Neven Zoraja, rođen u srpskoj porodici u Hrvatskoj, u živopisnom gradu Karlovcu, ušuškanom između četiri reke. Nakon idiličnog detinjstva i osmogodišnje škole, sad već daleke 1991. godine, vihor građanskog rata u Jugoslaviji dovodi njegovu porodicu, preko Slovenije i Mađarske, u Srbiju. Užasne životne okolnosti nisu sprečile Nevena Zoraju da kasnije bude mlad i uspešan poslovan čovek, uvek spreman da pomogne drugima, što je dokazao prvo predanim humanitarnim radom sa izbeglim licima, a onda svesrdnom pomoći zavičajnim, izbegličkim i preduzetničkim udruženjima kroz rad svoje knjigovodstvene agencije 12 Points doo i aktivnosti koje ima kao predsednik Kluba privrednika Čukarice i kao član Saveta za preduzetništvo Parlamenta preduzetnika Privredne komore Srbije.
FOKUS VESTI: Nevene, vaše detinjstvo nasilno prekida građanski rat i počinje period odrastanja u prilično skučenim uslovima. Kako se vi tada doživeli novo okruženje i novu sredinu u koju ste se preselili?
NEVEN ZORAJA: Prvo da se zahvalim vašoj redakciji što su me kontaktirali sa željom da moja malenkost kaže poneku crticu o životu i teškoj istoriji srpskog naroda iz tih najzapadnijih krajeva, gde nas više, praktično, nema. Zaista sam živeo u jednoj idiličnoj sredini, čak i ako pokušam da izbegnem subjektivnost, opet mi se čini neverovatno topla sredina, okružena ljubavlju, bezbrižnošću, učenjem i igrom.
Relativno malo, ali prilično razvijeno mesto, koje je odisalo bogatom kulturom i neverovatnom istorijom na međi između srednje Evrope i Balkana, najedanput postaje poprište najstrašnijeg teatra kojeg ni do dana današnjeg nisam razumeo i stvarno mogu da razumem ljude koji to ne mogu shvatiti.
Suštinski smo napustili sredinu u kojoj, pored svog blagostanja pre rata, u dugom vremenskom kontinuitetu brojanje krvnih zrnaca nije prestajalo. Naoko multikulturalna sredina Srba, Hrvata, Jevreja i drugih naroda naseljenih za vreme Austrougarske, raspala se u kratkom periodu pod naletom nacionalističkih ideja na razvalinama Jugoslavije. Sve mi se čini da ta izuzetna multikulturalna sredina nije nikad ni bila funkcionalna, jer nismo ni znali mnogo jedni o drugima.
Ključni trenutak kada zatvaram svoju dečačku sobu i sav svoj život u njoj i nikad se više ne vraćam, zauvek će me pratiti kroz život. Put kojim se ide iz grada Karlovca do granice sa Slovenijom i dalje, i danas vam mogu opisati do detalja, svako drvo pored puta, svaki kamen. To je prosto neverovatno. Jednu kutijicu gumenih bombona koje sam držao u ruci tokom tog puta i danas čuvam kao neku relikviju.
Sa tog aspekta dolazak u Beograd za mene je predstavljao jedno veliko svetlo slobode, potpuno otkriće za mladi život tinejdžera. Iako je prošlo više od trideset godina, taj prvi utisak me drži kroz čitav život do sada. I danas je veliki izazov kako sačuvati slobodarski duh, tu prijateljsku i komšijsku toplinu. Veoma je mali broj ljudi u Beogradu koji mogu reći da im se desila slična trauma koju smo mi Srbi iz većih hrvatskih gradova doživeli. Radi se o ljudima koji su bili spremni da učine sve da budu lojalni građani čak i u uslovima nezavisne Hrvatske, kada se od konstitutivnog naroda pravi nacionalna manjina, i to manjina drugog reda.
