U pozvanju da se napiše nekoliko redaka o tome šta je poezija danas, u kontekstu 21. vijeka, ne bi bilo zgoreg da se opiše odlazak u savremenu knjižaru (koja ima ista obilježja, danas, od Njujorka do Tokija), tu savremenu kulu vavilonsku, blasfemični hram književnosti od koje je ostao samo marketing, karika u lancu tržišta koje više ne mari za vertikalna čovjekova uzdizanja i teroriše plebs čitalački, obesmišljenim bestselerima u kojima prednjači gomila papirštine jeftine epske fantastike i knjiga za domaćice ili sklepane autobiografije instant-idola tektonskih površi ekrana. Poezija na tom mjestu, nije opstala ni u jednom njezinom ćošku, ni na jednoj polici kao zaseban dio. Ona, od koje je zapravo sve i započelo.
Nekada je svijet književnosti bio sakralan, svet, mistika i religija, rituali, svevremene pojave, čitanje svijeta, pjevanje i mišljenje, svemu tome korijen je bila poezija. Ep, lirsko, dramsko, sve je to sadržano u poetskom. Ne bi bilo ni agore da nije bilo književnosti. Niti bi bilo pozorišta, ni otuđenog joj brata pokretnih slika – Filma. Niti muzike koja danas frekvencijski i bukom larma i ništi neurone brzinama kvanta.
Danas, u tehnokratiji, ta tvoriteljna supstanca nije više potrebna, jer nije dozvoljeno masama da sjednu za trpeze na kojima bozi služe nektar i ambroziju. Od poezije su ostali samo napjevi, daleko od megalopolisa u kojima se varvari proglasiše za civilizovane, a ti su napjevi dio kulture koja, iz pogleda sfere kapitalizma pripada prevaziđenom primitivnom mišljenju. Uloge su dakle zamijenjene, na djelu je podla demonizacija svega što nosi kod stvaranja. Svaka se ideologija najbrže urušava iznutra. Pa ipak, neko će jednog dana morati doći izvan, izvan svih holograma i kristala, diodnih i led-lampi i razbiti u paramparčad taj neonski kavez, tu staklenu baštu, koja je virtuelnu stvarnost uzdigla kao novog vladara zemljanima, Moloha kojem se svi klanjaju. Onoga koji je kupio sve i koji ima monopol nad svim onim što vam oko gleda i što vam uho čuje. Dok se to ne desi, treba graditi svoju kulu, na ostrvu, izmješteno, svjetionik, i na njemu paliti noću svjetlo, da neko primi poruku. Malu porodičnu biblioteku, sa knjigama poezije, koje vrijede više od jedne sezone čitanja, knjiga koje vam nude trgovci i fariseji.
/Iz rukopisa knjige Kino Mediteran/
Prekookeanska
Osvrnem li se ostaću sabran, iako
se unutra već meškolji jesen u rebrima,
a modro ljeto još potire sve ispred sebe,
zamamno, kao talas, kao vjetar što propinje more,
i lice tvoje, s godinama što zajedno sa mnom
raste u plaveti. U ikri sjećanja.
I onda opet bude toplo oko srca.
Odjek smo pustinje, obvijeni tišinom.
I poj cvrčka u vječnom podnevu.
Pod našim nogama, pod našim glavama,
taman humus bezvremena što još stoji
u zeleni, u paprati gdje se izgubismo zajedno
odavno. Budi zemlja kojom dišem.
Nad mrijestilištem kojem se vraćamo
da skladu vratimo dar. U meni te ima toliko
mnogo da sam nalik teškim prekookeanskim
brodovima koji rone daleko
i samo pokatkad ispuste tužni zvuk
kao slonovi što se traže u sumračju nad savanom.
Dionis Zagrej / Litanija za Džima Morisona
Samo je svijeta vrijedno srce ono
što krvlju pjeva svakim trenom.
Crni Los, vrač Oglala
Ko je onaj što se kroz maglu glasio, i još za života
prošao sedam paklenih tmina, po lavi i sumporu
koračajući, kroz vatru, u brokatu, tijela stigmatnog.
