Neda Gavrić, književnica i novinarka iz Banja Luke i dobitnica „Vidovdanske povelje“ za humanost, očuvanje tradicije i kulture svoga naroda, koju dodeljuje „Diaspora group“, poslovni i medija klub sa sedištem u 58 zemalja, do sada je objavila tri poetske zbirke: „Devojački san“, „U beskraju nežnosti“ i „Hram ljubavi“. U pripremi su joj dve poetske i jedna prozna knjiga.
Fokus vesti: Nedo, ovaj intervju radimo na Božić, uoči tridesetog rođendana Republike Srpske. Kada se osvrneš te tri decenije unazad i odškrineš vrata detinjstva, koliko uspomena otimaš od zaborava, a koliko zaključavaš i od sebe same? Da li je devojčica u vihoru rata uopšte mogla da sanja da postane pesnikinja?
Neda Gavrić: Ta vrata kada se otvore, iza njih su uvijek lijepe uspomene i toplina roditeljskog doma i odrastanja, bez obzira na tadašnje okolnosti. Kada odrastate u ratnim uslovima, svakako da ima mnoštvo loših trenutaka koji zauvijek ostave traga, ali i te ružne stvari su dio vas. Sa ovog aspekta gledano, čini mi se da su baš ti trenuci u djetinjstvu odigrali veliku ulogu u onom što sam sada. Pitali ste me da li sam tada, kao djevojčica, mogla da zamislim da ću u budućnosti biti pjesnikinja, ja bih na to rekla da sam upravo tada počela da pišem i da mi je to mnogo pomoglo da prevaziđem užasno teške trenutke, posebno za dječje srce.
Fokus vesti: Tvoja poetika duboko je teološki ukorenjena. Koliko je danas teško pisati takvu liriku, a zaobići aktuelni talas tzv. duhovne poezije? Kako uzneti istinu?
Neda Gavrić: Zanimljivo pitanje. Bilo kakav talas koji je samo u određenom trenutku u društvu aktuelan lako zaobilazite, ukoliko srcem i dušom živite ono što pišete. Olovka, srce i duša su neraskidive niti, što svako ko čita primijeti, osjeti. Kako u svemu, tako i u poeziji, čista emocija kao kroz sito izdvaja laž od istine. Ko srcem gleda, on to umije da vidi. Odrastala sam u tradicionalnoj, hrišćanskoj porodici koja se uvijek držala običaja, vjere i tradicije. Šta djetetu date u prvoj kaščici, on tu hranu traži i voli cijelog života. Moja prva kašika, zahvaljujući mojim roditeljima, bakama i dedama je bila puna duhovne hrane i tu negdje i leži odgovor na većinu tema u mojoj poeziji. Kako iznijeti istinu? Teško, ali veoma moguće.
Fokus vesti: Iz tako opoetizovanog bića izrasta i tvoj humanistički odnos prema svetu oko sebe. Kome je namenjen celokupan prihod od tvojih prodatih knjiga?
Neda Gavrić: Kada ste, u nekom trenutku života okruženi stradanjima, patnjama i nesrećnim sudbinama svoga naroda, počnete život gledati sasvim drugim očima. I život i zdravlje naučite cijeniti više, blagosiljajući svaki dan u kom imate ove dvije osnovne i najbitnije stvari. Da li to tada postaje ukorijenjeni šablon ili odluka, tanka je nit. Prihod od prodaje knjiga išao je pojedinim uduženjima djece sa posebnim potrebama, kako u Republici Srpskoj, tako i u Srbiji. U mnogo slučajeva nisam mogla finansijski da pomognem neka udruženja, ali sam se uvijek odazivala njihovim pozivima, a oni su me vrlo rado i pozivali i dočekivali. To su posebni trenuci, posebne emocije. To su drugari kojima je dovoljna topla ljudska riječ i sama podrška. Zato i jesu posebni.
Fokus vesti: Sa stanovišta prisustva medija u kulturi, da li bi mogla da napraviš paralelu između banjalučke i beogradske književne scene danas?
Neda Gavrić: Ne bih povlačila paralele, samo bih apelovala na medije da malo više budu uključeni u kulturna dešavanja u svojim gradovima i da ih više medijski proprate. Dosta nas radi tiho, neprimjetno i u pozadini, ali, vjerujte, tu je mnogo ljudi koji i te kako zaslužuju svu pažnju.
Fokus vesti: Jedno vreme živela si u Parizu, gde si imala aktivno i zapaženo učešće u pesničkom krugu naših sunarođana. Kakva književna iskustva nosiš iz tog perioda?
