Intervju sa slovenačkim književnikom, filozofom i sociologom, Teodorom Lorenčičem
-Josif Brodski je u razgovorima sa Solomonom Volkovom koji su kasnije objavljeni u knjizi „Razgovori sa Josifom Brodskim“ rekao: „Kada sam u bilo kojoj životnoj situaciji počinjao da osećam predvidljivost, uvek sam iz nje odlazio.“ Da li ste nekada u stvaranju osetili predvidljivost, i može li se predvideti putanja nastajanja književnog dela?
–Putanja književnog dela je život sam a on je nepredvidiva lepota. U tome je i čar života sa svim šta uz njega ide: ljubav, tuga, patnja suze smeh… A kod pisanja romana, pišem ga uvek bez svake pripreme, stranicu za stranicu, običavam posle mesec dana pisanja napisati kraj romana kako bih znao gde putujem.
Tokom života oprobali ste se u raznim oblastima delovanja. Kraće vreme bili ste angažovani politički, potom kao savetnik za marketing, stratešku i kriznu komunikaciju, režirali ste filmove i reklamne spotove, pisali novinske i naučne članke, čak ste se bavili dizajniranjem i proizvodnjom unikatnog nameštaja, a kuriozitet je da ste dizajnirali i napravili kraljevsku stolicu za papu Ivana Pavla II. Na koji način i u kojoj meri su sve pobrojane profesije uticale na Vaš književni rad?
Da li je upravo to što ste se oprobali u različitim profesijama, bila neka vrsta bega od predvidljivosti?
-Ja sam u biti renesansni covek, sve me interesuje, i zbog toga sam se upuštao u različite oblasti. Bilo šta da sam radio, radio sam to svom energijom, srcem, ubeđenošću, velikim optimizmom i ljubavlju prema životu kakav je već bio u nekim razdobljima mog životnog puta. Sve su to iskustva neprocenjive vrednosti, kilometri života.
To piscu treba, sve to doprinosi pisanju i razumevanju sveta pa i sebe. Moji prijatelji kažu da je lakše nabrojati ono što nisam radio, nego sve ono što jesam. A, mnogo sam sretan. Došao sam tamo, gde sam uvek i hteo biti, u najslađi zavičaj mog života, do toga da još samo pišem. Radim po 15 sati dnevno i na kraju dana se osećam kao da sam došao sa neke krasne rekreacije, kao da sam došao sa lepog ljubavnog sastanka, kao da sam se digao iz kreveta ljubavi.
Imali ste samo sedamnaest godina kada ste bili politički osuđeni zbog svojih pesama. O čemu je razmišljao i pisao tinejdžer sedamdesetih godina?
-Razmišljao sam revolucionarno kako i priliči hrabrosti mladosti. U stvari, takav sam i ostao. Šta tu da menjam, samo je iskustvo veće, a to je zlatni prah života. U pesmi posvečeno Puškinu napisao sam: “Brate mi smo revolucionari ljubavi / mi revolucioniramo sve/ od kreveta do vlasti / Brate mi ratujemo / u ime dostojanstva čovječanstva”.
A bilo je to u ona vremena kad su bili veliki pretresi u Jugoslaviji i kojima je sledilo čuveno Titovo pismo od 28. septembra 1972, kad je maršal počistio sa liberalnim strukturama u nacionalnim vođstvima partija i na univerzitetima.
Tu sam se našao i ja kao mladi pesnik. Na jednoj literarnoj večeri na kojoj se skupilo hiljadu ljudi a među njima bili su normalno i udbaši, u poemi koju sam čitao rekao sam: “nek se partija vrati u svoj polni organ i nek se još jednom rodi.” Osudio me Senat omladinskog odeljenja suda u Mariboru. Dobio sam ukor države zbog vređanja države i njenih institucija, po 174. članu kaznenog zakonika SFRJ. Da sam bio punoletan, bio bih osuđen na 10 godina stroge robije. Vukla se ta presuda kroz celi moj život. Imao sam dosije i nisam mogao čak ni da se zaposlim. Nikome na zameram, u stvari kršio sam važeći pravni poredak. A, kršenje je osobina revolucionarnog duha, u tom slučaju u ime demokratije i dostojanstva ljudskog.
1975. godine ste objavili prvu pesničku zbirku „O stenah in vijolicah“ (O stenama i ljubičicama), a četiri godine kasnije i drugu „Transformator“, zatim nestajete sa slovenačke književne scene. Da li se Vaše pesme mogu naći u nekim od antologija savremenih slovenačkih pesnika i da li ste član nekog književnog udruženja?
