BIOGRAFIJA: Valentina Novković, profesor ruskog jezika i književnosti, prevodilac, književnik. Objavila tri pesničke knjige: „Bezvremeno (Draslar, 2014.), „Kap na suš“ ( Partenon, 2018.), Odgonetke nežnosti (Liberland, 2021.), kao i knjigu priča „Dva sata od zbilje“ (UKS, 2020.). Urednik u izdavačkoj kući „Liberland“, voditelj redovnog programa biblioteke „Milutin Bojić“, „Razgovor sa pesnikom“. Živi u Beogradu.
„Poezija – zov o koji se ne mogu oglušiti“
Fokus Vesti: Kao da ste nam došetali iz neke daleke ruske stepe, lepi kao da Vas je Tolstoj opisivao, talentovani da upravo tom svojom slovenskom širinom duše ulepšate naš svet lepim mislima, čarobnim rečima i velikim delima. Koliko je inspirativno živeti kulturu u okruženju koje i ne mari mnogo za nju?
Valentina Novković: Sklonost ka umetnosti nosimo u sebi bez obzira na okolnosti ili vreme u kom živimo. Od postanka sveta naovamo, čovek je pokazivao potrebu za stvaranjem, to se nikada neće promeniti. Ono je samo po sebi nagrada, oplemenjuje. Pišem, na to me podstiče neki dragi unutarnji glas, kod mene je, zaista, „ni dana bez retka“ kako je pisao Jurij Olesa. Ne bih mogla da zamislim život bez pisanja, prevođenja, bilo čega što ima dodirnih tačaka sa stvaranjem. „Čovek u životu mora da ima nešto što ceni i voli…“ pisao je Ilja Iljin. Možda se od umetnosti ne može u ekonomskom smislu živeti, ali bez nje ne bi bilo svanuća. Vreme je takvo kakvo je, no postoje i uvek će postojati napori i dobra volja pojedinaca da se nešto promeni „da naučiš da izađeš na Božiji prostor, iz čvrste čaure svoga samoljublja“.
Fokus Vesti: Rusija je Vaša životna inspiracija, ako dozvolite da to tako formulišemo. Vaše zanimanje je vezano za rusku književnost, jezik, istoriju, kulturu generalno. Kad ste osvestili tu svoju pripadnost Istoku i duhu koji provejava našim nacionalnim korpusom kao bratskom i bliskom?
Valentina Novković: Možda je tome od prvih dana života kumovao moj otac izabravši od toliko ženskih imena upravo ovo, po prvoj ženi kosmonautu, Valentini Tereškovoj. Kasnije, možda, i to što nam je u komšiluku živela balerina, Ruskinja kod koje sam često odlazila da joj ponešto pomognem, živela је sama. To su bili prvi susreti sa naoko bliskim, a ipak drugačijim jezikom, umetnošću, piscima, pesnicima… Priča o balerini je našla mesto u mojoj knjizi priča „Dva sata od zbilje“ (UKS, 2020.) kao draga reminiscencija na prvi susret sa onim što će kasnije postati i moja velika ljubav i profesija.
Dragocena je i neraskidiva nit koja spaja ruski i srpski narod.
Fokus Vesti: U kulturnim krugovima važi uvreženo mišljenje da je Karlo Astrahan nenadmašan u pripremi i realizaciji promocija na kojima se razgovara o novim romanima. S druge strane, Vi ste poznati kao najbolja moderatorka poetskih susretanja. Čak, veliki broj ljubitelja poezije, smatra da na čuvenom Hadžipopvcu u biblioteci „Milutin Bojić“ mogu da nastupe samo najbolji, jer je Vaš kriterijum strog u izboru sagovornika.
Valentina Novković: Redovan program bibliteke „Milutin Bojić“ koji se već pune tri godine održava na ogranku „Hadžipopovac“, a čiji sam voditelj ugostio je veliki broj pesnika iz zemlje i okruženja. „Hadžipopovac“ je postao sinonim za kvalitetno poetsko slovo i priliku da pesnici i ljubitelji stihova na malo drugačiji način uživaju u kraljici književnosti. Akcenat je na druženju sa gostima, pitanjima koja nisu uobičajena, opuštenoj prijatnoj atmosferi koja i publiku i goste ponese, nadahne, a ta divna, retka energija se može osetiti kako uživo tako i na snimcima koji se mogu pogledati na Youtube kanalu biblioteke. Često „Razgovor sa pesnikom“ oplemeni i učešće muzičara; poezija i muzika su neodvojivi deo čarolije, a profesor Adam Zigman je u jednom istraživanju došao do zaključka da je način na koji reagujemo na književnost slična načinu na koji reagujemo na muziku.
