Fokus Vesti: Krilov je smatrao da treba pisati tako da rečima bude tesno, a mislima prostrano, a Gete da onaj „ko hoće da ima jasan stil, treba prvo da mu je jasno u glavi (duši).“ Pesnik ste, pripovedač, romansijer, podjednako ste zastupljeni u književnosti za decu i odrasle, autor ste osamnaest knjiga beletristike, šta je, po Vama, potrebno da bi se razvio dobar stil pisanja?
Miomir Milinković:Pojam stila obuhvata širok registar pojmova i značenja i različitih interpretacija i tumačenja. Aristotelov stav da jeziku „valja dati izgled nečeg neobičnog, jer su ljudi skloni da se dive nečem što je udaljeno“, anticipirao je, do izvesne mere, docnija učenja o stilskoj vrednosti govora. Besednički i pesnički stil su dve različite tehne; prva je veština komunikacije, druga sposobnost slikovitog izražavanja. Po Dalamberu stilom se nazivaju „različiti načini govora“, a po Alonsu „stil je sistem izraza jednog dela, jednog autora, jedne epohe“. Pored stila svakog umetnika, postoje i stilovi, različitih umetničkih ili filozofskih grupacija, pojedinih književnih škola, pravaca ili epoha. Različite definicije stila mogle bi se, bez izuzetaka, svesti u okvir Bifonove definicije; „Stil – to je sam čovek“, ili Romen Rolana :“Stil – to je duša“. Nauka koja se bavi definicijom i suštinskim odlikama stila zove se stilistika.
Negovanje i razvijanje dobrog stila ostvaruje se stvaralačkim čitanjem koje otvara nove mogućnosti umetničkog teksta i osvetljava slojevitost njegovih unutrašnjih i potencijalnih značenja. „Ne čitajte da biste protivslovili i opovrgavali“, govorio je Fransis Bekon „niti da biste verovali i primali za gotovo; niti da biste našli priče razgovora, već da merite i rasuđujete“. Dušan Radović je govorio da sa velikim zadovoljstvom izmišlja reči „koje po nekoj normativnoj psihologiji ne spadaju u utvrđene pojmove“. Stilski izraz književnog dela namenjenog deci ostvaruje se specifičnom upotrebom jezika koji se znatno razlikuje od jezika svakodnevne komunikacije i jezika na kojem se stvara književnost za odrasle. Dete raste i sazreva u okruženju zvukova i reči, da bi nešto kasnije moglo da raspoznaje predmete i pojave koje te reči označavaju. Ono je predodređeno za poeziju reči, a ne stvari i ta činjenica nameće potrebu da se u okviru književnojezičke norme osmisli poseban stilski izraz kojim pisci za decu nalaze put do malog čitaoca. Ovo je utoliko važnije ako se zna da se na dete, na njegov opšti razvoj i razvoj govornih sposobnosti najviše može uticati u ranoj fazi detinjstva. To treba da znaju roditelji, vaspitači i nastavnici i da kod dece u prvim godinama školovanja razvijaju interesovanje za čitanje knjiga i želju da i sama u razgovorima i literarnim radovima razvijaju i iskazuju individualne stvaralačke sklonosti.
Fokus Vesti:Vaše prvo radno mesto je bilo mesto učitelja u Mažićima, u osnovnoj školi „Nikola Tesla“ u Pribojskoj Banji, čega se rado prisetite iz tog perioda, postoji li neka anegdota, kakav je bio odnos učenika prema učitelju u to vreme?
Miomir Milinković:Sećam se kako sam nestrpljivo čekao prvi dan da uđem u razred i pozdravim đake prvačiće, da započnem sa njima razgovor. Sa puno radnog poleta i ljubavi prema pozivu učitelja, želeo sam da im proširim vidokrug znanja i pomognem da steknu prve predstave o životu i neposrednom okruženju. Prvi dani mog učiteljovanja prepuni su dragih uspomena među kojima je teško izdvojiti onu najdražu, ali ću ipak reći da mi je lik devojčice Zorice Baković i danas veoma upečatljiv i drag, tako mio i reljefan, da bih ga mogao, čini mi se na platnu portretisati.
Već prvog dana ona se nametnula spontanom dečjom naivnošću kada mi je na času rekla; „Učitelju, mogu li trknuti časkom do kuće da pojedem koji pečeni krompir. Moja je kuća blizu, a baka je rekla da požurim, jer ako se ohlade, neće biti ukusni!“ Udovoljio sam joj, ali tu nije bio kraj njenim spontanim gestovima. Sutradan, kada sam proveravao sa kakvim znanjem dolaze u školu, ona se prva javila na svoj, neobičan način: „Ja znam da brojim do sto, ali ne znam da čitam“. Rekao sam joj da će uskoro naučiti i da čita, ali ona je imala svoj predlog; „Ne mogu ja to da čekam. Nauči ti mene, učitelju, da čitam, a ja ću tebe naučiti da brojiš do sto“. Tako je Zorica, prvih nekoliko nedelja, skoro svaki dan uveseljavala mene i ceo razred, ali je dobro napredovala i brzo naučila da čita. Ona me je podsetila da je detinjstvo najlepši period života kroz koji samo jednom prolazimo, ali mu se docnije, u mislima, često i rado vraćamo. Shvatio sam da u detinjstvu prostor i vreme imaju sekundaran značaj, jer mašta poseduje neograničenu moć, te da suština života nije ograničena prostorom u kojem dete živi, već dometima njegove percepcije, njegovim uzrastom i načinom na koji konkretne pojave doživljava i raspoznaje.
