Trebalo je to da bude obična ciganska svadba. Samo što se kod Cigana, baš kao i kod Srba, sve brzo i lako iskomplikuje, možda i zato što nam se celokupan bezbednosni sistem obično zasniva na samo dve reči – valjda neće! A onda se, uprkos svemu, ispostavi da baš hoće. Doduše, ko je mogao i da predvidi da će mlada postati punoletna tek u novembru, a svadba je zakazana za oktobar? Ili da će njena venčanica, uredno naručena iz Beča, završiti u Skoplju samo zato što je rođak Šeki, na letu za Beograd, greškom sišao stanicu ranije, a to je shvatio tek kada je sat kasnije prošetao obalom Vardara?
Muke je bilo i sa muzičarima. Svi su došli iz Gnjilana, ali u odvojenim grupama. I dok su jedni uredno čekali u Bari Veneciji, preko puta hotela „Bristol“, drugi su satima zevali u Dunav ispred restorana „Venecija“ u Zemunu. Najteže je, ipak, bilo ući u trag basisti Džemailu, koji se uspentrao na prvi autobus koji je naišao i završio u Borči, sa sve onom golemom mečkom preko leđa.
Teško je bilo i predvideti da će moja tadašnja supruga s tolikim oduševljenjem prihvatiti ulogu kume da je na svadbu povela i svoju majku, tj. gospođu taštu. Bilo je to prvi put da smo je negde izveli, koliko pamtim i poslednji. Ipak, pokazalo se da su dve ofarbane plavuše bile i najveća atrakcija, gotovo egzotika u društvu crnomanjastih svatova, toliko crnih da su pojedini mestimice prelazili i u teget.
Sve u svemu, svadba bez pravog venčanja u opštini (ah, te sulude formalnosti i propisi ), s muzikom koja se jedva sastavila i s mukom dolazila sebi, ponajviše u nedostatku vesti iz spavaće sobe na drugom spratu kuće, zadugo je podsećala na parastos. Najteže je, činilo se, bilo svekrvi. Sve vreme je huktala, rasejano se obraćala gostima, tumarala čas u kuću čas iz nje, potpuno sluđena i dezorijentisana. Pitam je u čemu je problem, a ona se prekrsti. „Neka su mu sveta Bibija i sveta Petka u pomoći, ali daj Bože da će nešto moći da uradi. Već treći dan gori od temperaturu, slab je i onemoćao“. Shvatam da priča o mladoženji, svom sinu, koji je najpre trebao da proveri ispravnost mlade, tj. utvrdi da li je nevina.
Da bih joj olakšao i malo se našalio, kažem, kumo ne brini, ako Deki ne može tu sam ja, njegov kum. A ona me samo pogleda, malo odćuta i krajnje ozbiljno reče: „Neka, neka… Nek’ prvo pokuša, pa ako baš ne može on, ćeš probaš ti!“
Umalo se onesvestih, ali ne od iznenadne sreće, već od bola u desnom stopalu koju je moja supruga, gotovo neprimetno ispod stola, skoro probila štiklom. Eh, te žene… Pa mi posle recite da razumeju širi kontekst i da mogu da shvate da ne varamo samo zato što nam se hoće, već katkad to zahteva i sama situacija. Od tog trenutka počeh i ja da se molim Gospodu da Dekiju pođe za rukom ili čime god već.
A crni Deki, moj kum, zalegao na mladu k’o gladna godina, pa ne silazi s nje k’o dete s kruške. Tek oko osam uveče kreće erupcija veselja, s prozora se vijori čaršav u vidu japanske zastave, muzika se razvrištala, a čitav Mali Mokri lug doživljava tektonski poremećaj. Sve do ponoći trajalo je opšte veselje, a zatim je usledila opšta tuča. Mi sedimo za našim stolom, srećom zid je iza nas, i samo gledamo da neka flaša ne poleti i prema nama.
U opštem krkljancu ne vidimo ko koga udara, ali bi svaki čas, iz opšte gužve, neko uspeo da se izvuče, priđe našem stolu, slegne ramenima i skoro se izvinjavajući kaže: „Šta’š kume, ciganjska posla!“ A onda bi se, brže-bolje, vraćao u tarapanu i nastavljao da se tuče s prvim na koga bi naleteo.
Trajalo je to svega petnaestak minuta, najposle pokupiše i odnesoše izudarane i krvave, a ostali započeše opšte grljenje, ljubljenje i mirenje. Do jutra je sve proteklo u najboljem redu, rekoše mi da je svadba trajala čitava tri dana, ali se ja, iskreno, posle te noći više ničeg nisam sećao.