Fokus Vesti: Prema Aristotelu „funkcija pesnika nije da propoveda o onome što se dogodilo, već o onome što se može dogoditi – o onome što je moguće prema zakonu verovatnoće ili nužnosti“. Na koji način doživljavate poeziju i mesto pesnika u svetu? U kojoj meri poezija danas u čestvuje u javnom prostoru?
M. L.:Stari Grci su bili mislioci. Oni su tražili ideale u svemu pošto su postavili temelje mnogo čemu pa je tako i kod pjesništva. Međutim, od tada do danas interesovanja čovjeka su se proširila. Pjesništvo se promjenilo prema vlastitim značajima pjesnika. Ja doživljavam poeziju kao alhemiju jezika. Evo, da navedem npr. Vaska Popu: „Sa tijela sumrak svlačim, dan mi je našao lice…”, to je po meni majstorstvo izraza alhemije jezika, sama esencija poetike. Istina, mogao je reći nešto poput: „Prestao sam biti mrzovoljan i smiješim se raspoložen“, ali to ne bi bila alhemija jezika. Pjesnik je, ipak, napredovao od vremena Homera do danas. Od svih oblika izražavanja poezija se jedino ne da staviti u šablon ideala. Mislim da je za poeziju odlično to što je danas svako piše. Naravno, kvantitet ne znači kvalitet, upravo suprotno, ali znači širok opseg izbora. Ako imate trista pjesnika lako ćete naći dva odlična, za razliku od situacije kad ste osuđeni na samo njih pet koji pišu. Nasuprot tome, poeziju čita jako mali broj ljudi. Ti krugovi koji je čitaju, znaju da prepoznaju „makove u travi.” Prava poezija, po meni, nikada nije stvar mahanja zastavom, nacijom, istorijom, tradicijom, egom… Ona treba da je namjenjena za konzumaciju u trenucima samoće, te je stoga njena prava uloga, po mom mišljenju, da uzdigne čitaoca, makar na kratko, na veći nivo spoznanja samoga sebe. Na pronalazak sebe u drugom i na utjehu sopstvenom sebi.
Fokus Vesti: Sećate li se prve knjige koju ste pročitali, na koji način je uticala na to da uđete u svet književnosti prvo kao pesnik, a kasnije i kao pisac?
M. L.:Prve knjige koje sam čitao su bile školske lektire. Ali, te knjige nijesu bile moj izbor. Ne sjećam se tačno koja je knjiga bila prva, ali sa sigurnošću znam koje su dvije ostavile najveći utisak na mene. Bila je to knjiga Žila Verna „20.000 milja pod morem“ i knjiga poezije koju sam našao na klupi u parku, pored gradske biblioteke u Nikšiću. Luj Aragon, „Povjeriću ti jednu tajnu”. Međutim, nijesam počeo pisati pod uticajem bilo koje knjige već sam jednog dana, u osmom razredu, na času jednog predmeta koji nema veze sa jezikom, iz čiste dosade napisao: „Đe je crta, đe se spaja, ono što se ne razdvaja? Moje tijelo s mojom sjenom, sa prilikom crnom njenom…” To je dječiji naivni stih, ali je prvi stih koji sam ikada napisao. Dosada je, a ne neka knjiga, nek mi oprosti nastavnik tog predmeta, bila pokretač.
Fokus Vesti: Koji stvaraoci su na Vas ostavili najsnažniji utisak?
M. L.:Zaista postoji pregršt stvaralaca koji su ostavljali i koji ostave utisak na mene. To može biti moj kolega, koleginica ili neko drugi. Međutim, kako ne postoji niko od njih ko me nije i razočarao u smislu stvaralaštva ne mogu izdvojiti nikoga kao „mesiju“. Na kraju krajeva, na mene ostavi utisak određen stih, izraz kod konkretnog stiha a ne stvaralac, jer oni nijesu uvjek na istom nivou.
Fokus Vesti: Da li naše doba „doba ljubavi za jedan cent“ kako smatra Nils Hav, danski pesnik?
M. L.:O našem dobu će se važiti tek ono što izjave oni koji budu živjeli nakon ovog doba.
Fokus Vesti: Pesnik ste, romanopisac, pripovedač i dramski pisac, u kom se žanru najviše pronalazite?
M. L.:Poezija.
Fokus Vesti: „Mene sad razdire potreba za metamorfozama. Hteo bih da sve što vidim napišem ne onakvo kakvo je, već preobraženo“, (Gistav Flober). Šta je ono što Vas razdire u književnom smislu? Da li ste od početka stvaralaštva doživaljvali metamorfoze i kako ste ih prepoznavali?