Fokus Vesti:„Ličnost može dostojno da postoji i da sačuva sebe od žudnje za samouništenjem ukoliko ima nadlični sadražaj, ukoliko ne živi samo za sebe i u ime sebe.“ (Berđajev) Da li je vreme u kom živimo vreme empatije, ili života za sebe i u ime sebe?
Miomir Milinković:Od prvobitne zajednice do danas, čovek je najmanje napredovao u sferi morala. Onde gde je bilo najteže, na polju nauke i tehnike, ljudska dostignuća sežu do neslućenih visina, a tamo gde se moglo stići najdalje, dakle u ravni etike, učinjeni su tek neznatni koraci. I čovek modernog doba, kao i njegov daleki predak, ponekad se teško uzdiže iznad sopstvenih slabosti – taštine, sujete, pohlepe i mnogobrojnih poroka, a što je najgore – često ponavlja greške svojih praotaca, iako zna da je na ovom svetu baš on jedino razumno biće, svesno svojih postupaka. Način i tempo života u uslovima urbane civilizacije, takođe doprinose otuđenju čoveka koji se sve više okreće sebi i problemima sopstvene egzistencije, zapostavljajući interese i potrebe ljudi iz neposrednog životnog okruženja. To su samo neki uzroci, ali ne i opravdanje za sve što čovek čini u samodovoljnosti sopstvenih poriva i želja, izvan pisanih i nepisanih zakona koji regulišu osnovna načela i pravila njegovog života i ponašanja.
Fokus Vesti:Birani ste u nastavničko zvanje za predmet Srpski jezik i kultura govora na Učiteljskom fakultetu u Beogradu, bili ste predavač Ministarstva prosvete u zlatiborskom okrugu, redovni profesor na Učiteljskom fakultetu u Užicu za oblast Metodika nastave srpskog jezika i književnosti, Metodika srpskog jezika na doktorskim studijama, Srpski jezik i književnost za fakultetu za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju u Beogradu i mnogim drugim prosvetnim ustanovama. Vaša je bibliografija bogata, pedagoško iskustvo veliko. Sa kakvim izazovima u profesiji ste se susretali, da li je pored stručnosti predavačima potreban i pedagoški entuzijazam u radu? Šta je ono što razlikuje Vašu prvu generaciju studenata od poslednje?
Miomir Milinković: Moje temeljno zanimanje i profesionalno opredeljenje je, od početka bavljenja prosvetnim radom, pa do danas, učiteljski poziv. Individualni profil prosvetnog radnika gradio sam u radu sa učenicima svih uzrasta, od osnovne do srednje škole, a potom sa studentima visokih škola i fakulteta i na kraju, sa studentima na doktorskim studijama. To je podrazumevalo korišćenje ranijih iskustava i dostignuća u ovoj oblasti, praćenje savremenih tendencija i inovacija u nastavi i stalno produbljivanje i proširivanje već ranije stečenih znanja. Najveću nagradu i potpunu satisfakciju uloženom trudu u prosvetnom radu, nalazim u činjenici da sam izveo više genaracija srednjoškolaca i profesora razredne nastave (učitelja) i desetine mastera, magistara i doktora nauka, od kojih su danas neki od njih već postali poznati u oblasti kojom se bave.
U toku dugogodišnjeg rada susretao sam se sa mnogobrojnim izazovima objektivne i subjektivne prirode, ali sam ih uspešno rešavao upornošću, znanjem i iskustvom, individualno ili u saradnji sa kolegama kada bismo se našli pred istim zadatkom. Najvažnije u poslu prosvetnog radnika (vaspitača, učitelja, nastavnika ili univeritetskog profesora) jeste da voli svoj poziv, da poseduje znanje iz oblasti kojom se bavi i da svoje učenike, od predškolaca pa do doktoranata, posmatra kao uvažene sagovornike kojim će otvoriti i proširiti horizonte novih vrednosti i saznanja i pomoći im da spoznaju elementarne vrednosti života, primerene karakteru i ponašanju modernog čoveka.
Na prvu i poslednju generaciju studenata sa kojima sam radio, gledm istim očima i na na isti način. Ono što bi se moglo markirati kao razlika među njima, jeste, pre svega, nivo i opseg znanja sa kojim dolaze iz srednje škole. Današnji studenti, na opšte iznenađenje, često dolaze nespremni da odgovore zahtevima visokoškolskog obrazovanja, ali ne samo svojom krivicom. Takvom stanju u znatnoj meri doprinosi sistem obrazovanja, devalvacija kriterijuma i opštih vrednosti društva u svim oblastima mterijalne i duhovne kulture, pa i u vaspitnoobrazovnom radu. Učitelj je nekada bio neprikosnoveni autoritet, a danas je, nažalost, ponekad doveden u situaciju da bude smešna figura, jer mu je savremeni sistem obrazovanja oduzeo „sve adute“ kojim bi mogao upristojiti neko dete. Zakonodavci, izgleda, zaboravljaju da škola nije samo za dobre đake, već i za one lošije, pred kojima nastavnik biva nemoćan, pošto je praktično ukinuto ponavljanje. Učenicima se daju određena prava (što je sasvim u redu), ali se zapostavljaju njihove obaveze, čime se relativizuju elementarne pedagoške mere, obezvređuju norme koje propisuju i regulišu njihovu odgovornost, odnos prema nastavi, nastavnicima i školskim zadacima. To destimulativno deluje i na dobre đake, pa se tako srozava i nivo njihovog ponašanja i odgovornosti prema radu. Osim toga, učitelj često nije više uzor učenicima, jer svojim izgledom, ponašanjem i govorom, ne daje primer koji bi zadovoljio kretirijeme savremenog vspitnoobrazovnog rada.