-Zbog političke osude u nepunih 17 godina posle izdavanje druge knjiga pesama nisu me primili u Društvo slovenačkih pisaca iako me je podržavao moj recenzent Drago Jančar, najveći živi slovenački književnik i pesnik Andrej Brvar, sve su to dobitnici i najviših mogućih nagrada za umetnički rad.
Povukao sam se zbog toga na marginu društva, u alternativu gde i je mesto jednom revolucionaru. Posledično me nema u nijednoj antologiji ili zborniku slovenačke poezije. Ja sam pisac koga nema, a mnogi me čitaju. Moje dve poslednje knjige bile su rasprodate za pola godine, roman ANONIMNi u 1000 primeraka, a sabrane pesme O LJUBEZNI u 500 primjeraka, što je enormno mnogo za malo slovenačko tržište. Još jednom se potvrdilo, da dobra književnost uvek nađe put do čitalaca.
Veliki nemački pesnik Rajner Marija Rilke je rekao da umetnički živeti znači „pustiti da se svaki utisak i svaki začetak osećanja dovrši sasvim u sebi, u neizrecivom, i sa dubokom skrušenošću i strpljenjem sačekati čas rođenja jedne nove svetlosti…“
Kakvom je svetlošću obasjan Vaš umetnički život?
-Ljubavlju pre svega, pa čak I prema neprijateljima kojih nije bilo malo u mom životu. Ljubav je najjača snaga Univerzuma i od toga ne odustajem ni po koju cenu. Uvek sam bio i biću spreman za to i umreti, ako bude potrebno. Ja sam pesnik ljubavi.
Pisali ste pesme za bend Preporod, širom Jugoslavije je bila poznata njihova pesma Mrtva sezona za koju ste napisali tekst. Međutim, pesma je pre snimanja bila cenzurisana, zbog čega?
-Originalni početni stih pa i refren pesme je bio: “Jesen je Jesenjin u Poljskoj i kod nas”. Traba imati na umu, da je to bilo u vreme kada je u Poljskoj bila na vlasti vojna hunta sa generalom Jaruzelskim na čelu, i da je bilo jakih pobuna Solidarnosti, koji su posle toga i uspeli srušiti režim. Na vinilu je zbog cenzure bio snimljen taj stih ovako: “Jesen je Jesenjin u Finskoj i kod nas”. A, na koncertu se pevala originalna verzija i tako su pevali i naši fanovi.
1982. godine prelazite u konceptualnu grupu ABBILDUNGEN VARIETE, a 1983. godine postajete član danas svetski poznate grupe LAIBACH i NSK (Neue Slowenische Kunst).
-Moja naklonost alternativi i avangardi je takoreći prirodna. Laibach je takođe bio zabranjivan. Kao prvo Laibach je sa svojim postojanjem i muzikom stvorio sve bitne stvari u tadašnjem jugoslovenskom i svetskom prostoru kao čista istorijska avangarda, koja je kao svoj pristup uzela retrogardizam. Što se tiče Jugoslavije, sa svojim imidžom i deklarativnim izricanjem pesama, Laibach je militanošću radio isto ono što je režim u stvarnosti radio. Znači totalitarnost, nepristupačnost pa čak i zbog oficirske militantne odore. Zbog toga nas je režim ocenio kao naciste i fašiste.
Tu smo kod Marksa, koji u Pariskim manuskriptima kaže da je Jevrejin zamrzeo jevrejstvo kad je u tome prepoznao sebe Jevreja. Tadašnja vojna diktatura je u Laibach-u prepoznala sebe. Normalno je reagovala u skladu sa Marksovom tezom prepoznavanja sebe u tome, i zabrana je bila logička posledica toga.
Svetski doprinos te avangarde je stvaranje novog pravca u muzici – industrijska muzika (industrial). Najveći sledbenici Laibacha su Ramštajn i koji su uspeli postaviti to isto ogledalo zapadnom društvu, za koje ja mislim da doživljava svoj potpuni zaton etike pa i time svega. Sve je to samo prazna pohlepa i formalizovanost odnosa. To je jedan od razloga zbog čega sam ja krenuo fizički pa i mentalno prema istoku.
Evidentno je da nikada niste odustajali od svojih stavova i pogleda na svet, koja je cena takvog životnog i stvaralačkog puta?
-Nisam i neću do poslednjeg daha. Cena je visoka, mnogo visoka. Često je to osuđenost na veliku usamljenost i samoću, a ta samoća plemeni i iz nje postaje umetnost, a ona je poslednji branik pre pada u varvarstvo. Uvek sam bio i biću spreman platiti tu cenu pa već kakva bila. Nije me briga.
