Ljudi često razvijaju nostalgiju prema tiraniji. Stiče se utisak da bez tiranije ljudi ne znaju kako da žive, jer je njihov sistem vjerovanja odjednom poljuljan.
Zamislite godine života u jednom političkom sistemu koji je uokvirio vas život, odjednom taj sistem vjerovanja više ne postoji i vi se sa pedestak i kusur godina nađete u svom svjetu koji više ne postoji i shvatite da se ne snalazite baš najbolje.
Isto je i sa Egom. U životu čovek mora da umre da bi ponovno mogao da živi sa istinom u sebi, ali ovog puta boljim izborima i novom energijom koja će mu služiti.
Ne znači da je ego nestao, ali ne služi više Programima i Matrixu ovozemaljskog života – nego duši i njenom razvoju. Da bi Ego doživio smrt mora da se desi “Crna noć naše duše“. Ovaj termin se kroz istoriju ponavljao jos od stare Grcke i Egipta pa do Majanske Civilizacije.
Srbija već dugo prolazi kroz “Crne Noći Duše”, začaranom krugu iz kojeg samo na izgled ne može da izađe. Dakle, da bi ponovno mogli da se rodimo – dio nas mora da umre. Ovo me podseća na priču iz biblije kad je Mojsije poveo Jevreje preko pustinje bježeći od tiranije.
Opcija je bila ostati u tiraniji ili pobjeći u pustinju. Oni su odabrali pustinju.
Problem je bio jedini što je to putovanje trajalo ni manje ni više nego 40 godina. Ovdje se postavlja pitanje kakve su to vođe bile koje su ih vodile 40 godina u krug bez ikakvog cilja osim da pobjegnu.
Često ljudi misleći da bježe od drugih, ponajviše bježe od samih sebe. Ovo se vrlo lako može pripisati i u bilo kom odnosu, ljubavnom, poslovnom, religijskom ili političkom.
Odmah mi se javlja Srbija pred očima i pitam se kroz vreme iza nas koje je prošlo mnogo više od 40 godina traženja i bježanja od tiranje i suočavajuci se s njome. Srbija nije imala pustinju ispred sebe, iako je pustinju našla u tiraniji godinama u nazad. Osjećajući se izgubljeno, ljudi po svaku cjenu zadovoljavaju se tiranijom.
Kao i grčevitom željom da se drže zastarelih uvjerenja kontra produktivnog obrasca ponašanja. Uglavnom, zbog straha od kolapsa jednog sistema i činjenice da bi se baš oni mogli naći u tom trenutku tranzicije i da bi njihov život prošao u toj reorganizaciji koja je njihova samo programom u koji su ušli svojim rođenjem.
Ali, činjenica je da smo sami birali svoj program. U svjetu postoje mnogi sistemi vjerovanja, i uvjek je pitanje koji je dobar za koga. Kada jedan sistem vjerovanja počinje da se ruši, onda oni koji su svedoci tog rušenja traže korjene drugih sistema vjerovanja za koji bi mogli da se uhvate.
Autor kolumne: Nikša Dobre
Foto: Privatna arhiva