M. L.:Metamorfoze su neizbježne u svim oblastima umjetničkog izražavanja. One nijesu stvar trenutne želje kako Flober kaže. One dolaze sa napretkom u znanju i iskustvu, sa razvojem ličnosti. Kada napišete nešto kao petnaestogodišnjak, u tom trenutku stvaralaštva, u tom stepenu vašeg razvoja čini vam se savršeno. Vi nemate tad potrebu za metamorfozom, smatrate da ste dali maksimum, što je i istina. Nakon deset godina kada pročitate može vas čak i biti sramota. Prošli ste metamorfozu, sada ste zreliji, obrazovaniji, širih pogleda. Vjerujem da su to svi iskusili. Metamorfoza nije stvar želje u trenutku kreacije, mogu i ja da poželim vremeplov, ona je staza kojom se neprestano krećemo i nema prečice.
Fokus Vesti: Iz čega crpete životnu snagu?
M. L.:Volim lijepo pojest i popit.
Fokus Vesti: Autor ste tri pesničke knjige, zbirke pripovedaka, drame, romana Alfa koji je u Grčkoj proglašen za bestseler (2011.)
Kakva je književna scena u Grčkoj? Da li postoji zainteresovanost grčkih čitalaca sa savremenu poeziju, da li biste naveli neke savremene čitane autore?
M. L.:U Heladi postoji uvjek zainteresovanost za sve književne forme pa i za poeziJU. Samo Atina ima preko sto pozorišta. Sam grčki jezik je nenadmašan za poetski izražaj. Kod njega postoje riječi koje kada prevedete kod nas ispadnu kratke rečenice. Često navodim ovaj primjer pa ću ga ponovit i Vama. Kod Grka imate 6 riječi za 6 vrsta ljubavi. „Agape“, „Eros“, „Philia“, „Storge“, „Philautia“, „Xenia“. Kada kod nas prevodite primorani ste da navede „ljubav“ i u kontekstu brata i sestre kao i u kontekstu ljubavnika. Potom morate da proširite rečenicu da biste to razdvojili. Kod njih to ni u jeziku nijesu iste vrste ljubavi, te ih ista riječ ne može ni opisati.
Ελένη Γλυκατζη Αρβελερ, (Eleni Glikaci Arveler) stručnjak za period Vizantije, takođe je predavala jedno vrijeme na Sorboni. Νικόλας Χριστάκης (Nikolas Hristakis), živi u SAD-u i objavio je bestseler „Connected“. Zatim, koleginica Κικη Δημουλά (Kiki Dimula) je izvrsna pjesnikinja, Ευγενιος Τριβιζάς (Evgenios Trivizas) piše bajke vrijedne pažnje, kolega Δημοσθένης Παπαμαρκος (Dimustenis Papamarkos) piše skrinpleje, pozorišne komade, komediju, roman, kratke priče itd., veoma je interesantna osoba u smislu „drugačiji“. Postoje i mnogi drugi koje je vrijedno pomenuti, ali bi se onda odužilo.
Fokus Vesti: Šta čini okosnoci vašeg stvaralaštva?
M. L.:Okosnica cijelog stvaralaštva kod mene jesu dijelovi slagalice mog unutrašnjeg svijeta. Nikada nijesam napisao ništa što nema svoj nezavisni parcijalni entitet duboko u meni. Upravo je zbog toga poezija moj najmiliji oblik izražavanja u pisanju, „žanr“ kako vi kažete. Jer, poezija mi dozvoljava samo da se otvorim i zahvatim. Oprostite na klišeu, ali sklon sam reći da se moj stih napiše sam od sebe. Na početku pjesme nikad ne znam kakav će biti kraj.
Fokus Vesti: U knjižarama će se uskoro naći Vaša prozna knjiga „Pisma dragoj Francin“,( izdavač Liberland Art). Ova štivo se po mnogo čemu razlikuje i od Vaših prethodnih ostvarenja, ali i od onog što smo do sada imali prilike da čitamo na savremenoj književnoj sceni. „Pisma dragoj Francin“ (čine ih četrdeset tri pisma) ispunjena su metaforama, simbolima, skrivenim značenjima, i ono što je neobično za savremenu književnost, nalikuju spevu. Kako je došlo do toga da napišete jednu takvu knjigu, šta ste njome želeli da poručite? Da li ćete otkriti čitaocima ko je Francin?
M. L.:Ta pisma su nastajala tokom nekoliko godina i ne nalaze se sva u knjizi. U početku su bila manje simbolična, ali u jednom trenutku prešli smo na viši nivo u kojem dominiraju metafore, simboli, arhaičnost kod pojedinih izraza kao i kod samog stila. Tek kod glasnog čitanja, kako se čitalo u srednjem vijeku, dolazi do spoznaje ritma u svakoj rečenici. Postoje rečenice sa deset, dvadeset i trideset slogova. Ukratko to su pisma – spjev od 11300 riječi transformisan u prozu.
Fokus Vesti: „ Svijet je niđe neg’ u našem umu…“ pišete u jednom od pisama dragoj Francin. Da li se i u kojoj meri razlikuje svet u našem umu od onog koji vidimo očima, koji je od njih stvarniji?