Fokus Vesti:Pred kakvim se izazovima danas nalazi dečija književnost, ali i književnost uopšte s obzirom na to da postoji mnogo elemenata koji na nju utiču? Izabel Jan kaže „da dečiji pisac treba da govori o detinjstvu, iz detinjstva, tako snažno i tako jasno, da ga i deca mogu razumeti.“ Da li je to lako postići?
Miomir Milinković:Ako se pođe od stava da je književnost za decu relativno mlada umetnost, može se postaviti pitanje: Šta su deca čitala pre više od hiljadu godina, kada ovaj vid književne umetnosti nije imao svoje pisce, svoju kritiku niti svoju teoriju. Deci su davani prigodni, najčešće pedagoški sadržaji iz književnosti za odrasle, pa se katkad dešavalo da se čitanje svede na prisilni verbalizam, koji nije davao očekivane rezltate.
Književnost za decu danas, žanrovski, tipološki i strukturalno, pripada korpusu opšte književnosti, od koje se ipak razlikuje u načinu umetničkog oblikovanja i nekim elementima poetike. Ovaj vid stvaranja unaprad je određen i definisan nivom intelektualne zrelosti i dometima percepcije malih čitalaca, kojima je namenjen. Koliko je književnost za decu bila do skora zapostavljena, govori činjenica da ni poznati istoričar književnosti, Jovan Deretić u svojoj Istoriji srpske književnosti o književnosti decu govori samo kada je reč o piscima koji su stvarali za decu i za odrasle, poput Aleksandra Vuča, Branka Ćopića, Desanke Maksimović i dr.
Danas je književnost za decu umetnost koja ima bogatu književnu produkciju, žanrovsku raznovrsnost, poznate pisce i književne kritičare, svoju Istoriju srpske književnosti za decu i mlade. To je doprinelo da književnost za decu stekne svoj umetnički identitet koji joj omogućava punopravni status u okviru opšte književnosti. Danas ovaj vid umetnosti ima bogatu tekuću produkciju svih proznih i poetskih žanrova, svoju kritiku i svoju poetiku. Na početku XXI razvija se u nekoliko naporednih nivoa, koje, posredno ili neposredno, modeluju tri generacije pisaca: prva – koja je nakon Drugog svetskog rata započela tokove modernog umetničkog stvaranja; srednja – koja je sedamdesetih godina XX veka intenzivirala dinamiku započetih književnih tendencija; i treća – koja na razmeđi dvaju milenija traži svoj originalni stvaralački put. U takvoj dinamici razvoja mogu se primetiti i ekstremne tendencije razvoja, pre svega na planu stila i jezika. Neki pisci, u nastojanju da po svaku cenu budu novi i drugačiji od ostalih, pribegavaju vulgarizaciji svojih dela, što ne odgovara tematici i estetici literarnih sadržaja namenjenih auditoriju najmlađih čitalaca. Takve tendencije podržavaju i neki mlađi kritičari koji svoje kritike stavljaju u službu efemernih dela i prozaičnih dnevnih potreba, nastojeći da utemelje kritiku alogično-nonsensnog tipa. Pritom zanemaruju klasične vrednosti i rezultate ranijih kritičara, što im, na sreću, ipak ne polazi za rukom. Po našem mišljenju uspešni su samo oni kritičari i estetičari koji s jednakom pažnjom prate sadržinu i formu dela, oslanjajući se na iskustva i zakonitosti teorije i poetike. Ovim stavom se kritičaru ne osporava pravo na sopstveni sud i individualni estetski ukus. Za nas je jednako neprihvatljivo insistiranje na utilitarnom ili samo ne lepom, izvan konkretnog dela. Obaveza kritičara je da afirmišu ona dela koja podstiču moralne vrline, jačaju volju, pospešuju kreativnost duha i osećanje za lepo. Od dece ne treba zahtevati više no što dozvoljavaju njihove opšte mogućnosti. Ruso je još davno ustao u odbranu dečje slobode, kao prirodnog zakona koji se ne može promeniti, isto kao što se nedozreli plodovi ne mogu brati, jer su neukusni. Ni od književne kritike se ne može zahtevati ono što ne može dati. Kritika ne sme ići ispred dela, ni pokazivati superiornost nad piscem i njegovim stvaranjem. Treba da živi naporedo sa delom koje vrednuje, da afirmiše njegove idejne i duhovne vrednosti, da markira one delove njegove strukture koji uznose lepotu, jer je lepota iskonska vrednost koja održava život i produžava mu večnost.
