Fokus vesti:”Poezija je ono što se sanja, ono što se zamišlja, ono što se želi, i ono što se često dogodi. Poezija, to je stvarnije i korisnije ime života.” – Žak Prever. „Poezija je pobeda nad pesnikom“, napisao je Branko Miljković u eseju „Orfičko zaveštanje Alena Boskea“. Šta je za Vas poezija, gde je njeno mesto u savremenom svetu?
Saša Skalušević:Mogao bih reći, da je poezija sve ono drugo. Tu mislim da je poezija često nešto drugačije nego što uslovno govoreći, obični ljudi, oni koji nisu vezani poezijom misle da znaju šta je ona. Ona je i dalje dobro skrivena tajna, nešto veoma važno. Put ka istini. Veliko gotovo kao život ili slobodno možemo reći način života. Životni stav. Jedan drugačiji pogled, ugao ili tačka na svet koji nas okružuje. I ona je uvek tu. U pesniku i okolo njega. Ona daje realnom svetu jedan kontekst gde sve dobija drugačije i neočekivano značenje. Znate u konfuznim, mračnim i teskobnim vremenima kakvo je ovo naše, usled svih lomova, nekih novih i nama nepoznatih pošasti pojačava se čovekova potreba za simboličkim izražavanjem i kao da se pomalo podiže veo sa sadašnjeg prozaičnog vremena u koje je književnost ušla, poezija se pre proze i ostalih književnih formi, uprkos svim nedaćama, vraća sebi. Postaje jedna veoma živa i vrlo važna društvu tvar.
Fokus Vesti:Da li samo „ohrabreni izlaze iz sokaka koji uvek puca na more ili groblje“?
Saša Skalušević:Taj stih upravo govori o poeziji, o udesu, kobi, stavu pre nego o nekakvom izboru. Kada zakoračite iskreno u književnost, umetnost, u toj jednoj potrazi za istinom-nema nazad.
Fokus Vesti„Verujem da je mašta jača znanja, da je mit moćniji od istorije, da su snovi snažniji od činjenica, da nada uvek pobeđuje iskustvo…“ (Robert, Falgam). U šta Vi verujete?
Saša Skalušević:Verujem u glas predaka koji je uvučen u plimu srca.(Đeo Bogza). Verujem u umetnost, u lični duhovni pokret i preokret, da se univerzalno kao nešto prepoznatljivo, opšte ali i posebnost u umetnosti, pre zasniva na ličnom, lokalnom i drugačijem na tom gorkom talogu iskustva, kako je to formulisao Danilo Kiš. Verujem u čudo golih reči.
Fokus Vesti.Kada je u Vama zatitrao poetski nerv, pamtite li prve stihove? Uzori u pesništvu?
Saša Skalušević.Uvek sam bio blizak sa knjigama, odrastao sam među knjigama i tim nekim umetničkim svetom, gde je družiti se sa knjigom i knjigama bilo dobrodošlo i podsticajno. Moji junaci u detinjstvu bili su umetnici i boemi. Prvi neki dečji „radovi“ su nastali još kod učiteljice u osnovnoj školi, bila je to pre nazovimo proza, uvek sam nešto šarao i pisao. Već malo ozbiljniji u srednjoj školi, gde sam osvajao neke nagrade na republičkim takmičenjima i išao na nagovor svog profesora srpskog jezika i književnosti u letnje pesničke škole. Nisam imao nikad neke tzv. uzore u poeziji i prozi, ali volim poeziju mnogih autora. Spisak bi bio previše dug kad bih ga ovde ispisao. Pomenuću samo tri koja mi prva padaju na pamet: Bodler, Kavafi, Karver.
Fokus Vesti:Postoji postoji postoji mnogo toga na ovom prokletom svetu postoji daleko od nas“ pišete u pesmi „Golootočani“ iz knjige „Plastična Aleksandrija.“ Kako ono što je daleko učiniti bližim?
Saša Skalušević:Svakako nekim pomalo zapostavljenim vrednostima. Moralom, etikom, dobročinstvom, ljubavlju, radom i zalaganjem, odgovornošću, istinom… Onim što je, verujem, i dalje duboko u svima nama.
