Ovdje kod nas, sa ove strane Drine, podjele su zasnovane na sličnosti. Kod istih ljudi, istih prezimena, podjela je p imenima. Po vjerama, pa po imenima. Postoje Srbi i Hrvati koji se prezivaju Pašić, Muselimović, Maunagić… Postoje i muslimani (od nedavno Bošnjaci) koji se prezivaju Kovačević, Bošković, Jovanović… Jedan moj poznanik je djetetu dao ime Osama. Iskreno se nadam da će svijet zaboraviti Bin Ladena dok nesrećno dijete ne odraste. Jedan drugi je dao sinu ime Ditrih, pošto mu se mali rodio u Njemačkoj. Da ne bude klinja „mimo vas svijet“.
Kako god, mislim da su se ljudi ovdje ubijali zbog sličnosti, ne zbog razlika. Zbog povezanosti koja im, s vremena na vrijeme, strašno smeta.
Moj prijatelj Dino Burdžović, čest gost Frankfurtskog sajma knjiga, trenutno nastanjen u Njemačkoj, napisao je sjajnu knjigu poezije pod nazivom „Laka je bratska ruka“. Tu piše o krvnoj osveti, ratu i ostalim našim hobijima. Tako vam je to. Bliskost rađa konflikt. Teško se zakačiti sa Francuzima, daleko su. Sa Nijemcima se može biti samo ako dođu kod nas. Amerikanci ubijaju izdaleka, teško ih je dohvatiti, osim ako naši vide supermoderni nevidljivi avion pa ga obore zastarjelim ruskim oružjem. Sa Rusima nam ne pada na pamet da se kačimo. Romanovi su žrtvovali sebe radi Srba. Da nije Rusije, sad bi nas vascijeli svijet zvao genocidnim i naopakim. Hm, pa i zovu nas.Nego, da vam ispripovjedim nešto o „bratskoj ruci“ koja je laka.
Bio jedan Jure, u Zapadnoj Hercegovini. Kupio Jure jare da ga zakolje za krizmu svog sina tinejdžera. Jare malo i slatko, svi ga zavoljeli, svima se pod kožu zavukao. Dolazila djeca iz komšiluka da ga vide, tako umiljat i sladak bio. Mala Marija htjela da spava s njim, kao sa plišanim medom, eto tako bijaše. Marame mu oko vrata vezali, lančiće od cvijeća na vrat kačili. Ime mu dadoše, Miki.
Ali, dođe i taj dan. Mali Jozo (ime dobio po didu) napunio godine za krizmu pa došao i taj dan. Treba Mikija zaklati. Ko će to nego Jure, glava familije. A on, Miki, vreči kao da ga već kolju. Osjetilo živinče, kao što to već kod životinja biva, da mu se sudnji čas bliži. Kad je vidio Juru sa velikim nožem u rukama, nije više morao da osjeća, sve mu je bilo jasno.
Derao se mališa, vrećao i meketao dok su svi u kući plakali i naricali za uskoro blagopočivšim Mikijem. Mala Marija se bacala po kauču i urlala kao da ga ona sama mora zaklati. Jozo je sjedio na kauču, kao krivac. Pa zbog njega i njegove krizme Miki ode Bogu na istinu.
A Jure… Jure je bio priča za sebe. On je rukavom brisao oči i prilazio za kolac vezanom Mikiju što je sporije mogao. Brisao je oči rukavom slobodne ruke. Plakao naglas nije, nije zaplakao otkad mu je mater Cvija umrla. Plakao je toliko da je na kraju morao da briše oči i rukavom ruke u kojoj je držao nož….
Na kraju je bio toliko blizu jaretu da je mogao osjetiti toplinu malene životinje i namirisati njen strah. Vrećanje i plač jareta su mu parali uši, ali morao je uraditi ono što se od njega očekuje. Prasci su bili puno razumniji i pametniji. Znali su šta ih čeka i često se ne bi ni opirali klanju. Urlali bi samo pri nestrućnom rukovanju nožem, kad bi ih nesrećni ljudi dodatno unesrećili nepotrebnim bolom.
Kako god, Jure je bio preblizu malenoj životinji. Osjetio je, više nego vidio, kako žena stoji na prozoru sa suzama u očima i gleda hoće li jure imati snage da ubije Mikija. Ne smije popustiti, smijaće mu se tazbina, ionako im nije po volji što se udala za njeg’.
Izbora nije bilo. Mora se što se mora. Valjalo je zaklati jare, sutra je djetetu krizma, veliki događaj u odrastanju. Sva rodbina, uža i šira, biće tu. Pored drugog mesa, mora i jaretine biti. Joto je dobar domaćin i svi ga znaju kao čovjeka „od reda“.
Jure je, prije nego što je zaklao jare, sa suzama u očima uspio izustiti samo:
- Ne plaći, Isukrsta ti… Ne plaći, tvoj te Jure kolje…
Autor kolumne: Veselin Gatalo