Fokus Vesti:Sve manje učenika se posle srednje škole opredeljuje za studije srpskog jezika i književnosti, kriterijum je opao pa se mogu upisati učenici koji su ostvarili vrlo dobar pa čak i dobar uspeh. Zbog čega je primetan pad interesovanja za proučavanje maternjeg jezika i rada u nastavi? Do čega bi mogla da dovede takva tendencija? Brinemo li dovoljno o maternjem jeziku, da li smo dostojni potomci slavnih predaka?
Miomir Milinković:Kvalitet znanja sa kojim učenici upisuju studije na visokim školama i fakultetima je iz godine u godinu sve slabiji, a za to ima više uzroka: umesto da se podiže na viši nivo, kvaliteta rada u srednjim školama je iz godine u godinu sve slabiji, jer nastavnici nemaju dovoljnu materijalnu satisfakciju za svoj rad. Činjenica da studije maternjeg jezika i književnosti upisuju i loši đaci, ima dalekosežne posledice. Ako se na studije primaju loši đaci, ne može se očekivati da sa fakulteta u nastavu dolaze dobri ili odlični nastavnici i učitelji. Loši rezltutati su posledica lošeg rada od prvog razreda osnovne do završetka srednje škole, te i devalvacija kriterijuma vrednovanja učeničkog znanja. Ono što posebno sputava kreativnost dece, jeste činjenica da roditelji, u želji da im deca dobiju što bolje ocene, rade domaće zadatke umesto njih i na taj način sputavaju razvoj njihovih kreativnih mogućnosti i navike za rad. Nekada je u odeljenju bilo po dva ili tri odlična učenika, a sada je obrnuto – svi su odlični ili vrlodobri, ali njihove ocene ni izbliza ne odgovaraju stvarnom znanju koje poseduju. Zbog toga su na studijama nezadovoljni svi – i studenti i roditelji i profesori.
Fokus Vesti:Dobitnik ste mnogobrojnih nagrada: za knjigu pesama „Kraljevstvo za detinjstvo“ nagrada Sima Cucić, za zbirku „Travka večnosti“, Paunova nagrada, međunarodna nagrada za književnost „Ana Frank“, nagrada za životno delo Udruženja crnogorskih pisaca za decu i mlade i mnoge druge. Koliko je važno da se stvaralaštvo vrednuje i učini transparentnijim preko zvaničnih priznanja koje daju relevantne institucije?
Miomir Milinković:Ako se nagrade dodeljuju stvaraocima koji takva priznanja zaslužuju, onda su one zaista merilo vrednosti, merilo važnosti i poštovanja nečijeg rada i nečijeg umetničkog dela. Međutim, ima primera, a poslednjih godina ih je sve više, kada se nagrade dodeljuju ljudima kojii ih ni delom, ni likom ni ponašanjem ne zaslužuju, čime se obezvređuju elementarni kriterijumi nagrađivanja i nameću neke druge, vanestetske vrednosti. Ta pojava menja javno mnenje i izaziva sumnju u sistem i kriterijume nagrađivanja. Pravi stvaraoci sve više veruju da nagrada, nažalost, nije uvek merilo nečije vrednosti, pošto se prave vrednosti sve više zanemaruju i stavljaju u drugi plan. Sredstva komunikacije se takođe stavljaju u službu kvazi-vrednosti i na taj način stvaraju neprihvatljivi galimatijas kriterijuma koje formiraju nekompetentni kritičari u službi dnevnih i političkih potreba tekuće književne produkcije. Ove činjenice ne treba posmatrati sa skepsom, već se valja uhvatiti u koštac sa njima, u trajnu borbu za prave umetničke i svevremenske vrednosti.
Fokus Vesti:Nedavno je objavljena i „Antologija srpske poezije za decu i mlade“ koju ste priredili. Književni kritičar i sam antologičar, Bogdan Popović sačinio je „Antologiju novije srpske lirike“ još davne 1911. Za nju je napisao da je sastavljena „od početka do kraja, u cilju i po merilima čisto estetskim“. Kojim kriterijumima ste se rukovodili prilikom odabira pisaca i pesama?
Miomir Milinković:Vi ste u sadržini ovog pitanja dali, bar do izvesne mere, i moj odgovor. Pomenuta antologija je samo do 1983 godine doživela petnaest izdanja, ali ne toliko zbog odabrane poezije koliko zbog predgovora u kome je Bogdan Popović jasno definisao kriterijume i merila po kojim je poeziju birao. Mi danas imamo čitav niz antologija srpske poezije za odrasle, kao i za decu. Neke od njih nemaju kvalitetne predgovore, a za to ima više razloga. Nekada idavači traže od autora da pišu kratke predgovore, pod izgovorom da ih inače niko i ne čita, nekad je to stav autora antologije, a katkad i nedovoljno književnoteorijsko i istorijsko znanje o piscima, njihovim delima i vremenu u kome su živeli i stvarali.