Ofion, pradrevna zmija, čekala ga je na ulazu u svijet
podzemlja, sa smaragdom na čelu, sedamsto djevica
mu milovaše noge kosama dugim poput vitla samotračkih,
a on se ni obazro nije, jer dođe da stoluje u zamku
Jaspisovom, i niko više ne vikaše da ga raspnu,
on dolazio je domu svome, srca rastrglog, darovanog
za pladanj grešnog vam stoljeća, terevenke sad su utihnule,
ditirambe neka zamijene tužbalice. Neka umine sve, najbolji
kor dajte, onaj za Judžina O`Nila ili Brehtov pak, kralj guja
je pred vama, Erinije neka Eumenide postanu, neka se završi
poslanje, tijelo šamana i duh da se vrate prapočelu.
U ljubičastu odeždu obucite ga, oniksom i rubinom
ukrasite mu zglavke i hladno čelo, kraljicu dajte pelašku
neka mu na usne otekle poslijednji poljub stavi i kao lunom
bedro ovlaš pomiluje, tritoni i salamandri na poklon neka
priđu i neka se pjesma iz forminge i leuta začuje, orfička
pjesma pod lijeskom drevnog svetilišta i neka se u svetom dimu,
u isparenju, izvije uvis i raskrili u torzo koji je prkosio
svim bogovima, u sazviježđe jarca, na krstu južnog neba.
Kafkin Bestijarijum
Beskrupulozno se samo voli, do potpunog potiranja,
sebeništenja u drugom. Jutarnji tragovi u snijegu dovode
do leša ili živuljke koja drhturi na metkoletu.
Talanti u zemlji vrijedniji su nego oni u lihvarskoj ruci.
Taština dakako sve je. Sem tvoga lica kojeg nosim u smrt.
Ništ li sam, fantazma što će ti se ukazati dok se budeš
uspinjala uz krovove grada, na Žižkov, u magnovenju magle.
Kao gladni kobac prodorna oka neka ostanem u riječima
samo što ih tebi odaslah, sve ostalo je vatra i prah.
Sva sagriješenja što ih utopih za života, sve ostalo kam
je o koji udaram tjeme u zidu slijepoulice. Sjenke nad odrom
iste one su, koje vidjeh u djetinjoj sobi u starom gradu,
davne li 1890, nad svijećom pod kojom je majka čitala,
jastreb, kukac, stonoga, crv birokratije… I sva tuga
koju je u mene Jozef uziđivao strpljivo. Sa godinama
od skakavaca. Čiji mi se obrisi i sada smiju sa mlačnih
stropova, ovdje u Kirlingu dok mi se u grudima rascvjetava
cvijet smrti, moja brana disanju u ovom svijetu.
Praštaj sve što sprži plam a rukom mojom zapisano bi,
sada me vjetar odnosi pustopolju kome odlutaću zauvijek,
iako znam da lutnja moja nema kraja, samo me svršetak
ispunjava i sveta agrafija. Za sve ostalo – Šalom!
Kratka bilješka
Radomir D. Mitrić, rođen je 29. 4. 1981. godine u Jajcu, u Bosni i Hercegovini. Završio studij književnosti Filozofskog fakulteta u Banjaluci. Njegovi autorski radovi su objavljivani u brojnim regionalnim i međunarodnim časopisima, zbornicima i antologijama, i prevođeni na engleski, njemački, francuski, italijanski, španski, ruski, bugarski i mađarski jezik. Do sada objavio šest knjiga poezije i jedan roman. Živi u Kragujevcu. Za književni rad dobio brojna priznanja, od kojih su najvažnija: Nagrađivan na Tridesetpetom festivalu jugoslovenske poezije mladih Vrbas (2003), dobio Brankovu nagradu (2005), Nagrada Miloš Crnjanski (2005), Slovo Podgrmeča (2007), I nagrada na Međunarodnom konkursu poezije Castello di Duino, koju dodjeljuju Poesia e Solidarietà i Unesco, Trst, Italija (2008), Nagrada grada Banja Luke (2008), Medalja Nosside, priznanje Unesco World Poetry Directory-ja, Ređo Kalabrija, Italija (2009), I nagrada međunarodnog festivala Duško Trifunović (2010), I nagrada međunarodnog festivala Vojislav Despotov (2011), Plaketa Nosside, priznanje Unesco World Poetry Directory-ja, Ređo Kalabrija, Italija (2011), Poziv na putovanje, P70 i Mono i Manjana (Vulkan) (2012), Milovan Vidaković, Budimpešta, Mađarska, (2013), Nagrada Milutin Bojić (2015). Član Bibliotekarskog Društva Srbije. Prevodi sa engleskog jezika.
Radi kao bibliotekar u Univerzitetskoj biblioteci u Kragujevcu gdje i živi.