FOKUS VESTI: Uzmimo u obzir da je u vreme vašeg školovanja bio jako težak period za sve ljude koji su živeli u Srbiji. Iz sadašnje perspective, kako ste se uklopili u novu sredinu tokom školovanja? Da li su ostala neka prijateljstva iz tog perioda?
NEVEN ZORAJA: Zamislite dolazak u Beograd početkom zimskog raspusta 1991/ 92. godine. Ne obećava vam mnogo uspeha u startu. Potražio sam teritorijalno najbližu srednju školu i, uz veliku zahvalnost tadašnjem direktoru Lakićeviću, upisujem Srednju turističku školu u okviru Politehničke akademije na Novom Beogradu. U jednom divnom odeljenju i u jezivo krizno vreme započinjem odrastanje. Naravno, brojna prijateljstva su ostala iz tog vremena i često se desi da nam životi opet ukrste puteve. Nastavljam, potom, novu fazu školovanja iz sfere ekonomije turizma na istoj akademiji. Sa velikim brojem srednjoškolskih prijatelja nastavljam druženje i tokom studiranja.
FOKUS VESTI: Nevene, naše čitaoce će zanimati vaše iskustvo tokom humanitarnog rada sa izbeglim licima. Možete li sa nama podeliti utiske, iskustva, pa možda i neke anegdote iz tog vremena?
NEVEN ZORAJA: Vidim da ste baš dobro obavešteni. Nakon studiranja priključujem se humanitarnom radu u okviru Hrišćanske humanitarne organizacije “Hleb života”, koja je u to vreme tesno sarađivala sa gerontološkim centrima i “Crvenim krstom” i delila ogromne količine humanitarne pomoći. U nedostatku posla u ekonomskoj struci, rad u socijalnoj sferi me je potpuno ispunio. Razumeo sam te ljude jer sam prošao isto, iako je korisnika bilo svih dobi, pa i čitavih porodica, a fokus je bio na starim licima.
Toliko su me zavoleli da su mi u trenutku kada odlazim na odluženje vojnog roka pripremali ispraćaj u sali Gerontološkog centra u Obrenovcu, uvežbavajući danima pre recitacije i folklorne tačke meni u čast. Najsetniji i trenutak koji ostaje u srcu je poseta u kasarni delegacije klubova penzionera. Zamislite dvadesetak baka i deda koji ponosno posećuju kasarnu i traže da se vide sa mnom i donose voća i slatkiša za čitavu kasarnu. Dežurni oficiri su bili u čudu, tako nešto još nisu videli.
FOKUS VESTI: Koliko su vaš otac i majka uticali na vas kada je u pitanju pogled na život?
NEVEN ZORAJA: Tu bih, zaista, imao šta reći. Prvo, progon iz Hrvatske moji roditelji su doživeli u godinama koje imam ja sada. Svaka generacija naše porodice je gorela i počinjala život iz početka. Ovaj put, potpuno nov život, bez sredstava, u novoj sredini. Održala ih je neizmerna ljubav jedno prema drugome, i prema meni, naravno, koju sada pokušavam da prenesem na svoju decu i suprugu. Ljubav, vera u dobro, otvorenost prema ljudima je ono najvrednije što sam nasledio. Koliko je to teško u današnje vreme…
FOKUS VESTI: Nakon završetka školovanja, u kom pravcu je išao vaš poslovni put?
NEVEN ZORAJA: Eto, kao što rekoh, dok sam tragao za poslom u struci, jedno vreme provodim u tom volonterskom socijalnom radu, a potom od oca učim knjigovodstveni zanat, za koji sam imao samo teorijsku osnovu. Na pet godina, kao lice iz knjigovodstva, odlazim u bankarski sektor, ali se ipak vraćam u porodični posao, gde razvijam sopstvenu knjigovodstvenu agenciju. Ključnu ulogu odigrao je moj otac Mile, koji mi prenosi sva svoja iskustva i prati me u tom razvoju, dok nismo utvrdili da je sve na svom mestu i da potpuno samostalno mogu razvijati firmu.