U koncipiranju sadržine Antologije srpske poezijeza decu i mlade preovladao je kriterijum estetskog doživljaja koji priznaje sud ličnog ukusa koji nije čisto saznajni i logički, već, kako bi rekao Kant, prevashodno estetski „čiji determinišući razlog ne može biti drugo do samo subjektivni“. Za pesme vulgarizovanog sadržaja, u Antologiji nije bilo mesta. Emotivni doživljaj pesme određen je intenzitetom iracionalne ekstaze, koja ima karakter opštosti izvan čulnog, saznajnog i koristoljubivog. Lepota stihova proističe iz senzibiliteta pesnika iz njegove invencije i sposobnosti da sopstvenu viziju sveta prilagodi afinitetu i mogućnostima dečje percepcije. Ovaj stav opredelio je konačan izbor pesnika i njihove poezije što podrazumeva primat forme nad sadržinom, iracionalnog nad racionalnim, lepog nad utilitarnim. Nije se insistiralo na lepom koje u svojoj neuhvatljivosti ne bi zračilo etičkim, didaktičkim i sociološkim principima, jer bi to značilo insistiranje na lepoti koja je sama sebi cilj. Na kraju valja reći da je izbor pesnika i poezije za ovu antologiju mogao biti i drugačiji, bolji ili lošiji, ali nikako apsolutan. Važnije od toga je činjenica da se malim čitaocima nudi širok spektar tema i motiva koji odgovaraju njihovom uzrastu, njihovom afinitetu i predstavama o svetu u kome odrastaju.
Fokus Vesti:Književnost za decu je relativno mlada, iako kao intergralni deo opšte književnosti, u nas počinje od Luke Milovanova Georgijeva, a utemeljio ju je Jovan Jovanović Zmaj. Danas postoji i književna kritika, ona se izborila za mesto koje joj pripada. Koga biste od savremenih stvaralaca za decu istakli?
Miomir Milinković:Već sam polemisao na nekim naučnim skupovima sa kritičarima i teoretičarima koji zastupaju tezu da je srpska književnost za decu premlada da bi imala svoju istoriju svoju kritiku i poetiku. Svaka umetnost, govorio sam u odbrani svoga gledišta, ima svoju istoriju, pa makar da je duga samo tri dana. Srpska književnost za decu je u poodmakloj fazi razvoja koji i dalje, na granici dvaju milenija, teče i razvija se uzlaznom putanjom. To je vreme u kome još uvek stvaraju neki pisci koji su sledili liniju modernih književnih tendencija, koju je povukao Aleksandar Vučo poemom Podvizi družine Pet petlića, a utemeljio Duško Radović šezdesetih godina XX veka pesničkom zbirkom “Poštovana deco”. Neki pisci iz tog vremena su otišli u književnu istoriju, ali neki su naši savremenici (Milovan Danojlić, Ljubivoje Ršumović, Laza Lazić, Slobodan Stanišić i dr) koji još uvek stvaraju. Mlađa generacija pisaca, u želji da budu posve novi u odnosu na svoje prethodnike, još uvek ne nalaze originalan stilski izraz ni sopstveni pesnički put. U takvom nastojanju dešava se da ponekad zastrane toliko, te svoje delo stvaraju u sferi književne vulgarizacije, što, po mom mišljenju, nikako nije dozvoljeno u književnosti za najmlađe čitaoce. O svim stvaraocima za decu ja sam već dao svoje mišljenje u Istoriji srpske književnosti za decu i mlade, i pri tom stavu ostajem, u nadi da će pisci za decu stvarati delo, poštujući zakone teorije i poetike.
Fokus Vesti:Džems Grifin je pisao:”Mnoga deca su prirodni metaafizičari. U ranom dobu (šest, sedam godina) oni se pitaju i takvim stvarima kao što su antinomije prostora i vremena, šta je duša, prikladnost uzročnih dokaza božijeg postojanja. A onda učitelji i drugi zahtevi svakodnevice, proteraju radoznalost iz njiovog uma.“ Da li ste saglasni, ako jeste kako podsticati i zadržati radoznalost dečijeg uma?
Miomir Milinković:Dete je oduvek bilo u centru pažnje vaspitača i pedagoga koji su u istoriji ljudske civilizacije različito gledali na njegovo obrazovanje i vaspitanje. Cilj vaspitanja u staroj Heladi bio je da se od deteta stvori spartanski građanin i vojnik. Od deteta se tražilo više nego što je ono moglo dati; insistiralo se na onome što se od njega želi, a ne na onome što ono zaista jeste. Po Likurgu je ”celokupno vaspitanje bilo usmereno jednom cilju: bezuslovnoj poslušnosti vlastima, podnošenje napora i pobedi u boju“.
Za razliku od takvih stavova Platon je naročitu pažnju pridavao radu vaspitača u podizanju mladih naraštaja. ”Država neće mnogo izgubiti ako obućar nema pojma o svom zanatu; jedino će Atinjani biti loše obuveni. Ali, ako vaspitači omladine budu rđavo ispunjavali svoje obaveze, onda će stvoriti pokolenja neznalica i poročnih ljudi koji će upropastiti svu budućnost otadžbine”.
Rimljani su nastojali da kod dece razviju sklonosti koje će ih uspešno uvesti u svet odraslih. Kvintilijan u delu „Obrazovanje govornika“ upućuje decu da čitaju i prepričavaju Ezopove basne i da ih u pisanoj formi reprodukuju. Pri tom deca treba da se igraju tako što bi stihove izgovarala u proz izražavajući ih s početka izmenjenim rečima“, zatim bi izvodila „smelije obrte, skraćujući i ukrašavajući ih na odgovarajući način i u isto vreme čuvajući smisao koji je u njih položio pisac pesme“.
