Jasenka Lalović: Čuvajmo poruke starih ljudi, one nisu beznačajne

 

Rođena u Buljarici, Jasenka Lalović je osnovnu školu završila u Petrovcu, gimnaziju u Baru, a studirala je u Beogradu na Filozofskom fakultetu. Radila je na RTS-u, a danas živi i piše u Beogradu. Oduševila je čitalačku publiku sa prvim romanom „S one bande moje gore” koji je bio posvećen tradiciji, ljubavi i ženi. Priče u o pet crnogorskih devojaka iz Crmnice, između dva rata i njihove životne drame, smeštene su uz Paštrovačku goru. Ispričane su autentičnim jezikom, oplemenjenom rečima koje je Jasenka ponovo probudila i rasanjene smestila među brojne čitaoce. Nedavno je prijatno iznenadila sve svoje poklonike novom knjigom, koja se slično zove ’’ S ove bande moje gore’’i koja se nadovezuje na prethodnu.

 

FOKUS VESTI: Jasenka, evo vas ponovo, samo ste malo izmenili naslov knjige. Zašto ste doneli takvu odluku?

JASENKA LALOVIĆ: Prva knjiga se zove „S one bande moje gore“, a da bi bila gora, moramo da imamo i ovu, i onu bandu. Ovu bandu sam dugovala čitaocima jer se tek sada sa njome zaokružila priča. To je ujedno i moja poruka; da sve ima ovu i onu stranu, to jest ’bandu’. Trudim se da na tom vrhu pronađem liniju pomirljivosti, a ne razdvajanja. U vreme kada oko nas vidimo različite podele, ovo je moj skromni doprinos kao i poruka koju nosi roman „S ove bande moje gore“. Treba težiti i pronalaziti šta je to što ljude spaja i po čemu smo slični. To je, naravno uvek teže, ali i neminovno da bi se održale i sačuvale prave vrednosti.

 

FOKUS VESTI: Na osnovu vlastitih iskustava, pa i sećanja iz detinjstva i rane mladosti , mirisa koje ste poneli iz Paštrovića, vratili ste čitaoce decenijama unazad i otkrili neke do sada nepoznate detalje o ljudima, događajima, sudbinama…

JASENKA LALOVIĆ: Sigurna sam u to; da nije bilo vremenske distance, pa i prostorne, ne bih uspela da napišem ove dve knjige. Iskra nedostajanja, mi je bila zapravo „okidač“ da pisanje krene. Što se tiče samog jezika, to je nešto što pamtim, uz sve rizike koje nosi naracija. Uvek postoje rizici kad pišete nestandardizovanim jezikom, jer može da se desi da neko ne prepozna ono što ste hteli da iskažete. Moguća su i neka odstupanja, ali to je tako – kako je. Samo uz iskrenu emociju možete da govorite o svetinjama kakvim doživljavam nekadašnje crnogorske žene i kojih , nažalost ima sve manje.. O tome sam posebno vodila računa pišući obe knjige, trudila se da budem oprezna u opisima, ne kalkulišući i ne podilazeći bilo kome. One to ne zaslužiju. Moraju se prikazeti upravo onakvim kakve su bile.

 

FOKUS VESTI: Kakve su prve reakcije čitalaca, posle promocija koje ste organizovali?

JASENKA LALOVIĆ: Ono što mi je posebno zanimljivo, jeste to da su mi neki od čitalaca iskazali neka svoja poistovećivanja, čak i prepoznavanja, dok su čitali knjigu „S ove bande moje gore“, nezavisno sa kog prostora da su dolazili. Čvrsto verujem da je to pravi put. Iako nisu imali mnogo veze sa Crnom Gorom svi ti različiti ljudi su istu tematiku tumačili u skladu sa svojim poimanjem stvarnosti i prošlosti, ali su je savršeno razumeli. Ekavica, ikavica, ijekavica, sve je to deo jednog jezika koji svi razumemo. Mnogo je važniji jezik ljubavi nego varijacije u dijalektima koje su ujedno i sva njegova lepota.

 

 

 

FOKUS VESTI: Šta nosi druga knjiga, „S ove bande moje gore“, koja je to nova dimenzija stvaranja priče koja je već izazvala interesovanje i na 64. Sajmu knjiga u Beogradu?

Sve je izokrenuto u odnosu na prvu knjigu. Likovi koji su u prvoj knjizi bili skrajnuti, pokazaće da su ključ. Kao i u stvarnom životu, ništa nije onako kako izgleda na prvi pogled. Poenta priče koju sam gradila jesu stare Crnogorke koje se u prvoj knjizi tek naslućuju. To je zapravo i neka vrsta mog apela da sve što čujemo od starih ljudi, treba da zapišemo, a kasnije i protumačimo. U njihovim rečima se kriju važne mudrosti. Čuvajmo poruke starih ljudi, zapisujmo ih, one nisu beznačajne.

Priredio: Dejan Grujić