Mistični Prag 2

Kada se spustimo sa Višegrada ka gradu, prvo naiđemo na Podskali ili Vitonj. Doduše, ne mora da se ide tim putem, ali s obzirom da smo počeli da pričamo o praškim vodenjacima, idemo sad dalje u potragu za pričama o istima.

 

Naime, vodenjaci su se duboko usadili u češku mitologiju i čak su i češki pisci, pisali o njima. Tako je Karel Jaromir Erben, napisao jednu priču o Vodenjaku, koji je oženio lepu devojku i odveo je u svoj predivan podvodni grad, gde je devojka zatrudnela i dobili su dete. Kada je prošlo neko vreme, devojka je zamolila Vodenjaka da je pusti da ode u posetu svojoj majci. Vodenjak je pristao, ali pod uslovom, da sa sobom ne nosi dete. Pristala je i otišla kod majke u posetu. Medjutim,  kada je majka ugledala, rekla joj je da joj nema povratka u vodeni grad. I tu počinje borba majčinskog instinkta, kako njene majke u odnosu na nju, tako nje u odnosu na svoje malo dete. U ovoj priči pobedjuje majčinski instinkt majke u odnosu na ćerku, jer je ona bila toliko čvrsta da je ne pusti nazad kod Vodenjaka, koji je ispred zgrade tri puta pozvao ženu, a onda odrubio detetu glavu, ne bi li je kaznio što mu je pobegla. Erben nam pokazuje mračnu stranu vodenjaka. Medjutim, za razliku od njega Jan Neruda piše pripovetku „Majka“, koja ima srećan kraj, jer se mlada žena vraća svom Vodenjaku i detetu i svi ostaju srećni i živi.

 

Podskali je divna četvrt Praga, sa lepim ne mnogo visokim kućama i zgradama, i kada posmatrate sa neke visine te divne crvene praške krovove, ne može, a da vas ne obuzme neka specijalna milina. Posebno bajkovito izgledaju češki krovovi kada padne sneg.

 

Jedan od Podskalskih vodenjaka se zvao Prauz, prema nekim drugim pričama zvao se Pivoda (ili je pio puno piva, pa je dobio takav nadimak, ili puno vode. Ali s obzirom šta sam našla o njemu dalje, biće da je u pitanju ipak  bilo pivo) i kad god je izašao da se šeta noću, psi bi se tako strašno razlajali, da su ljudi prestajali da pričaju.

 

Kod stare carinarnice koja se nalazila tu još od 14 veka, postojala je kafana koja se zvala Kopp. Bila je to lepa mala kućica, i u nju je Prauz (Pivoda) dolazio redovno na pivo. Priča se da je bio veoma bogat i da je deci delio slatkiše. Ipak, govori se, da je imao hladne oči iz kojih je sevao strah. Otprilike pre četristo godina mu je pobegla žena i zato nije voleo da gleda zaljubljene. Imao je neki bes u sebi i bio je  u stanju dugo da se sveti. A opet, na drugu stranu, umeo je mnogo da pomaže ljudima. Ali ljudi kao ljudi, mnoge stvari nisu ni primećivali, već su njegovu dobrotu podrazumevali. Pričalo se da davi ljude, ali niko nije došao sa potvrđenom pričom u gostionicu. U gostionici je bila i neka lepa kelnerica, pa se smatra da ga je podsećala na njegovu odbeglu ljubav i da je zato umeo da bude mio i drag prema deci, naročito njenoj.

 

U gostionicu kod Koppa, dolazio je takođe i vodenjak sa Ivanjdanskih talasa. Znalo se da on ima ugovor sa vodom, da jednom u sedam godina mora vodi da preda jednu ljudsku dušu, a za uzvrat, voda ga je slušala kao svog jedinog gospodara. Njega su se svi plašili, jer nikada nisu znali kada je tačno ta sedma godina, u kojoj mora da preda jednu ljudsku dušu vodi, a nisu znali ni šta bi se desilo da to ne uradi. Sedeli su tako sa njim i uglavnom bili  u najvećem miru, kako ne bi izazivali sopstvenu sudbinu. Međutim, desilo se jednom da je neki turista počeo da ga vređa. Vodenjak je u početku ćutao, ali onda mu je turista rekao da je ubica. Vodenjak je pozeleneo od besa, izašao iz gostionice i uleteo u reku. Voda se uzburkala i poplavila pola Praga. Kada se voda povukla, pronašli su vodenjaka, kako leži potpuno raskomadan na deliće. Voda ga je raznela. Tek naknadno su ljudi shvatili, da se već 13 godina niko nije udavio na Ivandanjskim talasima i da ga je voda verovatno kaznila.

 

FOTO: Andreja Vasiljević

 

 

Interesantno je da sam 2002. godine, prelazila preko mosta Legije i gledala u Vltavu. Već je bila velika plima za moj ukus,  i u jednom momentu imala sam viziju velike poplave. Uplašila sam se na trenutak, jer sam bila trudna, ali onda sam shvatila da mi je bolnica sa iste strane reke, gde stanujem. Pitala  sam taksistu, da li i on vidi da će ova reka sve da poplavi? On se okrenuo, nasmejao i rekao mi da ne budem naivna. Ne znam ko je naljutio Vltavske vodenjake i davždevnjake, ali samo dva dana kasnije, svi mi, i naivni  (glupi) i pametni imali smo šta da vidimo. Čini mi se, da su ovaj put u vodu poskakali svi vodenjaci, i Prag je neverovatno brzo bio poplavljen, ali ovaj put ne 13-ogodišnjom vodom, već 100-godišnjom vodom. Par dana kasnije sam se popela na Letnu, jedan od najlepših parkova u Pragu i gledala prizor sa nevericom. Voda je tekla u bujicama, a toliko je narasla, da je izmedju vode i početka bilo kog mosta preko Vltave, bilo samo metar i po prostora. Iskreno, činilo mi se da se voda nikada neće povući. Nedelju dana kasnije voda je počela da se povlači. Kada se potpuno povukla saznali smo i koliko je žrtava odnela, koliko kuća uništila, ali niko nije pomenuo vodenjake. Mora da su bili mnogo kažnjeni od strane vode, s obzirom da nikoga nisu žrtvovali 100 godina.

 

Gostionica kod Koppa ne postoji već sto godina. Ali Vitonj ili Podskali,  gde se nekada nalazila carinarnica, i dalje postoji. Što se tiče samih vodenjaka, njih je u ovom delu grada bilo baš puno. Bio je i neki koji je dolazio da jede ribu u gostionicu kod Libuše, i neki koji je imao ženu Saru, koja je čak uzela običnu ženu za kumu, pa je kuma i ušla u zamak vodenjaka, gde je umalo ubio Sarin muž, koji se neplanirano pojavio na ručku pre vremena. I svakakvih divnih priča o vodenjacima ima, ali mi moramo da idemo dalje ka Karlovom mostu i Kampi, pa ih za sada ostavljamo da plivaju sa ove strane reke, a mi ćemo polako preko mosta na onu drugu potpuno magičnu stranu grada. Tamo, gde su Mala Strana, Hradčani, Kampa, Strahov.