U srednjem veku deca su vaspitavana na efektima straha: strah od Boga, strah od batina, strah od kazne. Erazmo Roterdamski u delu Pohvala ludosti beleži da vaspitači likuju kad deci „uteraju strah u kosti pogledom i glasom punim pretnje, kad tuku jadnike štapom i konopcem i kad, prema sopstvenom priznanju, besne na sve moguće načine“… Dete je bilo cenjeno srazmerno svojoj poslušnosti i sposobnosti da pokaže neku bitnu osobinu odraslog čoveka, kao što je mudrost i razboritost.
Evropska renesansa nije dala ni jednog pisca za decu. U delima tadašnjih pedagoga, pisaca i filozofa, posvećivala se pažnja detetu, prevashodno sa stanovišta morala i pedagoških nazora. Jan Amos Komenski je među prvima shvatio da u čistoti dečije duše valja tražiti ideal kojem se teži u modelovanju budućeg čoveka. Svojim pogledima aktualelizovao je pitanje dečijeg odgoja, kojem u procesu vaspitanja i obrazovanja, valjda dati više prostora. Posebno ističe ulogu učitelja u formiranju dečje ličnosti, jer je po njegovom mišljenju samo onaj učitelj dostojan tog imena ”koji pobuđuje duh slbodnog mišljenja, i razvija osećanje lične odgovornosti”.
Doba prosvetiteljstva u XVII veku insistira na obrazovanom čoveku, istrajava na spoznaji sveta preispitivanjem srednjovekovnih dogmi u svim oblastima materijalne i duhovne kulture. Prosvetiteljska misao je bila moralistička – jer je hvalila vrlinu, a kritikovala porok; racionalna – jer se zasnivala na činjenicama; didaktična – jer je poučavala. To će uticati na filozofe i pedagoge da ne pišu samo o deci, već i za decu, da ih poučavaju, ali ne kažnjavaju i da uvažavaju specifičnost njihovog bića.
Žan Žak Ruso (1712–1778) u romanu “Emil” opominje roditelje, učitelje i stvaraoce da decu prihvate onakvim kakva su, jer će samo tako steći njihovu ljubav i poverenje. Odbranu deteta Ruso opravdava prirodnim zakonom koji se ne može promeniti kao što prerano ubrani plodovi ne mogu biti zreli i ukusni. Poremeti li se taj red, kaže on, „imaćemo mlade učenjake i staru decu“. Po tome, ja bih s istim pravom zahtevao da jedno desetogodišnje dete bude visoko deset stopa, kao i da ima pravilan sud. U stvari, čemu mu razum u tom dobu?
Današnji sistem obrazovanja se znatno promenio. Deci se posvećuje više pažnje tako što im se pruža mogućnost da ispoljavaju svoju individualnost i pokažu kreativne mogućnosti svoga duha. Ipak valja reći da na početku XXI veka nastavni planovi i programi ne odgovaraju u potpunosti principu odmerenosti prema uzrastu, pa se deci u mlađim razredima daju zadaci i gradivo koji ne odgovaraju njihovim psihofizioičkim i intelektualnim sposobnostima. Pritom mislimo, da bi valjalo više raditi na principu svesne aktivnosti, tako što se motivacija učenika za nastavu mora dovesti do nivoa na kome oni svesno, svojom voljom, iskazuju želju da prošire opseg i kvalitet postojećih znanja. Učenicima ne treba nametati znanja i obaveze, kako nastava ne bi imala strogo obavezujući karakter. Uloga nastavnika je takođe važna i nezamenljiva. Ako su dosledno ispunjeni svi didaktički principi i ako nastavnik valjano obavi svoj deo posla, otvara se mogućnost da učenici iskažu visok stepen svesnih aktivnosti, sposbnost logičkog učenja i trajno usvojenih znanja. Trajnost znanja uslovljena je ne samo kvalitetom nastave, već i načinom na koji se znanja usvajaju. Ako znanja proističu iz svesne aktivnosti učenika, ličnog angažovanja i logičkog rasuđivanja, onda je trajnost sigurnija, a kvalitet izvesniji.
Fokus Vesti:Mnoge zemlje čuvaju svoje pismo, recimo, u Rusiji su i nazivi inostranih preduzeća napisani na ćirilici, kakva je situacija u Srbiji, da li se neguje upotreba zvaničnog pisma?
