Statistika je veoma pedantna i dosadna nauka. Brojevi i uporedni pokazatelji su njena glavna hrana. Zahvaljujući statistici, znamo koliko nas ima, koliko nas nema i koliko će nas biti, kako se hranimo u proseku i još mnogo lepih i korisnih stvari.
Ko nije ozbilino shvatio poruke brojeva izgubio je trku sa istorijom. Gospođica Diboa je, sa istančanim smislom za nauku, od svog posla napravila legendu o kojoj će pričati pokoljenja, posebno njihov muški deo.
Pedantna gospođica je beležila svaki svoj intimni kontakt sa jačim polom, koji je pred njom padao na leđa ili na stomak, zavisno od njenog raspoloženja. Za dvadeset godina u svoje statističke knjige upisala je 16527 muškaraca koje je popila na dušak! Ako dalje krenemo sa udovoljavanjem statistici, zaključićemo da je dnevno trošila po tri muškarca.
Manjkavost statistike je u tome što često uskraćuje podatke koji bi nam mnogo značili. Na primer, ne znamo kada je gospođica Diboa postigla svoj lični rekord i da li je taj rekord ikad prevaziđen? Da li je reč o dvadeset ili trideset muškaraca za veče, ili je po sredi neki banalan jednocifreni broj?
Granica ljudskog stvaralaštva su teško dokučive, pa zato svaki uspeh treba beležiti i stalno težiti da se prevazidje.
Ostaje nam samo da nagađamo o nekim detaljima, ali je sigurno da je bilo dana kada se pred ulazom u tihi dom gospodjice Diboa otezao red sličan onome kada žene krenu na rasprodaju, samo što su ovaj put na rasprodaju krenuli muškarci. Ali, bio je to dostojanstveniji red u kome se nije mnogo gundjalo, jer se znalo da robe sigurno ima u dovoljnim količinama za sve zainteresovane kupce.
Bilo je sigurno i dana kada je ponuda iz objektivnih razloga bila manja, što je samo predstavljalo zatišje pred buru, jer je gospodjica kasnije nastojala da nadoknadi ono što joj je hirovita priroda uskraćivala da radi u toku celog meseca. Tada je, sa još većim žarom naučnika od nerva, nastavljala svoj mukotrpni posao statističara.
Vredna gospodjica Diboa mogla je da posluži kao svetao primer poštovanja posla kojim se bavi, jer, na primer, poslastičari iz tog doba nisu ostavili podatke o broju kolača koje su napravili, obućari nas nisu zadužili podatkom o broju pendžetiranih cipela, nemamo pojma koliko su pekari vekni proizveli, itd.
Svi veliki ljudi se u vreme odmora bave nečim drugim, pa je tako i gospođica Diboa bila glumica. Igrala je čedne uloge, koje je pokušavala da zaboravi čuvenim metodom – tri na dan. Posebno je bila ponosna kada bi u sali ugledala nekog od svojih noćnih prijatelja. Da je imala malo više poslovnog duha, mogla je da otvori pozorište isključivo za svoje klijente. Posle dvadesetogodišnjeg rada broj stolica u tom pozorištu bio bi 16527, što bi je samo inspirisalo na nove podvige, a pozorište bi se u tom trenutku zvalo „Atelje 16527“.
Ovaj predlog ne treba zanemariti ni u današnje vreme kada pozorišta često zvrje prazna, a tolike glumice ostaju nezaposlene.
A sada jedno nagradno pitanje: kakve je tapete u svojoj radnoj sobi imala gospođica Diboa? Odgovor glasi: tapete ručne izrade, sa motivima op arta. Te tapete nismo videli, ali se sa sigurnošću može reći da 16527 recki na zidu radne sobe predstavljaju izuzetan vizuelni doživljaj koji skakuće pred očima. Pošto je reč o broju muškaraca a gospođica nije ostavila podatke o ponovljenim pokušajima, sigurno je na zidovima bilo i znatno više crtica.
Gospođica nam je ostavila šansu da maštamo o upotrebi 16527 recki. Kada bi, recimo, svaka crtica bila dugačka samo dva santimetra, pisane samo u jednom redu predstavljale bi liniju dugačku 335 metara. Ili, ako bi među reckama bio razmak od jednog santimetra, dobili bismo najseksipilniju kolonu dugu 495 metara.
Naravno, ima i onih koji nipodaštavaju dostignuća čudesne naučnice, pa maliciozno upotrebljavaju rečenicu jednog njenog savremeniuka: „Njena ljubav prema zlatu mogla se jedino meriti njenom ljubavlju prema užitku“. Takvi pokušavaju da kažu kako je gospođica za svoj rad dobijala mito u vidu zlata. Ali, ti zlonamerni krojači istorije zaboravljaju da su svi muškarci koji su ulazili u krevet lepe gospođice, na vratima spavaće sobe mogli da pročitaju kućni red sažet u jednoj rečenici „Što više daš, manje ćeš da crveniš“.
Tek danas se može videti koliko je gospođica Diboa bila vidovita, jer se njen kućni red koristi u svim oblastima života, a ne samo u seksu.
Autor kolumne: Vanja BULIĆ