M. L.:Smatram da se svijet zaista nalazi u našem umu. Svaka spoznaja proizilazi iz našeg uma. Čak i kada uzmete nekakav predmet u ruku spoznaja putem čula polazi iz vašeg uma. Kada umrete, možda ste za druge umrli vi, ali za vas je umro svijet. Koliko se razlikuje unutrašnji svijet od spoljnjeg? To se ne može generalizovati, jer se na kapijama razdvajanja jednog od drugog privida nalazi stražar-spoznaja uslovljenja psihološkim obrascem čovjeka. A ljudi su različiti. Mogu samo reći da je najstvarniji svijet za svakog od nas onaj svijet u nama. Bili mi svesni toga ili ne, slagali se Vi sa mnom ili ne, ne možete pobiti da odatle sve polazi u našem životu.
Fokus Vesti: Da bi spoznali i na pravi način protumačili takav svet, čitaocima poručujete: „(…) A na pute takvijeh nakana čovjek može samo bez ikoga“.
Niče je smatrao da je za modernog čoveka suština bivstva patnja i plemenitost da prigrliti sudbinu onakvu kakva jeste: amor fati.
Koliko je u savremenom društvu čovek zaista okrenut duhovnom, da li se do spoznavanja sopstva dolazi tihovanjem? Da li ste saglasnim sa onim što smatra Niče?
M. L.:Da banalizujem za kratko, ko može da vam kaže koliko vas nešto boli ili ne boli? Ko može osim vas da zna zašto baš tako i kako, zašto baš tad, zašto „da“ a zašto „ne“. Koliko čak otkrijete najbližima ono u sebi? Svakako znate samo vi. Zato, „na pute takvijeh nakana čovjek može samo bez ikoga“.
Niče se često izvlači iz konteksta u ove ili one svrhe, tako se njime manipuliše, pogotovo od strane ljudi koji ne razumiju šta je imao namjeru reći. Pa tako on kaže: „Moja formula za veličinu u čovjeku je „amor fati“: da neko želi da ništa ne bude drugačije, ni da se razvije naprijed, niti unazad, niti u cijeloj vječnosti. Ne samo podnositi ono što je neophodno, već još manje to prikrivati – sav idealizam je varka koja pada u vodu pred onim što je neophodno a to je ljubav“.
Do spoznaje sebe se dolazi prvo razumijevanjem psihološkog horizonata čovjeka. Možete početi recimo sa Frojdom. Ljudi imaju običaj da vjeruju u iluziju psihološke slobode.Tek kada shvatite koliko ste uslovljeni, koliko vaše ove i one akcije, i njihove posljedice, su proizvod određenih unutrašnjih faktora-kalkulacija, tek kada ste u stanju odrediti uzroke, prepoznati i raščlaniti komplekse, tek kada zaista počnete razdvajati sebe od svega ostalog u vama nametnutnog spolja, tek tada počinjete sa stvarnim upoznavanjem sebe tj. „dijagnozom spoznaje“. I to je tek prvi korak. Ostali načini spoznaje sebe su bajka za one koji preferiraju da gledaju slike umjesto slova. Želite da spoznate sebe? Spremite se za duboko sakrivene užase. Nema drugog načina.
Fokus Vesti: U čemu vidite greške naše epohe?
M. L.:Smatram da je globalizacija prespora i da je trebala započeti još za vrijeme Rimskog Carstva.
Fokus Vesti: Kako se dolazi do suštinskih istina, da li je pisanje jedan od načina?
M. L.:Ubjeđen sam da ne postoje suštinske istine izvan zakona fizike kojima je podložan sav svemir. A one lične istine ljudi, one su različite za svakog čovjeka. Do prvih se dolazi kroz nauku do drugih kroz lično iskustvo sa ljudima. Pisanje je samo prenošenje informacije.
Fokus Vesti: Kako biste definisali sebe?
Oćutana smisao riječi: “misterija”,
osmjeh pra-pra majke, odraz njenog sna,
zvjezdana prašina, prima materia,
ko li sam o ko sam, ko li sam to ja?
Tragač što rovari kosti epiteta,
sin praznine kojoj niđe nema dna,
pobratim centurije repatih kometa,
ko li sam o ko sam, ko li sam to ja?
Plod strasti vijekovne linije otaca,
apsurd intelekta što za se’ ne zna,
berba misli nakon sjetve poljubaca,
ko li sam o ko sam, ko li sam to ja?
Autor intervjua: Valentina Novković
Milovan Lalović, rođen 1979. godine u Koblenzu, (Njemačka). Crnogorski pripovjedač, pjesnik, dramski pisac.
Objvljenje knjige: „Zabranjeni vrt“ ( pesme, 2006), „Prividi“ (pesme, 2010.) „Alfa“ ( roman, 2010. objavljen u Grčkoj 2011. i bio na listi bestselera), „Anatomica de somniis“ (pripovetke, 2014.), „Pohodilac snova“ (drama, 2018.), „Vasionik“ (pesme, 2019).
Član književne zajednice Mirko Banjević iz Nikšića i Udruženja autora iz Atina.