Velja Žunjić, rudarski inženjer i književnik, rođen je u Lajkovcu gde je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je na Rudarsko-geološkom fakultetu u Beogradu. Prvi roman “Šampitica”, objavio je 2012 godine. Tri godine kasnije, objavio je roman “Boja tvoga imena” a 2017. godine i roman “Lajkovčanka”. Odrekao se života u velegradu i posle uspešnog školovanja vratio u rodni Lajkovac, gde živi i radi. Otac dva dečaka, i suprug jedne divne Tanje.
Fokus Vesti: Lajkovac je važan u vašem životu. Odlazili ste, ali ste se i vraćali.
Velja Žunjić: Jedan sam od retkih koji se posle studiranja vratio u svoje rodno mesto. Završio sam Rudarsko-geološki fakultet u Beogradu, i mogu vam iskreno reći da sam za sve vreme studiranja iskusio velegradska svetla, ali i tamu koju nosi sa sobom život u velikom gradu. Ljubav prema rodnom mestu, koju oduvek nosim u sebi, ali i onu roditeljsku koju sam osetio za sve godine studiranja, nesebično žrtvovanje porodice koja nekada nije imala da bih ja imao, smatrao sam „dugom“ koji sam roditeljima i svom Lajkovcu uzvratio povratkom nakon uspeših studija. To je, po mom mišljenju, u tom trenutku bio jedini način da stečeno znanje i ljubav nesebično darujem najmilijima i zavičaju. U vreme mog studiranja počela je ekspanzija „gladi“ za velikim gradom, a danas je toliko eskalirala, da manja mesta ostaju skoro bez mladosti i dečijeg osmeha. Ko je kriv? Ja mogu da uperim prst samo u državu i sistem. Po mom mišljenju, ljudima u manjim mestima daje se manja šansa za uspeh, za sreću, za posao, za stvaranje porodice, čak i za kulturu. Kao književnik, moram da uložim dodatne napore i ponekad nadljusku snagu da mi kao, provincijalcu, zablista zvezda na našem književnom nebu. Voleo bih da sve one institucije obrate pažnju i na nas u manjim mestima, i da shvate da Srbija nije samo Beograd.
Fokus Vesti: Šta je prelomilo da zaigra iskra u srcu koja je rasplamsala talenat za pisanje?
Velja Žunjić: Oduvek sam pisao, a iskre su bile iz različitih pobuda. Kako sam sazrevao, tako su se i razlozi mog pisanja menjali. Ispočetka je to bila čista dečja radoznalost, želja za spoznajom nečeg novog. Možda je to bila i moja želja da se razlikujem od drugih. U ranoj mladosti, tu iskru su palile ljubavi, osmesi, tajni pogledi… Možda, čak i nedostatak hrabrosti. Bilo je vraški teško u tom dobu javno priznati ko ti je simpatija, a mnogo lakše to saopštiti kroz poeziju. Kada sam počeo i ozbiljnije da se bavim pisanjem, tu iskru je zapalila prolaznost života i možda želja za besmrtnošću. Osim dece, koja su najveće blago, drago mi je što će iza mene ostati i dela, koja će i neke buduće generacije, čitati s radošću .
Fokus Vesti: Postoji li razlog, što ste birajući teme, u stvari samo dozvolili da te teme izaberu Vas?
Velja Žunjić: Lepo ste to primetili, teme su birale mene, a ja se nisam puno odupirao tome. Čak i da sam probao da pružim otpor, sumnjam da bih uspeo. Smatram da je to sudbina, i ništa više. Daću vam primer romana “LAJKOVČANKA”. Kada sam slučajno čuo priču iz ratnog doba četrdesetih godina prošlog veka, bila mi je nekako svakidašnja; čuo sam mnogo sličnih. Ova se samo razlikovala u jednom imenu, Petar Jelisavčić Garagan, četnički vojvoda mioničkog okruga. Ime me je proganjalo skoro svake noći, kao da me je sam Garagan terao da ga bolje upoznam. Tako je počelo i istraživanje. U mojim rukama završila jedna njegova fotografija iz 1943 godine, na kojoj je Petar Jelisavčić Garagan u ulozi venčanog kuma jedne porodice u selu pored Lajkovca. Kada sam video njegov pogled, oči, stav, jednostavno sam morao da krenem u pisanje. Samo sam se prepustio, i nisam pogrešio. „Lajkovčanku“ su mnogi zavoleli.
Fokus Vesti: Ko su i kako izgledaju likovi u Vašim delima? “Šampitice”, “Lajkovčanke”… nisu ni Vas, a ni čitaoce, ostavile ravnodušnim… Da li su mogli drugačije da izgledaju ili ste im ipak dozvolili da ostanu autentične?
Velja Žunjić: Na promociji romana “LAJKOVČANKA”, koju sam nedavno imao u Novom Sadu, o knjizi je pričala Dr Dragana Todoreskov. Jednom njenom rečenicom, dobio sam potvrdu za ono što su mi mnogi čitaoci rekli a to je da su moji likovi živi. Dok čitaju, kažu da im prolaze slike pred očima, i za svaki roman sam dobio sugestiju da lako može da se ekranizuje. Mislim da su mi likovi baš zbog toga autentični i bude velike emocije i ostavljaju snažan utisak na čitaoce. Naravno da su mogli da izgledaju drugačije, i izgledali bi da sam se prilikom pisanja rukovodio više svojom glavom nego osećajima koja su u meni budili svi ti likovi. Jednostavno sam se prepustio njima, a oni su me vodili. Drago mi je što su me na kraju odveli baš tamo i gde treba – u srca svih čitalaca.
