(Svet je bio moj, Heliks, 2020.)
Knjiga poezije Svet je bio moj, poljskog pesnika mlađe srednje generacije, Romana Honeta (Krakov 1974.) u prepevu Biserke Rajčić (Heliks 2020.) donosi pesme i poeme u prepoznatljivoj poetici autora koga kritika povezuje i sa ehom postmoderne u evropskom pesništvu, inače laureata prestižne nagrade Vislava Šimborska i pripadnika pesničke grupe Novi egzistencijalisti. Honetove pesničke osobenosti poput nizanja fragmenata koji se razlivaju sasvim fluidno, izostavljanje velikih slova, te korišćenje istih stihova u različitim pesmama (u našoj ranoj moderni na primer – fenomen pripisivan Disu), pa redukcija pojedinih pesama do takozvane skraćene poeme, svojevrsne lirske priče ili kaleidoskopa, i svakako neobično insistiranje na prisustvu slike – kulminiraju u posebnosti i monolitnosti same dominantne teme, a to je umrla draga.
Specifičnost koja bi mogla ličiti na prekretnicu u pesničkoj umetnosti 21. veka predstavlja autobiografski momenat preminule verenice unet u postmoderan diskurs, u jednom širem smislu reči. Kada bismo u poznoj avangardi zamislili jedno skladište Leonida Šejke, i na takvom platnu motiv realne žene, koja bi metafizička svojstva poprimila jedino stvarnom smrću – dobili bismo poeziju Romana Honeta. To je ujedno ono šo ga odvaja od avangarde pa i postmoderne u užem smislu. Povratak u stvarnost – čini se kao glavni impuls i novina koju donosi knjiga Svet je bio moj.
Kada pred zainteresovanom čitalačkom publikom govori o ironiji u književnosti, Honet pominje Oskara Vajlda, Jaroslava Hašeka i Kloda Tilijera, kao i to da u životu ima dve ljubavi – onu prema ženi i ljubav prema muzici. Žena, muzika, poezija, slika, i – prema Pou ona najteža, već pomenuta stvar o kojoj može pevati jedan pesnik… Da li je to anahronizam, zaostatak iz prošlosti? Ili je filozofičnost poznog bitništva, konceptualnost postmoderne i pozne avangarde ono anahrono… Sve što nema veze sa stvarnošću pripada prošlosti, a u Honetovim stihovima zbilja je potcrtana trenutkom odvajanja jednog lirskog subjekta od drugog.
Žena, kada se s njom rastaješ
i smrt, kada te prima,
govore isto – moraš ići
Ili
iza nje su požar, sumrak
more se savija u kolut,
kipteće od njene senke – tokom noći ohladiće se,
ispariće, ispljunuće sve,
što podseća na nju
Motiv zametka, jajne ćelije, bremenitosti drage u trenutku smrti, u dvadeset i prvoj godini, a koji je takođe autobiografski, postaje jedan od prigušenih simbola Honetovog pevanja, predmet u nečemu što bismo opet mogli nazvati Skladištem, sa scenama porodilišta, kruga početka i kraja i sa detaljizacijom i materijalizacijom onoga što je u opštem nacrtu savremene poetike neočekivano, kao elegično, tragično, biografsko, te podložno analizi davno minule pozitivističke kritike. No stvarnost se ponovo rađa i ona je uklopljena u ravan mnogostrukih istina, možda kao ponajmanje prijatan njihov detalj, i onaj što svakako prevaže.
Melodija pesme kao prisutni i imanentni element, izveden opkoračenjima, misli se seku u sledeći stih, prekidaju tačkom, sve je sekvenca, kadar ispisan malim slovima – i melodija brojnih konkretnih detalja, daleko prisutnijih nego kod Šimborske, Zagajevskog, ili našeg Milutina Petrovića na primer – doprinose izvesnom hermetizmu Honetovog pevanja, koga se on ne pribojava. Da, latentni hermetizam bolje oponaša samu zbilju, dok eksplicitne misli ili namere lirskog subjekta nemaju mesto u Romanovom sada. Svaka ideja pripada prošlosti, a muzika, pa slike ili osećanje u svetu u kome možda i ne bi trebalo da postoje neka specifična čuvstva, u svetu navodnih ili nenavodnih činjenica, – jesu upravo aktuelne i bitne za pesnika. Stvarnost se odvija u jednoj na primer školi, gradu, ulici, sa sećanjem na mladost, ljude i fakte, a Ona nas je napustila (umrla), zapravo ostavila u stanju večne začuđenosti, apsurda, te i moguće mistike. Ta realnost – koja bi inače bila sasvim veristički prikazana i predstavljala poeziju sa jakom referencom na sociosferu, savremenost, konceptualna pitanja života i smrti – jednim konkretnim nestajanjem i odlaskom prelazi u intezivni mimezis, rastaje se sa verizmom – i sve one činjenične pikanterije i stvarnosne reference oglašavaju se uzalud, jer će ih čitalac tumačiti kao ispovest, makar bila i postmoderna, sasvim prigušenog značenja kao jednog od mnogih mogućih, a čitalac će ih naime raskrinkavati kao jedan unutrašnji, metafizički pesnikov svet.
Hermetizam ovog poljskog pesnika biće razumljiviji izvesnoj publici nego jasni angažman recimo Zagajevskog, budući da se Honetova enigma utemeljuje u opšteljudskom sudbinskom slučaju, sa kojim se neko uvek može poistovetiti.
Honet predaje, između ostalog, kreativno pisanje na Jagelonskom univerzitetu u Krakovu. Autor je pesničkih zbirki Alisa, Srce, Zabavljaj se, Peto kraljevstvo, Razgovor traje dalje, Tihi psi… O njegovom pesništvu kazano je i kako primenjuje antiestetizam, onirizam, ekspresionizam, donekle i nadrealizam. Marjan Stala zove ga pesnikom odvažne mašte. Slika je razbijena. Svakako jedan od autora koji se mogu iščitavati i dopisivati tumačenjem, i kome možemo verovati na izjavi da je prepev na srpski jezik za njega veliko iznenađenje i priznanje.
Autor: Ivan DESPOTOVIĆ
Foto: Privatna arhiva