Fokus Vesti.Vaša poezija opominje, navodi na preispitivanja, u njoj ima bunta, otpora klišeu, svakodnevici, ponavljajućim sentencama, stajanju u mestu, fine, ali i razorne ironije… Koliko je važno da glas pesnika dopre do što većeg broja čitalaca, da li pišući, promišljajući, upirući prstom u određene pojave, pesnik može da utiče na pojave u društvu i menjanje svesti pojedinca?
Saša Skalušević:Tu se vraćamo na prethodno pitanje, jer poezija, kao i sama književnost, pa i kultura i umetnost uopšte, nemaju ulogu kakvu su imali u XIX i tokom celog XX veka. Tako da svaki istup i prestup, odjeci na tom polju veoma bitni i važni u suočavanju pojedinca sa svim nedaćama savremenog sveta. Sad, koliko su moćni i jaki neko je drugo pitanje. Ali, svakako da to treba da bude jedan od ciljeva svakog umetnika.
Fokus Vesti:U Francuskoj, Rusiji će čak i običan prolaznik znati nekoliko stihova pesnika značajnih za njihovu kulturu. Kakav je Vaš utisak kad je Srbija u pitanju. Koliko se važnosti pridaje izučavanju poezije? Ako je po strani, da li je to zbog onog čto je pesnicima zamerio Vitold Gombrovič? (da se „od stvarnosti brane, neće da je vide ni da je priznaju, namerno se navikavaju na stanje ošamućenosti, koje nije njihova snaga, već njihova slabost (…)“.
Saša Skalušević:Mislim da je Gombrovič zamerao pesnicima da nisu iskreni u svojoj poeziji, da ga, kao što je kazao i Andrej Beli, lažu. Pesnici ili pesme. Da je opasno pisati pesme bez povoda, bez nekog jakog razloga. S obzirom na to kroz kakve je sve potrese naša država prošla i dalje prolazi, ima zaista izvesnih pomaka što se tiče poezije, ali i književnosti. Kako u izdavaštvu, tako i u samom predstavljanju, odnosno izučavanju i bavljenju poezijom.
Fokus Vesti:Urednik ste časopisa za knjiženost, umetnost i kulturu „Buktinja“, iz kojih sredstava se finansira njegovo izlaženje, imaju li nadležni sluha za tu vrstu stvaranja? Čemu su više priklonjeni mladi stvaraoci, pesništvu ili prozi?
Saša Skalušević:Naš časopis „Buktinja“ ima dug period izlaženja sa naravno neizostavnim prekidima koji su nam nekako svojstveni kada se radi o nekom kulturnom kontinutetu i obrascu. Doseže do daleke 1954. godine kada se pojavio prvi broj, ovde u Negotinu. Sa posebnim osvrtom od kada sam ja u redakciji časopisa, a to je od 2007. godine, s tim da sam urednik od 2019. mogu reći da smo tih gotovo deceniju i po, nailazili na zaista dobar prijem kod predstavnika Opštine Negotin i da se časopis za taj period, kao i danas finansira isključivo sredstvima Opštine Negotin, preko konkursa projekata za udruženja i nevladine organizacije od javnog inetresa za opštinu Negotin i mi smo im na tome, naravno, zahvalni. Ove godine nam se pojavio 70. broj, a do kraja godine očekujemo još četiri izdanja. Moram da napomenem da mi u Negotinu pored našeg časopisa imamo još četiri časopisa koji su vezani za kulturu, umetnost i književnost. To su časopis Bibliopis, koji izdaje Narodna biblioteka „Dositej Novaković“ a uređuje dobro poznati književnik Vlasta Mladenović. Onda tu je časopis Baštinik, koji izdaje Istorijski arhiv Negotin, časopis Mokranjac, čiji je izdavač Dom kulture „Stevan Mokranjac“ Negotin i vezan je prevashodno za čuvene Mokranjčeve dane i književni časopis Riznica, udruženja i izdavača Leksika, pokojnog književnika Gorana Vučkovića, koji i nakon njegove smrti i dalje izlazi.