Fokus Vesti: Zanimljiva je priča o Vama i Radovanu Belom Markoviću.
Velja Žunjić: Lajkovac ima sreću što u njemu živi i stvara jedan od najvećih pisaca današnjice. O Radovanu Belom Markoviću je izlišno reći da je on samo dobar pisac; treba napomenuti da je izuzetan i kao čovek. Kada sam završio svoje prvo delo, rukopis je, bez mog znanja, završio u njegovim rukama. Možete zamisliti samo moje iznenađenje kada sam saznao da ga je on pročitao i izrazio želju da pomogne da Lajkovac dobije još jednog književnika. Tako sam ja postao pisac, uz njegovu veliku podršku. Moram priznati, da je izuzetno lep osećaj kada se nađemo u istom društvu, a on me oslovi sa “kolega po peru”.
Fokus Vesti: Kako ste se provodili susrećući se sa čitaocima širom Srbije ali i regiona. Vi ste jako tražen i čitan pisac u Republici Srpskoj. Recimo, to je veoma zanimljivo.
Velja Žunjić: “LAJKOVČANKA” je doživela uspeh, koji sam potajno priželjkivao, ali nisam u potpunosti verovao da će i do njega doći. Osim što je izuzetno čitana, ponela je u nekoliko biblioteka epitet najčitanije za tu godinu. Ta knjiga mi je pružila priliku da gostujem po mnogim mestima naše divne Srbije i da upoznam jako zanimljive ljude i kolege književnike. Kao piscu, čija je zvezda tek zasjala na književnom nebu, veoma je važno da se za mene čuje. Razmišljao sam svojevremeno; ako bih u jednom mestu, dobio samo jednog čitaoca to bi bio uspeh, a moram priznati da ih je uvek bilo mnogo više od jednog. Lajkovčanka je uspela da osvoji srca čitalaca gde god da je „kročila“. Iskreno, smatran da sam izuzetno tražen pisac u u Republici Srpskoj zahvaljući pre svega mom izdavaču, a to je Narodna biblioteka Zvornik na čelu sa direktorkom Negom Stjepanović. Njoj dugujem veliku zahvalnost što je verovala u mene, i što mi je kao mladom piscu, potpuno neafirmisanom, pružila mogućnost da se za mene čuje. To je možda deo slagalice koji se u životu spoji ili ne, onaj korak koji ti uvek fali za uspeh. Srećom, ja sam ga pronašao. Dobra knjiga i izdavač koji se bori za svog pisca to je recept za uspeh. Ističem da sam kao predstavnik Narodne biblioteke Zvornik, imao ličnu promociju na štandu Ministarstva kulture Republike Srpske na Sajmu knjiga u Beogradu. O knjizi su govorili: Njegoslava Stjepanović, direktorka Narodne biblioteke Zvornik, Karlo Astrahan i ja. Treba li da kažem da je to bio blistavi trenutak moje književne karijere, ako to mogu tako da formulišem.
Fokus Vesti: Učestvovali ste na kulturnim dešavanjima u Beogradu. Predstavljali ste svoja dela i na kultnoj manifestaciji koju je vodio Karlo Astrahan „Kulturno leto na Paliluli“ gde ste “zaustavljali kišu” i oduševljavali publiku temama koje nisu “urbane”. Kakvi su Vaši utisci i šta planirate ubuduće?
Velja Žunjić: Kao jedini predstavnik provincije, imao sam tu čast da predstavim svoje delo na manifestaciji “Kulturno leto” koje je organizovala opština Palilula. Sve se odvijalo pod vedrim nebom, u Tašmajdanskom parku, gde smo Marija Gojković i ja, u svesrdnu pomoć domaćina, našeg maga kulture, Karla Astrahana, prosuli istinsku magiju, zaustavili kišu, i podarili osmehe brojnoj publici. Prvi put sam imao promociju pod vedrim nebom, kiša je tada bila potopila Slaviju i Beogradski sajam, a na Tašu su pale retke kapi koje nisu oterale ni jednog posetioca. Veče je bilo čarobno. Iskreno se nadam, da cu imati prilike da i u nekom narednom periodu, opet budem deo tašmajdanske price.
Fokus Vesti: Šta sada radite, želite li da otkrivate čitaocima portala Fokus Vesti na kakvoj temi sada mučite slatke muke književničke?
Velja Žunjić: Svi mi kažu da imam dar da ljudima podarim osmeh, a njega nam najviše i nedostaje u ovom surovom vremenu. Iz tog razloga, moj sledeći roman će biti u duhu satire. Iako sam želeo da pišem nešto drugo, moji čitaoci su željni osmeha, a ja sam se opet, samo prepustio. Kao što rekoh, teme pronalaze mene, a ne ja njih. Nisam se dvoumio, jednostavno mislim da sam na dobrom putu, da možda postignem i veći uspeh nego sa Lajkovčankom.
Autor intervjua: Dejan Grujić
Foto: Velja Žunjić, Facebook