Velika zabluda današnjice je da se pisci svjetskog glasa rađaju samo u zemljama o kojima naša omladina mašta. Balkan, obilje talenta, guši ljubav prema pisanoj riječi upravo kod mladih ljudi, koji pod pritiskom starijih generacija traže sigurnu koru hleba. Mlađe generacije misle da uče na greškama roditelja, prijatelja, poznanika, a pritom se i ušuškavaju u zonu komfora, iz koje neće biti primorani da izađu, kako ne bi sjutra ostali bez krova nad glavom, jer “pisci su samo filozofi, koji nemaju pametnijeg posla”. Mada, činjenica je da bez podrške i istinske samosvjesnosti, ne stiže se daleko. A da bi pisac postao ime, gradi se cijelog života.
Shodno tome, dolazi i nepravda koja nije tek od juče kod nas prisutna. A o njoj se još uvijek ćuti. Srbija i Crna Gora kao da stvaraju teoriju zavjere, veličanjem ljudi koji su veći zašli u pozne godine, naoružani iskustvom, a mnogi pod time podrazumijevaju i mudrost, što je, objektivno gledano, nedopustiva greška.
Hoće li mladi pjesnici, pisci, ljubitelji estetike riječi, dočekati zoru pod suncem ili u podrumu ogorčenih ambicija glasova mase u njihovoj okolini? Neki se, srećom, osvijeste na vrijeme, jer moć je u rukama želje.
S druge strane, ima dosta i onih koji se iz pogrešnih razloga odlučuju za pisanje, uglavnom jer je danas dosta popularno ispratiti knjige i savjete novopečenih blogera i poznatih ličnosti koje nikad nisu bile u svijetu knjige. Društvene mreže su tome glavni krivac, jer čitajući naizgled pitke stvari na instagramu, zalazimo u plagijatorsku, ili bolje rečeno, ispraznu krajnost, koju reflektuje slijepo vođenje zaezaista teško izvući na površinu pravi kvalitet u moru šunda, koji je izazvan sujetom i potrebom za dokazivanjem, jer danas, očigledno mnogi to rade. Trenutak koji je uveliko unazadio savremenu književnost, bar prema mom mišljenju, došao je kada se izgubio filter između onih koji pišu samo da bi pisali, i onih koji kroz pisanje žive.
Autor kolumne: Vanja Parača