Neda Gavrić: Da, jedno zaista lijepo i bogato iskustvo desilo se u Parizu. Imala sam sreću, pa sam dosta svojih kolega koji su tamo živjeli upoznala na raznim književnim susretima i međunarodnim festivalima i prije dolaska u Pariz. To mi je dosta olakšalo da brzo uđem u naš pariski književni krug i tako predstavim svoju poeziju našim ljudima koji tamo žive i rade. Ovom prilikom bih se zahvalila svima koji su mi bili velika podrška za dvije godine mog boravka tamo, iza kojeg su ostala brojna prijateljstva, pa i kumstva.
Fokus vesti: Učestvovala si na mnogim međunarodnim festivalima, kako u regionu, tako i širom Evrope. Koliko su ti ovi susreti bili važni i u samom stvaralaštvu, koliko su novine uneli u tvoj poetski izraz?
Neda Gavrić: Mogu slobodno da kažem da su se moja prva velika vrata otvorila upravo na jednom od književnih festivala. Otprilike prije nekih desetak godina sve je počelo u Budimpešti, gdje sam prisustvovala jednoj kulturnoj manifestaciji i na poklon ostavila svoju knjigu poezije. Ubrzo zatim, održana je i promocija te iste knjige u Srpskom kulturnom centru u Budimpešti. Zatim slijede Međunarodni susreti u Budimpešti, Frankfurtu, Parizu, Temišvaru, Beogradu, Subotici, Inđiji, Istambulu itd. To smatram bogatim iskustvima, velikim prilikama i velikim blagoslovom. Tu sam upoznala mnogo sadašnjih prijatelja i saradnika. Na tim putovanjima sam mnogo učila, slušala iskusnije, uspješnije i starije kolege. Kući sam dolazila bogatija bar za onoliko knjiga koliko je bilo učesnika, a to nikada nije bio zanemariv broj. U mom slučaju, takve okolnosti su bile moja čista sreća i blagoslov.
Fokus vesti: Kada spomenemo priznanja, festivale, prevode (a prevedena si na: nemački, engleski, turski, rumunski, ruski, slovački, mađarski…), zvuči idilično. No, kako danas postati pisac? Kakav je to put?
Neda Gavrić: Da, idilično zvuči, dobro ste rekli. No, to su većinom prevodi kolega, koje sam imala priliku da upoznam na međunarodnim susretima, a koji su prevodili pjesme za antologije koje su priređivali u državama iz kojih dolaze. To su, ipak, zaista vrijedni susreti i značajna podrška sa njihove strane. Nemam baš neku čarobnu formulu kako se postaje pisac, slikar ili bilo koji drugi umjetnik. Sve to pripisujem ljubavi, jer smatram, ako prepoznaš svoj bogomdan talenat i uz to ga zavoliš svim srcem, nema šanse da ta mala kap ne nađe svoj put u okeanu postojanja.
Fokus vesti: Za učenike Osnovne škole „Đura Jakšić“ iz Banja Luke, povodom Dečje nedelje, napisala si pesmu „Zajedno možemo sve“. Ovo je lepa prilika da spomenemo saradnju sa školom, ali i da najavimo tvoju prvu zbirku poezije za decu?
Neda Gavrić: To mi je jedna od najdražih saradnji do sada. Nastavnica Srpskoj jezika i književnosti koja predaje u toj školi, Slobodanka Babić Ružićić, izrazila je želju za ovu saradnju. Tako sam napisala tekst, a njihova bivša učenica, sadašnja profesorica Muzičkog vaspitanja napisala je muziku na tekst pjesme i tako je nastala ova naša himna za Dječiju nedelju, na obostarno zadovoljstvo. Prva zbirka poezije za djecu je u pripremi i predstavlja nešto sasvim novo u mom dosadašnjem stvaralaštvu i toj knjizi se beskrajno radujem.
Fokus vesti: Imaš li običaj da na Božić napišeš novu pesmu?
Neda Gavrić: Pjesma bira trenutak, to je sigurno. Željela bih ovom prilikom da Vama i Vašim čitaocima, kao i vascijelom srpskom narodu čestitam Božić i poželim zdravlja, mira i blagostanja na mnogaja ljeta. Mir Božiji, Hristos se rodi!
Fokus vesti: Tvoja čestitka za 30. rođendan Srpskoj?
Neda Gavrić: Republici Srpskoj, kao i svake godine, prvenstveno želim mir i trajni opstanak. Porukom da je čuvamo i sačuvamo u miru i slozi, tako nam Bog pomogao!
Autor intervjua: Gordana Jež Lazić