Na književnu scenu se vraćate 2017. godine kada objavljujete dve knjige, roman „Anonimni“ koji predstavlja autobiografsku porodičnu sagu i knjigu izabranih pesama O ljubezni (O ljubavi). Iako se u slovenačkim medijima o njima nikada nije pisalo, one su veoma brzo rasprodate u velikom tiražu. Reklo bi se da medijska ćutnja prema Vama, kao stvaraocu, i dalje traje. Da li Vas to spotiče ili nadahnjuje u daljem literarnom radu?
-Mene nadahnjuju život i ljubav. Ljubavi su srećne i nesrećne, a ipak su ljubavi. Život je ponekad mnogo težak. Ponekad je čisti melem za dušu. Ja sve to uzimam za svoje, sve me to plemeni i inspiriše. Srećan sam da mi je život poklonjen, hvala majci mojoj zlatnoj i pokojnom ocu. Pretrpela je moja majka Marija mnogo zbog mene u svom životu, a uvek me podržavala u mom. Ne mogu drugačije da joj se zahvalim, nego ovom ljubavlju koja je u meni. Hvala, majko zlatna.
Zbog čega je za Vas značajan mart 2018. godine? Da li osećate posledice odluke koju ste tom prilikom doneli?
-13. mart 2018. godine možda je najpresudniji trenutak u mom životu. Tok dana, a nikada to zaboraviti neću, izgubio sam maternji jezik. Izgleda da je to posledica svega teškog što mi se dešavalo u životu. Tog dana mi je prvi stih pesme došao na srpskom jeziku. Radi se o pesmi NA ULICAMA MARIBORA.
Ni sam nisam znao kad sam je pisao, da je pišem na srpskom. To mi je postalo jasno tek kad sam je napisao, a napisao sam je u dahu, kao i sve moje pesme do sad. Ja mislim na srpskom i od tog trenutka nisam više napisao ni jednu pesmu na slovenačkom. Ni prozno delo nisam. U avgustu 2018. godine za mesec i po dana sam napisao roman FB LOVE STORY na srpskom jeziku. Jednostavno, ne mogu drugačije.
Zatim je usledio poziv na literarno veče u Beogradu u Bašti stihom obojenoj 8. 9. 2018. godine. Na toj večeri pročitao sam svoj BEOGRADSKI MANIFEST, kojim sam se proglasio “Poslednjim pesnikom Jugoslavije”, jer pišem jezikom koji mi svi u geografskom prostoru nekadašnje Jugoslavije razumemo, samo mi je taj jezik ostao i moje veliko i duboko poštovanje kulture i mentaliteta naroda koji žive na tim prostorima. A, nikako se ne radi o političkom stavu ili nostalgiji. Radi se o ljubavi i možda najsretnijem osećanju i odluci u mom životu. Mnogo mi je lepo u Beogradu, i mnogo sam inspirisan. O tom gradu napisao sam već 10 pesama, i biće ih još. Sve je to samo ljubav, a drugo mi i ne treba.
Verujem da imate mnogo uzora kako među pesnicima, tako i među prozaistima, čiji je uticaj bio presudan za Vaše stvaralaštvo?
-Na prvom mestu je apsolutno Srečko Kosovel, po mom mišljenju najjači avangardni pesnik 20. stoljeća, u mislima imam njegove Integrale ’26. Drago mi je, da ga je baš recenzent moje zbirke pesama NEKE DRUGE PESME, Miljurko Vukadinović preveo na srpski jezik.
Pa, onda su tu Puškin, Jesenjin, Ljermontov, Rilke, Bodler, Vitman, Tagore, Jejts, Verlen, Prever, itd.
A, po pitanju proze Džejms Džojs, Kafka, Malro, Dostojevski, Bulgakov,
Stajnbek, Hemingvej, Markes, Vonegat, Bukovski, da nabrojim samo neke od njih.
Kome se pesnici obraćaju u ova smutna vremena? Kakva je, po Vama, sudbina poetske reči u narednim decenijama?
-Obraćaju se ljubavi i onima koji u nju veruju, tako mislim, bar sam ja takav, pesnik ljubavi. Ako će prestati ljubav, ako ikada, a ne daj bože, ako iščezne ljubav iščeznuće i poezija. A, verujem, da bi naša vrsta u tom trenutku izumrla, jer više ne bila vredna opstanka. Ne bi zavredela prava na lepotu, pa i na težinu postojanja. Kako je ljubav tako je i poezija večita, ako uopšte postoji išta večno.
Tekst: Valentina Novković
Fotografija: Matjaž Wenzel