Miomir Milinković:Ćirilica je jedino srpsko pismo. Latinica je stigla na Balkan u 14 veku za zapada, a prihvatili su je, uglavnom, narodi katoličke veroispovesti. Na žalost, neki naši političari, pa čak i stručnjaci za jezik i danas kažu da mi imamo dva pisma, što je pogubno za srpsku kulturu i pesmenost. Ono što je Biblija za pravoslavni svet – knjiga za sva vremena, ćirilica je za Srbe, srpsku kulturu, istoriju i književnost, oznaka i svedočanstvo identiteta srpskog naroda od najstarijih vremena do danas. Engleski pisac Džordž Bernard Šo, govorio je da je ćirilica „najbolje, najlogičnije i najjednostavnije pismo na svetu“. Svoje bogatstvo zaveštao je onome koji bi englesko pismo uredio po uzoru na ćirilicu, a mi se danas tako neodgovorno ponašamo prema pismu kakvo nema ni jedan narod na svetu. Ćirilici su se divili i podržavali je i drugi velikani evropske kulture, Kopitar, Gete, Braća Grim i drugi. Stefan Nemanja nam je u amanet ostavio zaveštanje o jeziku: „Čuvajte, čedo moje milo, zemlju. Reč se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A šta je narod, izgubi li jezik, zemlju, dušu?… Zato je, čedo moje, bolje izgubiti sve bitke i ratove, nego izgubiti svoj jezik. Posle izgubljene bitke i izgubljenih ratova ostaje narod. Posle izgubljenog jezika, nema naroda“…
Poslednji je čas da srske institucije (Akademija nauka i umetnosti, vaspitnoobrazovne ustanove, Društvo za zaštitu jezika i ćirilice, znameniti stvaraoci u oblasti književnosti i opšte kulture i svaki pojedinac, ubede vladajuću elitu Srbije, da je jedino srsko pismo ćirilica, i da shodno zakonu, sva javna mesta, natpisi, dokumentacija i arhivska građa, školski udžbenici i sva dokumenta, ne samo u ustanovama kulture, već i u državnim i privatnim preduzećima, i sve drugo što podrazumeva srpsko biće, mora biti napisano ćirilicom. Ćirilicu ne možemo braniti i negovati samo izjavama, već to moramo i u praktičnom životu na delu pokazati. Ako Rusi i Bugari tako ljubomorno čuvaju svoje pismo (ćirilicu), zašto bismo mi Srbi, kako reče sveti vladika Nikolaj, morali da „trampimo bolje za gore“?…
Fokus Vesti:„Kultura – taj napor, ta želja, ta pretnja, ta varka, ta radost, taj žrvanj, taj prestvoritelj čoveka i prirode, to božanstvo – kultura ide u red onih stvarnosti koje se zovu imenima neobuhvata: vasiona, svet, čovečanstvo, život.“(Isidora Sekulić). Gde je mesto kulturi u savremenom svetu?
Miomir Milinković:Pojam kulture podrazumeva širok spektar pisanih i nepisanih normi koje regulišu ponašanje individue, odnose među ljudima i pojedinim društvenim i socijalnim grupacijama, društvene i humane odnose čovečanstva u okviru univerzalne ljudske komunikacije. Kultura je antipod varvarstvu, primitivizmu i svim oblicima neljudskog i nehumanog; ona se uzdiže iznad svih ljudskih poroka i mana, iznad prozaičnosti ljudske svakodnevice, do nivoa neprikosnovene i nedodirljive istine i večnosti. Hegel je govorio da je visoka kultura „kao piramida; može stajati samo na širokoj osnovi zdrave i snažne osrednjosti“. Po tome, kultura nije privilegija samo odabranih, već opšteljudska tekovina, nataloženo iskustvo vekova i različitih društvenih epoha i razvojnih tokova i tendencija kroz koje je prolazilo ljudsko društvo od prvobitne zajednice do danas. Zbog toga kulturu savremene civilizacije valja graditi na iskustvima i revitalizaciji starih kultura, u stalnoj težnji da se uspostave novi kriterijumi ponašanja i definišu nove ljudske i društvene vrednosti.
Fokus Vesti:Smisao života je, prema Sergeju Fudelju, starati se da se svuda sačuva toplina srca, znajući da će ona biti još nekom potrebna, da smo mi uvek potrebni još nekom…“ U čemu vidite smisao življenja?
Miomir Milinković:Pitanjima života i smislom ljudskog postojanja bavili su se filozofi, i ne samo oni, od najstarijih vremena do našeg doba. Čini mi se da niko na to pitanje nije dao ni tačan ni apsolutan odgovor, pa sigurno neću moći ni ja. Ljudski život je, u odnosu na večnost, isuviše kratak da bi se saznalo „o čemu se zapravo radi“. Ja bih rekao da je čovekov život neprekidna borba, ne samo za egzistenciju, već borba da se odgonetne tajna večnosti. Nažalost, ili na sreću ( jer šta bismo radili kad bi tirani večno živeli) ta borba je do sada bila bezuspešna, o čemu govori sudbina Agapa, Marsijasa, Jova ili Gilgameša. Gilgameš, koji je posle dugog traganja, iako ga je boginja Savita učila da to ne čini, jer su bogovi sebi odredili večnost a čoveku smrtnost, uspeo da nađe travku večnosti, koju mu je zmija ukrala, pa je na kraju doživeo sudbinu običnih, smrtnih ljudi. Čovek nikada nije jasno definisao pitanje zašto se rodio i šta je od života hteo, jer nije ni stigao, ophrvan problemima svakodnevice, trke za bogatstvom karijerom ili titulama, da se tom temom konstantno bavi. Znači li to da je čovek još na rođenju osuđen na smrt, sa ”neodređeno odgođenim rokom?“. Možda se ovo može uzeti kao preporuka čoveku da se trošnost života može nastaviti samo u duhovnom trajanju, u pamćenju ili u delima koja ostavlja za sobom. Leonardo da Vinči je davno govorio „da kao što dobro iskorišćen dan daruje ugodan san, tako i dobro proživljen život daruje lepu smrt“. Pošto je u životu sve neizvesno osim izvesnosti smrti, život valja ispuniti neprestanim radom u onoj oblasti koja nam stvara zadovoljstvo umetničkog stvaranja, kao pretpostavku i mogućnost duhovnog trajanja. Na kraju valja reći da život nije samo ono što prolazi, već ono što se prepričava i pamti.
