IVAN DESPOTOVIĆ: Tomas Venclova – Goblen večne šetnje

(Znaci jezika, Treći trg, 2022, prevod Biserka Rajčić)

 

Među mnogobrojnim manje poznatim evropskim književnostima i jezicima, kojima pripada i srpska, poezija Tomasa Venclove (Klaipeda 1937.) našeg savremenika, litvanskog pesnika, na litvanskom jeziku starom dve hiljade godina, uklapa se postepeno u kraj jednog umetničkog, istorijskog i civilizacijskog ciklusa moderne Evrope u širem smislu, od Prosvetiteljstva pa sve do pozne evropske i ruske avangarde. Verovatno – i u sami početak novoga. Iako mozaična, evropska mnogojezička književnost, poput ribljeg jata, prati plime i oseke, krugove u razvoju pesme, romana (epa), drame, i to radi oduvek, to jest od samog svog postanka. Poslednji put kada je to činila, literatura našeg kontinenta, naime kada je jedno mnogovekovno razdoblje privela kraju – ona se nalazila u periodu poznog helenizma u širem smislu tog pojma, razdoblju grčkog Apuleja i potonjih. Prošireni pojam helenizma obuhvata period od A. Makedonskog, pa i kroz potonje veliko Rimsko carstvo, dok god je starogrčki živ u njemu kao maternji jezik Grka i grčkih pisaca pod Rimom, naporedo sa Latinima i latinskim jezikom, to jest do pojave hrišćanstva. Dakle, pozni helenizam je bio jedan veliki period multikulturalnosti i migracija (kao i pozni Rim), a u sličnoj polifoniji živimo i danas – štaviše u najintezivnijem njenom periodu. Stoga je zanimljivo videti kako Venclovine pesme ili poeme na tehnicistički, poznoavangardni, gdegde nadrealni, gdegde kubistički način, bogat opkoračenjima u stihu – citiraju antiku i pozivaju specifične likove grčke mitologije odnosno epa – u kontekst jednog perifernog brodogradilšta na primer, u jednoj litvanskoj varoši. (pesma Elpenor) Neobično je videti imažinistički kolaž, koji kada bi bio slika – zaličio bi na sugestivne sive tonove Miće Popovića, a tiče se mita (onog pravog) umesto svakodnevice, i obrnuto. Venclova korača stazom koja u pogledu izraza može biti džojsovska, a po tematici tamna i pomalo danteovska.  

I dok su nekada, u vreme renesanse pa baroka, Dante ili pak Servantes, Šekspir, moguće verovali kako će se čitavo čovečanstvo sporazumevati na recimo četiri jezika, vreme je pokazalo kako bliže istini beše da će se očuvati ili roditi stotine ,,malih” jezika koji će na primer ,,govoriti” na četiri velika mitsko-religijska sistema, ili politička ustrojstva, da se tako izrazimo, i u duhu Venclovine poetike. Zato možda ne čudi da se jedna knjiga ovog pesnika, prvobitno štampana proleća 1972. godine u SSSR-u, pojavila u izdanju Trećeg trga, pod naslovom Znaci jezika (The Sign of Speech), u prevodu Biserke Rajčić sa poljskog. Određenu prepreku predstavlja i što ima malo poznavalaca litvanskog, a ukoliko se pitamo kako bi izgledao Džojs da je pisao na irskom, možda bi najbolji odgovor bio čitanje Venclove na pesnikovom maternjem, pri čemu ovo poređenje ne mora biti toliko jezičko. Zbirka je prethodno bila zabranjena, a te godine odobrena za štampu, usled popuštanja cenzure na Istoku. Znaci u naslovu možda nisu samo oni što pripadaju jednom jeziku lingvistički, oni su predmetni, meteorološki, mitski, socijalni, antropološki, arhetipski, ponekad i sasvim slučajni. Ma koji jezik jeste svetski, a original verovatno aludira na govor i zvuk, to jest ono homerovsko. 

Duh vremena i eho, što se može dojmiti kao davan ili kao savremen, opterećen sumnjom što je pre dopirala iz filozofije i mitologije same ideje čoveka ili egzistencije uopšte nego iz problematike socijalizma – verovatno je isprva bio problem za realizaciju ove knjige u ruskoj onovremenoj štampi. Neko vreme pak, krajnje eksperimentalni stih postao je dozvoljen kod Sovjeta, pogotovo ako ima životno afirmativnu notu, što je kod Venclove diskutabilno, no daleko od toga da optimizam neke vrste možemo potpuno isključiti. Zanimljivo je da je pesnik objavljivao i knjige iz oblasti nauke, i naučnost jeste jedan od elemenata njegove poetike. S druge strane, tu je štogod poput Bahovih fuga:

 

GOBLEN

 

Iza reke i kamenja čestar tornjeva i kontrafora –

Spora munja vekova ushićenja,

 

Ta tkanina: zver, dama, leje belih ljiljana, 

Dubina ogledala, oval heraldičke livade.

