SANJA VUKOSAVLJEVIĆ:JUNACI NAŠEG DOBA

 

Sanja Vukosavljević, spisateljica mlade generacije, na domaćoj književnoj sceni prisutna je već skoro sedam godina i za to vreme objavila je popularnu trilogiju Igra senki (2015), Igra maski (2019) i Igru sudbine (Liberland art, Beograd, 2021). Upravo najnoviji nastavak aktuelnog serijala i bio je povod za ovaj razgovor.

 

 

Fokus vesti: Sanja, zanimljivo je u ovom trenutku spomenuti da Vaša prva objavljena priča nosi naziv „Tri reči“. Da li „Igra“ zatvara krug sa trećim delom, ili možemo da očekujemo nastavak?

 

S. V: Ono što je za sada sigurno jeste to da će serijal imati barem još jedan nastavak. Prvobitna ideja bila je da serijal ima pet delova, međutim, i dalje postoje nedoumice oko toga da li „Igre“ završiti sa četvrtom ili petom knjigom. Pažljivo osluškujem glasove čitalaca i mislim da će njihov sud biti presudan.

 

Fokus vesti: Osim pomenute, objavljena je i Vaša priča „Moros“, 2019, u okviru projekta UKS „Mladi dolaze“. Taj poetsko-prozni zbornik radova otkrio je veliki broj izuzetno talentovanih mladih pisaca, čitavu jednu generaciju koja ozbiljno nagoveštava novo zlatno doba srpske književnosti. Koliko Vam je to bilo podstrek i da li ste aplicirali za članstvo u UKS?

 

S. V: Konkurs „Mladi dolaze“ je bio izazov za mene. Kao prozaista i neko ko piše „obimne“ knjige (tako kažu) trebalo je da napravim iskorak u svom radu i sačinim prozni tekst poštujući uslove konkursa. Ono što je za mene bilo najveći izazov jeste reći što više sa što manje reči. Dobivši pozitivan odgovor od UKS, svakako sam dobila podstrek da nastavim da pomeram svoje granice, i lično i profesionalno.

Za članstvo u UKS nisam aplicirala. Još. To nije odluka koju sam želela da donesem poneta elanom i entuzijazmom koje većina mladih pisaca ima, već racionalno, i ne isključujem mogućnost da će i do toga vremenom doći.

 

Fokus vesti: Šta Vas je prilikom izbora izdavača za „Igru sudbine“ opredelilo za „Liberland“? Koliko ova IK doprinosi afirmaciji naših mladih autora?

 

S. V: Odluku da rukopis trećeg romana ponudim IK „Liberland“ donela sam bez mnogo razmatranja. Za kratko vreme ova izdavačka kuća postigla je izuzetan uspeh i istakla se kvalitetom rukopisa koje objavljuje. Nakon razgovora sa predstavnicima „Liberlanda“, bilo je jasno da delimo istu viziju kada je „Igra sudbine“ u pitanju i odlučili smo da se zajedno upustimo u ovu avanturu.

 

Fokus vesti: Gotovo da bismo mogli reći da pripadate novobeogradskom krugu pisaca. Koliko su „blokovi“ sami po sebi postali alegorija socijalno-psihološkog miljea svih naših tranzicija s kraja 20. i početka 21. veka?

 

S. V: Biti deo novobeogradskog kruga pisaca doživljavam kao veliki uspeh i ta konstatacija me čini ponosnom na ono što sam do sada postigla kao predstavnik tog miljea. U „Igri senki“, prvoj knjizi iz serijala, pripovedač i ujedno glavni ženski junak – Iva – za „blokove“ i život u njima kaže da su „svet za sebe“. „Blokovi“ imaju svoj sistem vrednosti, svoje prećutne zakone, svoj način bivstvovanja i energiju koja je u stanju da čoveka razori ili uzdigne do zvezda, mada najčešće oba. Opredelivši se za pisanje angažovane književnosti i prikazujući živote mladih koji su rasli u „blokovima“ i bili uvučeni u taj vrtlog života, pokušala sam da kroz Ivu, Dušana, Ružu, Nenada, Marka i ostale junake skrenem pažnju upravo na to što ste lepo konstatovali – alegoriju današnjice i društva u kojem naši mladi žive, odrastaju, vole, pate i neumorno traže svoje mesto.

 

Fokus vesti: Po vokaciji ste profesor, izrasli ste na temeljima klasične literature, ko su Vaši književni uzori?

 

S. V: Uvek sam se trudila da održim distancu između književnosti koju volim (za koju sam se opredelila) i književnosti koju živim (tj. koju pišem). Oduvek sam se plašila „ukalupljivanja“ i davala sam sve od sebe da ne dozvolim da moji afiniteti prema piscima i delima koje volim utiču na moje pisanje – zato ću se usuditi da kažem da uzore i idole nemam – ni u književnosti, ni u životu.