Fokus Vesti:Šta biste posavetovali budućim pesnicima, piscima?
Miomir Milinković:U odgovoru na ovo pitanje mogla bi se napisati cela knjiga. Zato ću pokušati da budem veoma kratak. Piscima koji pišu samo za decu preporučio bih: „Ako za decu pišeš, ne smeš za decu pisati“ (Štorm), a piscima za odrasle i za decu: Nema teme ni motiva o kojima već neko nije pisao, ali nema motiva ni teme o kojoj je sve napisano. Priroda i ljudski život su, dakle, neiscrpna tema i izvor inspiracije.
Miomir Milinković je rođen 1948. godine u Bukoviku, opština Priboj. Osnovnu školu završio je u Poblaću, a učiteljsku u Užicu. Na Višoj pedagoškoj školi u Užicu, završio je 1974. godine studije na Grupi za srpski jezik i književnost, a 1978. na Filološkom fakultetu u Beogradu, Srpski jezik i jugoslovensku književnost. Zvanje magistra filoloških nauka stekao je 1989, na Filološkom fakultetu u Beogradu, odbranivši tezu Rade Drainac i ekspresionizam, a doktorat književnih nauka, 1995, takođe u Beogradu, odbranom disertacije Književno delo Milorada Popovića Šapčanina.
Učiteljski poziv započeo je 1970. godine u Mažićima (Osnovna škola “Nikola Tesla“, Pribojska Banja). Od 1974. do 1978. bio je nastavnik srpskog jezika u Osnovnoj školi “9. maj“ u Sastavcima, a od 1978. do 1996. profesor srpskog jezika i književnosti u Mašinsko-elektrotehničkoj školi u Priboju. U junu, 1996. godine izabran je za profesora na Učiteljskom fakultetu u Užicu za predmet Književnost za decu, a 1998. i za predmet Retorika. Biran je u nastavničko zvanje za predmet Srpski jezik i kultura govora na Učiteljskom fakultetu u Beogradu. Bio je predavač Ministarstva prosvete (Zlatiborski okrug).
Držao je nastavu kao redovni profesor na Učiteljskom fakultetu u Užicu, za oblast Metodika nastave srpskog jezika i književnosti; srpski jezik, književnost, književnost za decu, retorika i Metodika srpskog jezika i književnosti na doktorskim studijama, Srpski jezik i književnost na Fakultetu za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju u Beogradu, Književnost na Učiteljskom fakultetu u Beogradu (odeljenje u Novom Pazaru), Na FILUM-u Kragujevcu i Rretoriku na Univerzitetu u Prištini (u Kosovskoj Mitrovici). Profesionalni angažman završio je 2020. godine, kao vršilac dužnost predsednika Akademije strukovnih studija Zapadna Srbija, sa sedištem u Užicu.
U monografskim istraživanjima, člancima i studijama, Milinković izučava rodoslovne pisce i dela, u periodu od narodne i srednjovekovne, pa do savremene srpske književnosti. Posebnu pažnju posvetio je epohi romantizma i realizma i književnim pokretima između dva svetska rata (književnost srpske avangarde).Od 1996. izučava i književnost za decu, a bavi se i pitanjima stila i jezika i besedničke veštine. Prati tekuću leterarnu produkciju, piše kritike, prikaze, beletristiku za decu i odrasle. Jedan je od inicijatora i organizatora stručno-naučnih skupova iz jezika i književnosti na učiteljskim fakultetima Srbije. Objavljivao je radove u časopisima Književnost i jezik, Školski čas, Detinjstvo, Mostovi, Osvit, Međaj, Lipar, Norma, Srpska vila, Metodička praksa, Raška, Univerzitetska misao i dnevnim listovima, Politika, Borba, Naša reč, Pribojske novine, Prosvetni pregled, Podrinske novine, Vesti i dr., te zbornicima radova sa naučnih i stručnih skupov u zemlji i inostranstvua Do sada je objavio 40 stručnih i naučnih knjiga, od kojih je petnaest iz beletristike i dve iz publicistike, i više od 200 književnokritičkih, stručnih i naučnih radova, osvrta i prikaza, članaka i umetničkih tekstova. Učesnik je naučnih skupova u Srbiji i inostranstvu. Objavljivao je radove na engleskom jeziku, a držao je plenarne referate u zemlji i inostranstvu. Bio je recenzent pri Ministarstvu Republike Srbije za akreditaciju visokih strukovnih škola i fakulteta, i član komisije za vrednovanje stručnih i naučnih časopisa i periodike.
Član je Udruženja književnika Srbije i predsednik Književnog društva “Sunčani Breg“, Beograd.
Bio je urednik časopisa Međaj, Užice (časopis za književnost, umetnost i kulturu) od 2005, do 2010. godine i član Matičnog odbora za srpski jezik i književnost pri Ministarstvu za nauku Republike Srbije, član Saveta i član Senata Univerziteta u Kragujevcu i dr.
Autor intervjua Valentina Novković