Drugo važno pitanje je kako odabrati prave saradnike. Mislim da sam tu baš imao sreće. Pronašao sam (ili one mene) koleginice koje neguju lep odnos sa klijentima i tu su u svakom trenutku kad je to korisnicima potrebno. Sada je to kompanija 12 Points doo, sa fenomenalnim timom od desetak zaposlenih i savremenim tehnikama obrade knjigovodstvenih podataka. Tehnologija je otišla toliko daleko, da bi se moj otac iznenadio čime se mi sve služimo od alata da dođemo do tačnih rezultata, pa čak, stidljivo, uključujemo i pomoć veštačke inteligencije.
FOKUS VESTI: Koliko je bilo teško podići tako uspešnu firmu od nule?
NEVEN ZORAJA: Stvar je poverenju i odnosu prema klijentima. Gotovo svi klijenti su došli kod nas po preporuci. Nakon 16 godina rada ove firme, tek sad osavremenjujemo sajt i društvene mreže, jer nam reklama nije bila potrebna. Posebno smo se specijalizovali za udruženja građana i nevladin sektor. Na tom polju smo lideri.
FOKUS VESTI: Nepravda koja je pogodila srpski narod u Hrvatskoj nije naravno mimoišla ni vašu porodicu. Na koji način se vi borite da svetu prikažete istinu?
NEVEN ZORAJA: Prvo moramo shvatiti da je teško biti Srbin, jer mi prvi osetimo trenutak, mnogo pre drugih, da je u svetskom poretku nestalo ravnoteže i pravde i da nam se radi o glavi. Ipak, na kraju nevolje mi uvek budemo na pravoj strani istorije i u to ne treba sumnjati.
Drugo, trudim se da ne rušim mostove, već da ih izgradim, jer moramo živeti ovde, u najlepšem i najtragičnijem delu Evrope, sa nadom da naša deca neće nikakve ratove iskusiti. Toliko je divnih ljudi na svim stranama, da se gnušam svake generalizacije. Npr. u današnjoj Hrvatskoj imam još bliske rodbine, gde činim sve da obnovim i intenziviram kontakte i druženja, a najbolja školska prijateljica je insistirala da budem gost na njenoj svadbi. Želja mi je da se radi na tim stvarima i dalje.
Nemam ja nikakav uticaj u društvu da možemo širiti nekakvu istinu niti veliku politiku, ali smo tu da podržimo udruženja izbeglih i raseljenih, zavičajna udruženja i KUD-ove (da ne daju novac na neophodne administrativne i knjigovodstvene usluge), da se ne zaboravi naša vojnička tradicija, bajke, pesme, slave, grobovi naših starih, još uvek neoplakana deca Jasenovca, Jastrebarskog, Kozare, jama na Pagu i u Jadovnu…
FOKUS VESTI: Za kraj ovog intervjua naše čitaoce će zanimati kako jedan član parlamenta preduzetnika u Privrednoj komori Srbije motiviše pre svega mlade ljude da se upuste u uzburkane vode preduzetništva?
NEVEN ZORAJA: U našem narodu nema dovoljno preduzetničke inicijative, tu treba dosta da se radi na menjanju svesti, ohrabrenju i osnaživanju mladih. Kako teško mladi napuštaju porodične domove i idu u samostalni život, tako se teško odlučuju i na biznis inicijativu. Ideja je da se radi na umrežavanju nevladinog sektora i državnih organa. Učestvujemo u raznim projektima obuka nezaposlenih mladih, ali i drugih slabozapošljivih kategorija stanovništva. Posebno treba pojačati aktivnosti objašnjenja procedura i propisa i pronalaženja mogućnosti za podsticaje omladinskog preduzetništva. U više navrata sam bio član žirija kod odabira najboljih omladinskih ideja. Trudim se da u njihovim očima ne budem onaj koji ruši snove.
Autor intervjua: Slobodan Ivanković