Do sada su, zaista, gostovali autori čija poetska reč ima težinu, istinski pesnici, oni koji svaki stih ispisuju dušom i to su jedini kriterijumi koji će i nadalje biti presudni.
Fokus Vesti: U Vašim mislima koje pretačete u književna dela sve sija; blistavo ali i tužno. Magične su Vaše slike koje stvarate vodeći čitaoca u neke izmaštane predele, duše koje topi ljubav pelinom, a suš plavi samo jedna kap. Inspiracija stiže sa različitih platformi. Na kojoj ste nekako najbolje utvrđeni?
Valentina Novković: Odakle stiže inspiracija, teško je definisati; ona je često osećaj, potreba da se unutarnji nemiri poslože među slovima. Svakodnevni život sa spektrom jarkih i sumornih boja, polazna je tačka i uporište stvaranja. A mašta je tu da izoštreno ublaži. Semjuel Beket je napisao:“Kada bi postojala samo tama, sve bi bilo jasno. Zato što ne postoji samo tama nego postoji i svetlost, naš život postaje neobjašnjiv“, dodala bih dodala da je stvaranje, upravo, jedan od lepših načina da se „pojasni“ život.
Često bivam zapitana „je li izrazu podložno neizrecivo“ kako je to u pesmi „Neizrecivo“ pisao Vasilij Žukovski.
Ipak, to je zov o koji se ne mogu oglušiti.
Fokus Vesti: Sada možete slobodno da kažete da je mukotrpno učenje i savladavanje a potom i usvajanje i nadograđivanje ruskog jezika urodilo plodom. Koliko trošite sebe, to jest ono što biste možda i sami kao pisac izrazili u svoje ime, dok prevodeći praktično ponovo pišete takoreći iz početka tuđe knjiženo čedo, jer znamo svi da bukvalni prevod i nije prevod.
Valentina Novković: Svesni smo toga da su kontinuirani rad i usavršavanje veoma značajni u svakoj oblasti delovanja. S obzirom na to da imam sreću da je ono čime se bavim zapravo moja velika ljubav, ne bih mogla da upotrebim glagol „trošiti“. On ukazuje na nešto što je mrsko, teško, umarajuće, od čega želimo da pobegnemo. Jeste promišljajući napor i radost da se objedini tačnost i poruka koju je autor želeo da prenese čitaocu. Često postoji potreba da se na adekvatan način prevede poslovica, izreka, nešto što je možda tipično za jednu, ali ne i za drugu kulturu. No, prevodi, prepevi su na, neki način, prilika da držeći naše pero pokušamo da ispišemo ozborenosti, a možda ponajviše oćutanosti samog autora. Relevantan prevod nastaje onda kada original pogodi određena osećanja prevodioca, smatrao je Žak Derida. I ja sam saglasna sa tim.
Fokus Vesti: Sada ste u najboljim godinama; kao autorka možete lagodno da bez tenzije pišete i objavljujete bez preterane doze odgovornosti pred vernim čitaocima, prevodite, bavite se i uredničim poslom u mladom književnom tvorcu „Liberlandu“, potpuno ste i privatno zadovoljni postignutim. Ima li kod Vas „spavanja na lovorikama“ ili je svaki dan borba da prestignete sebe samu?
Valentina Novković: Odgovornost mora da postoji i prema sebi i prema drugima, u ovom slučaju prema čitaocima. Opuštanja i spavanja na lovorikama nema, jedina konstanta je kretanje, rad na sebi, usavršavanje u struci, čitanje umetničke književnosti, poniranje u duhovnost i pitanja smisla bivstvovanja. Klasici, pogotovo ruski, ono su čemu se vraćam i iščitavajući iznalazim neki drugačiji smisao koji mi je možda promakao u samoj jednoj rečenici, u ranijim životnim dobima. Životno iskustvo čini da i od paučinaste niti vidimo, za druge, nezavršenu građevinu. Podjednako uživam u pisanju svojih knjiga, prevođenju ili prepevavanju stihova drugih autora. To je potrebna i inspirišuća interakcija koja me, kao autora, oplemenjuje. Biti deo stvaralačkog sveta kolega pruža nesagledive mogućnosti daljeg rasta i spoznavanja sebe. Knjiga priča za mlade, Rahima Karimova, iz Kirgizstana od strane Udruženja prevodilaca Crne Gore, proglašena je za najbolju proznu prevednu knjigu u 2019. Posao urednika u izdavačkoj kući „Liberland“ se, na neki način, nadovezuje na sve prethodno napisano. Trema, radost, sva lepa osećanja koja me pohode kada mi u ruke dospe rukopis nekog budućeg autora naše kuće, svedoče da to nije posao već uživanje. Izdavač, dragi prijatelj i kolega po peru, Karlo Astrahan ima potpuno poverenje u moju preporuku pa je iza nas već nekoliko izdanja koje sam uredila i prevela. Navešću samo neke, knjiga haiku poezije Stanislava Lija, poznatog pesnika, prevodioca i antologičara iz Kazahstana, pesnička knjiga Hosijat Rustamove iz Uzbekistana, glavne urednice jednog od najznačajnijih književnih časopisa u Srednjoj Aziji „Svet knjige“ (Китоб Дунёси), potom knjiga priča Alija Alijeva istaknutog stvaraoca iz Azerbejdžana, prozna knjiga „Pisma Francin“ Milovana Lalovića, pesnika, romanopisca čiji je roman „Alfa“ postao bestseler u Grčkoj…
Fokus Vesti: Vaša nova knjiga čekala je da je objavi „Liberland“ iz Beograda. Dali ste joj veoma slikovit i možda pomalo provokativan naziv „Odgonetke nežnosti“. Šta ste sada iskoristili od svojih utisaka da prenesete na papir, kome ste želeli da se obratite, na koga ste ciljali pišući ovu zbirku?
