog ciklusa i onih koji behu u njemu tu, odmah pre nas, pa dalje u vremenu. Pesme uvode likove, najbliže biološke, psihološke odnose, koji su pokretači za metafore. U tom smislu Pedersen nije ambijentalan, on je naprotiv pomalo scenski, gde lirski likovi čine prostor a ne on njih. Motiv smrti, odražen između ostalog porodičnom tragedijom, upleten je (izdaleka slično Romanu Honetu) u izričito verističke i ovozemaljske relacije, u kome je tek na čitaocu da konstruiše onostrano ukoliko to može. U pesmi Rezerva za sina, koja počinje prolećem i roštiljima, jedna od barica minule kiše odražava i nebo poput rezerve za njega. – Priželjkujem da se leto završi – po odluci svojih stanarki, južnih ptica. Prisutna je kod Torgeira svojevrsna režija, izrazito antropološka i karakterisana. Kada bi bila vizuelna forma, ova poezija bi takođe predstavljala (apropo Juga) Pablova lica koja se preslikavaju, prepliću, ili katalonsku kulu koju na trgu prave sami ljudi. Dnevnički zapis, detaljnost, pojednostavljenost, uz akcenat na jezik i melodiju u kojoj je prošlo tu i sada, osobena su aroma Reboljedovih, reći ćemo ovde neponovljivih minijatura, koje se čitaocima same preporučuju za nastanjivanje i istraživanje.
Autor: Ivan DESPOTOVIĆ
Foto: Privatna arhiva