 

Ona će povratiti razum, umiriti bol zrna

Mlevenog žalom koji ne zna za žrvanj,

 

Smiriće se kad spečene usne ponovo šapnu „Ne mogu“,

Kada se kapi krvi usire na šiljcima ograde.Video si mnogo. 

 

Prihvati i vrt, i trnje. Platićeš koliko treba – da bi dnevna svetlost

Kazala sumraku, da će nova zora proterati

 

Noć; da postoji hiljadu muka, a muzika samo – jedna.   

 

Dugoveki pesnik samim zemaljskim životom nadilazi trajanje određenih blokova i epoha, on se smiruje u izvesni kvantni napon ili bonacu duž arhipelaga. Njegov životni vek nema potrebe za osobitim uživljavanjem u konkretni trenutak dramatičnog postojanja u materiji, momenat prevrata, otkrovenja ili sličnog. Ma bilo ono to od Majakovskog ili od Hakslija odnosno Uelbeka… Venclovine pesme su izvan tog sada, naime u širem su promatranju, koje nam pre može zvučati teleskopsko nego mikroskopsko. Tomasov odnos prema vremenu mora biti makar malo prustovski, mudar i beskonačan, spor. S druge strane, ono što je pak zajedničko mnogim piscima iza takozvane nekadašnje gvozdene zavese – izvestan stid da se književnost startuje ideologijom, da se prvenac poveže sa lokomotivom kako se tada govorilo, na primer s pesmom o Lenjinu – bio je prisutan poput otpora i kod Venclove, te se njegov hermetizam, mladalačka rima u vezanom stihu na početku proboja, pa bezvremenost i ponešto od sinestezije – može tumačiti i kao otklon od kompromitacije pesme tadašnjim jasnim političkim trenutkom, nešto što danas poljskom Zagajevskom na primer, ali iz sada sasvim suprotnog političkog, zapadnog bloka, nikada tako celovito ne polazi za rukom. 

Stoga nije neobično da je Venclova objavljivao i pod pseudonimom (Andrius Račkauskas), i to u onovremenom ruskom samizdatu – nevelike knjižice poput Pontos Axenos, što se odnosi na negostoljubivo more, nemoguće za plovidbu, kako su Grci isprva zvali Crno more, – kao i da je od pet primeraka dva-tri konfiskovao KGB. Njegov omiljeni stari junak je Odisej (kao i Džojsu), a Crno more vuče i na Argonaute, te na putovanje među varvare i osvajanje novih mitskih područja. Daleka Litvanija, kao uostalom i Srbja, pripada prostorima kojih se stari svet mogao plašiti. Sam zavičaj pesnika jeste prostor što nekada beše nigdina, a takvo je prostranstvo i Rusije, Poljske, Nemačke, Škotske, Irske… No, u dvadesetom veku, koji autor svojim životom gotovo skroz obuhvata, SSSR, dve Nemačke, DDR i BRD, te Skandinavija, Britanija itd, predstavljaju politički i istorijski novi Ceo svet, a Evropa iako podeljena, od Irske do Vladivostoka – novo Sredozemlje, koje je možda upravo zbog oštrih i bezmalo vrištećih blokova, kao u Prokofjevljevoj Umetnosti ratovanja – prelomljeno u nadrealna opkoračenja, umrle mitove, budući transhumanizam, i ko zna šta možda još… Treba istaknuti da Venclova i u poznim godinama piše sa istraživačkim duhom mladića, ili barem onako kako budući dolazeći naraštaji mogu nastaviti na tom kormilu. Kao da se njegovo suštinski (imanentno) epsko pevanje može produžiti u Novi egzistencijaizam negde u Poljskoj ili grupu Fantazija, negde u Češkoj danas. 