Što se tiče vašeg drugog pitanja, nema tu neke velike podele na pesnike i prozaiste, sve je više individualno. Piše se podjednako dosta i manje-više kvalitetno, osim ako mogu da primetim da su devojke, žene možda za grumen više okrenute poeziji i kratkoj priči nego muškarci.
Fokus Vesti:Iako sve manje poverenja imam u naše vreme, iako mi sve dekadentnije i korumpiranije izgleda čovečanstvo, još manje verujem da se ovoj propasti treba suprotstaviti revolucijom i utoliko više verujem u čaroliju ljubavi“. (Herman Hese). Čime se treba suprotstaviti dekadenciji, onom što nam ne prija, da li možda ljubavlju?
Saša Skalušević: Ljubav kao i istina su svakako u biti svake poetike i umetnosti. Možemo reći da smo bez ljubavi, ali i bez nekog čovekoljublja, bez duše i izgubljeni nepovratno. Istovremeno one imaju onu najveću snagu da ljude pokrenu na akciju za koju najpre pomisle da nisu kadri. Kada se sve dovodi u pitanje, one brane neke osnove ljudske egzistencije.
Fokus Vesti:„Misao – slika – muzika – to je idealno trojstvo kome stremi poeta“, smatrao je Nikolaaj Zabolocki. Da li ste saglasni?
Saša Skalušević:Naravno, to je neko sveto trojstvo naročito romantičarskom shvatanju pojma poezije. Ali, moramo da uzmemo u obzir da kao što se vreme promenilo, vraški ubrzalo i skratilo, tako se i jezik poezije neprestano menja i razvija, račva i dopunjuje. Naročito od tridesetih godina XX veka kada je Zabolocki stvarao. Tu bih dodao i film odnosno video snimak kao bitan element savremenog pesništva i literature.
Fokus Vesti:„Odstranili smo od sebe blagodat Božiju, i svetu punoću zamenili rugobom i prazninom“, jedna je od rečenica koju je izrekao Novica Tadić. Da li se nešto promenilo od tada i može li se duhovni bezdan ikako popuniti?
Saša Skalušević:Tim stihovima iz pesničke besede „Trideset rečenica“ Novice Tadića gotovo da ne treba komentar. Novicu Tadića treba čitati, otkrivati… Naravno da se ništa ili malo toga promenilo od kada je svjeta i vjeka. Nalazimo se i dalje u dubokoj duhovnoj krizi, iako ne možemo reći da je ovo vreme najgrđe, jer svako je za sebe crno. Složili smo se ranije da smo se pomalo pogubili i dok se iskreno ne okrenemo večnim vrednostima, stvaranju smisla nasuprot duhovne bede, kompetentnosti u kulturi i odgovornost u društvu ne možemo očekivati mnogo toga posebno za generacije koje dolaze. Ne možemo ni samo da čekamo da se neko pojavi sa spasonosnom idejom. Već sami moramo pokrenuti svoju imaginaciju, svoj bunt prema postojećem mutljagu uz, naravno, golemi trud.
Autor intervjua:Valentina Novković
O AUTORU
Saša Skalušević Skala (1981, Negotin, SFR Jugoslavija), od 1998. godine objavljuje u književnoj periodici kod nas i u regionu. Objavio je knjige poezije Mitovi i senke ( Narodna Biblioteka Dositej Novaković, Negotin, 2014), Plastična Aleksandrija (Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, 2019), pesničku zbirku Rekreacija pre pakla (Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, 2020), Svakodnevni pokušaji apokalipse (Društvo za afirmaciju kulture – Presing, Mladenovac, 2021). Zastupljen u više pesničkih antologija i zbornika. Prevođen na rumunski jezik. Jedan je od osnivača Krajinskog književnog kluba sa sedištem u Negotinu. Član je udruženja kulturno-turističkih stvaralaca istočne Srbije Kulturistok. Od 2007. godine stalni je član redakcije časopisa Buktinja, saradnik časopisa za književnost, umetnost, kulturu i bibliotekarstvo Bibliopis a od 2019. godine postavljen je za glavnog i odgovornog urednika časopisa za književnost, umetnost i kulturu Buktinja.