 

 

Fokus vesti: Radnja „Igre sudbine“ uglavnom se odvija u zatvorenom prostoru (stan – kancelarija – teretana…), poput enterijera jedne velike kuće za lutke koje sanjaju svetlost, a java ih iznova i iznova budi mrakom. Šta vuče konce sreće i nesreće Vaših junaka, prošlost ili sadašnjost? U čijim rukama je naša slobodna volja?

 

S. V: Upravo ti „konci“ koji su spleteni oko života junaka, jesu ono što „Igre“ čini „Igrama“. To je pitanje koje se, kao lajtmotiv, javlja u sve tri knjige iz serijala – u „Igri senki“, „Igri maski“ i „Igri sudbine“, gde naročito dolazi do izražaja. Uverena sam da će svaki čitalac pažljivim čitanjem uspeti i sam da dođe odgovora…

 

Fokus vesti: Evidentan je pedagoški motiv ovog romana da pokrene, naročito mlade, ljude na promenu. No, šta Vas je zapravo inspirisalo da se otisnete u ovu dugu i plemenitu spisateljsku misiju?

 

S. V: Fantastično pitanje, hvala. Mislim da je presudna bila činjenica da sam i sama, kao tinejdžer, prošla kroz sve što i junaci ovih knjiga. Život u „bloku“ je za mene bio dug proces prilagođavanja, često ispunjen bolom, nerazumevanjem i osećajem beznađa, od koga sam se lečila – pisanjem. Često umem da se našalim (ili ne?) da su mi ove knjige pomogle i sačuvale zdrav razum u teškim životnim trenucima. Tada sam shvatila da bi ovi romani mogli da učine to isto i za nekog drugog i da bi bilo sebično takav „dar“ čuvati samo za sebe. Jer – šta ako je ova priča nekome čak i potrebnija nego meni? Šta ako imam mogućnost da nekome pomognem, na bilo koji način? Šta ako nekome ove knjige spasu život? Šta ako na ovaj način možemo da sprečimo da neki novi „klinci iz bloka“ dožive istu sudbinu kao Iva, Dušan, Nenad, Ruža…?

Verujem u to da svako mora da krene od sebe ukoliko želimo da promenimo svet. Čak je i pokušaj promene neka promena. Ove knjige su moj udeo u tom procesu.

 

Fokus vesti: Kao društvo odavno smo potcenili važnost samoanalize, suočavanja sa sopstvenim bićem. Imate li povratnu reakciju svojih čitalaca glede ohrabrenja da se iskrenije odnosimo prema toj lošijoj verziji sebe i radimo na njenom boljitku?

 

S. V: Svakako. Imam tu sreću da se moja komunikacija sa čitaocima ne svodi samo na to da oni daju pohvalu, a ja iskažem zahvalnost za to i svako od nas nastavi dalje. Ono na šta sam najponosnija jesu upravo ti razgovori (ili prepiske) kada čitaoci imaju dovoljnu slobodu da otvoreno govore o svojim problemima i, još važnije, greškama koje su počinili ili željom da promene i sebe i svoj život. To ovim knjigama daje smisao. U tom pogledu dragoceno mi je iskustvo sa promocije koju sam imala u Okružnom zatvoru u Zrenjaninu pre nekoliko godina. Posle takvog iskustva, shvatila sam koliki značaj i uticaj imamo jedni na druge i ne samo svoje, već i tuđe živote.

 

Fokus vesti: „Igra sudbine“ otvara još jednu bolnu temu, integraciju posrnulog čoveka u društvo. Koliko smo kao društvo daleko od osnovnog hrišćanskog postulata „ne sudi bližnjem svom“ i da li nazirete svetlo promene u svetu senki i maski?

 

S. V: Najlakše je osuditi. To je u današnje vreme postalo prirodno koliko i disanje. Ali razumeti – to je već teško… Pomoći – još teže.

Uprkos tome, odbijam da poverujem u to da nema svetlosti na kraju tog puta. Da, put je dug, težak, blatnjav i naporan, ali ubeđena sam, a moje dosadašnje iskustvo sa čitaocima mi daje pravo da verujem u to, da promena i te kako jeste moguća, ali da proces, očekivano, nije nimalo lak. Oni koji se odvaže da krenu tim putem, kao junaci ovih romana, više nikada neće biti isti. Promena je neminovna – ali nabolje ili nagore – to zavisi samo od nas.

 

Fokus vesti: Ko Vas iznutra vodi kroz proces pisanja, devojčica koja je nekada poželela da piše, mlada profesorka ili književnica koju možete da zamislite nekoliko decenija unapred?

 

S. V: Ne znam da li je to dobro, ali devojčica. Uvek devojčica. Ona ranjena, zbunjena, neshvaćena, „drugačija“ devojčica koja se oduvek pisanjem i snovima lečila od života. Ove knjige su omaž njoj – jer ih je preživela…

 

Autor intervjua: Gordana Jež Lazić