Valentina Novković: Nakon dve pesničke i jedne prozne, na red je došla četvrta po redu, knjiga ljubavne lirike u izdanju Liberlanda. Stihovi su nastajali u proteklih godinu dana i bez ikakvih dorada našli mesto u knjizi. Naslov jeste slikovit, a koliko je provokativan odlučuju čitaoci. Ako se može reći da postoji ciljna grupa, onda su to, svakako, svi oni koji žive Ljubav, Nežnost, Empatiju, ono što nas čini ljudima u onom pravom, lepšem smislu te reči. Jer, „ako jezike čovečije i anđeoske govorim, a ljubavi nemam, onda sam kao zvono koje ječi, ili kimval koji zveči…“
U stihovima su objedinjeni „vera, nada, ljubav, ovo troje, od njih najveća je ljubav…“
Fokus Vesti: Gojko Božović, Dragan Lakićević i Rade Tanasijević nisu bilo ko. Oni su Vam svojim sugestijama, kritikama i pohvalama dali zeleno svetlo pred čitaocima da hrabro zakoračite u izazove koje nosi promocija knjige „Odgonetke nežnosti“. Čuli ste da je korona virus nemilosrdno pozatvarao u kuće mnoge ozbiljne autore željne druženja sa publikom i aplauza. Da li Vi imate alternativu, odnosno, šta ćete Vi da uradite kako biste stigli do svojih obožavalaca.
Valentina Novković: Velika su čast, radost i potvrda da se zalud niste pera latili, ako vam to potvrde eminentni stvaraoci poput Gojka Božovića, Dragana Lakićevića i Radeta Tanasijevića. Sugestije su veoma dragocene kada dolaze od onih koji su ostavili neizbrisiv trag u našoj književnosti. Pandemija nas je zatvorila, izmenila živote, aktivnosti, planove, no i u ovim uslovima pravi posvećenici poetskog slova pronalaze načine da uživaju u stihovima; postoje onlajn promocije, a knjige se mogu naručiti preko sajtova izdavača. Tako je i sa mojom knjigom „Odgonetke nežnosti“ koja se može naručiti preko sajta Liberlanda, a nadam se da će se uskoro naći i u knjižarama. Verujem da ćemo što pre imati priliku da se družimo uživo i budemo oplemenjeni interakcijom koju druženje sa publikom daruje. To je nezamenjivo. Unapred se radujem svim pozivima za gostovanja kako u glavnom gradu, tako i u svim bibliotekama i kulturnim centrima Srbije i regiona.
Fokus Vesti: Za kraj, očekujete li s zebnjom dane kada ćemo se vratiti normalnom životu posle korone? Znate li da čeka na desetine promocija koje čekaju još od prošle godine na Vas. Jedan pesnik, i dve pesnikinje koje poznajemo kažu da žele samo Vas za moderatora. Karlo Astrahan se kune da ćete sve pesnike „Liberlanda“ Vi promovisati, a šta Vi na sve to kažete?
Valentina Novković: Sa velikim nestrpljenjem i radošću iščekujem dane povratka normalnom životu. Radujem se svim promocijama na kojima ću predstaviti svoje knjige, druženjima sa dragim kolegama na „Hadžipopovcu“ i predstavljanjima njihovih knjiga. S izuzetnim ponosom ću čitaoce upoznati i sa autorima izdavačke kuće „Liberland“ To su sitne, ali životvorne kapi koje udružene dobrim namerama postaju nezaustavive i daruju ono što nam je svima neophodno „širinu i prostranstvo, otvoren vidik, malo slobodna daha“ (I. Andrić)
Autor intervjua: Dejan Grujić
Foto: Valentina Novković/privatna arhiva