Takođe, još bitnije je deklarisanje pesnikove i generacija iz prve polovine prošlog veka kako je njihov zadatak da ispune one nedostajuće karike sećanja u umetnosti i kulturi koje su bile prekinute dramatičnim događajima i ideologijama u sredini tog veka. Otuda su Venclovine pesme – i eksponati u muzeju koji može biti maljevičevski, ali je primarno onaj sa Akropolja, makar kao početna građa. I druge epohe provejavaju u njegovom izrazu. Praznina je važan motiv tih pevanja, ali je ona uramljena čvrstim arheološkim ostacima, takoreći. To je i poezija sećanja, iz kojih se jedino može izgraditi prizvuk osećanja. Objektivna stvarnost, koliko god moguće bila maglovita, malko borhesovska a svakako teža od imaginarnih biblioteka – pesniku je prilično važna. No, verizam je nestao u dijahroniji, raznovremenosti, kao i u minimalističkim ostacima izobilja.

Vizuelnost, kako se sam autor izjašnjava, značajnija je u pesmi od muzike, a melodija će pre podsetiti na arhitekturu no na ideje samih zvukova. Tu opet možemo doći do zamisli Šejkinih Skladišta. Ne treba da nas čudi da je izrazita likovnost i duboko prikrivena klasičnost kod jednog vremešnog a bliskog kandidata za Nobelovu nagradu – prisutna tokom sedam decenija proteklog i ovog veka, za sve vreme oštrih apstrakcija, koncepata, angažovanosti, demokratičnosti, socijalnih proza, Maljevičevih kvadrata, Polokovih mrlja i Vorholovih pakovanja – koji su opet takođe utkani u arhitekturu Venclovinih pevanja, ali ne prevažu u njima. Možda to brod plovi i po najmanje gostoljubivim deonicama vode.

Venclovine pesme su takođe, handkeovski, bile nastajale u dugim šetnjama po pustarama Viljnusa ili Moskve, umesto kabinetski za pisaćim stolom ili mašinom. Pesnik je i nomad, no pre šetač. Pokret u njima ipak će srušiti konceptualnost. Gde je u svemu tome rokenrol(?), možemo apropo 20. veka i njegovih poetika legitimno zapitati, te ako bismo se setili da je izvesni Kurt Kobejn startovao u pustim praznjikavim hangarima, kakvih je identično bilo i sa druge strane Atlantika – videćemo oblik koji je industrijska i antropološka revolucija dobila u pesmama litvanskog književnika, a to je umetnost koja je dobila novi prostor i nova pitanja, odvozeći u takvo bespuće mnogo toga starog.

Motiv morskih putovanja u jednoj opet primorskoj maloj zemlji i ideja unutrašnjeg buma ili pritajene promene koja treba da bude društvena, odjekuje u konkretnoj filozofiji kompozicije. Venclova je međutim u mladosti pratio tadašnju tradiciju litvanskog i ruskog vezanog stiha u kom je i sam pisao, a koji je imao i rimu, poput pesama Ahmatove, baš kako bi sačuvao tradiciju u trenucima kada je istorija brutalna i gde preti brisanje vekovnih pojmova. Može nas to podsetiti i na sadašnje perspektive kulture poništavanja i opoziciju tome. Rima se lakše može upamtiti u slučaju potrebe, kada su recimo svi štampani primerci uništeni, kao što beše slučaj sa Rekvijemom Ahmatove, pa posle opet – zapisati i odštampati. Klasičnost doista i ima dva lica, jedno upravo pomenuto i drugo po kome percipiramo savremenika Venclovu – stih koji se gubi u nedorečenosti, izmaglici, efekat horizonta, pa efekat beskonačnog mora, nizanja umanjenih pojmova, to jest cele planete kao usamljene celine, te – pesme kao planete slučajno nastale i zabačene u svemiru, koja opet nosi ostatke slučajno formirane prošlosti. Didaktičnost takođe nije autocenzurisana u savremenoj Venclovinoj poeziji, to jest moguća je primesa izvesne moralne pouke, onog morala koji ipak ne isparava u potpunosti na površini te jedne obale ili kugle, kao u pesmi Elpenor.

Prvi preminuli drug (Elpenor) jeste ,,ujedno i prvi onaj koga ćeš videti kada budeš silazio u mrtve, onaj koji će te prekoreti…”

Pojam Autora, kao izvesne i neminove posebnosti, ipak nije mrtav u postmodernim ruševinama. Sećanje formira autora, ono sastavlja i nešto što bismo nazvali savešću, onom jednom, koju poseduje i Enciklopedija. Odiseja traje i dalje.

 

Autor: Ivan Despotović

 

Foto: Privatna arhiva

 

       rtu sa ogromnim popustom za zaposlene, koja se može koristiti jedanput godišnje; ima svrhu da stimuliše građane da za vreme svojih godišnjih odmora putuju. … Omogućava, čak, da se preseda u neograničenom broju mesta; u svakom zadržava po volji, do udaljenog roka… S tim što se putnic