Slučaj komedijant se, što bi rekao Crnjanski, malo poigrao sa mojim pisanjem povodom Desanke Maksimović. Kad ono Basaru napadoše da je u Kontraendorfinu opleo po nacionalnoj pesnikinji, branila sam tada (a i sada) prosto književno načelo licentia poetica – slobodu pisca da fikcionalizuje ma šta, pa i dragu nam Desanku. Taj nesrećni usud našeg roda da ne dopušta ikakvo preispitivanje jednom kanonizovanih ličnosti, možda i nije toliko nesrećan – jeste da udara po svemu, ali nekad udari i po čemu treba.
O Desankinoj poetici neću pisati, jer ovaj tekst, a i njegov povod, nemaju nikakve veze sa istom. Ali, o poetama, o tome ka čemu se kreću, i pomalo o etici, hoću. Poeta – danas zastareli naziv za pesnika, u sebi pretpostavlja svojevrsnu kreativnost, umeće da se stvori delo koje prevazilazi ono što podražava. Pevalo se u tom zastarelom dobu o onome što se smatralo vrednim, čemu se težilo, i onom što treba preneti na mlađe koji dolaze. Tako, pevalo se o prirodi, bogovima, ljudima, ali poznajući rad svojih prethodnika i, neretko, kopirajući ih u formi i temama. A teme, pa, i one su stare – život, ljubav, smrt, a između – etika. Etika, ta stara reč koja nikako da umre da bi svi živeli lepo. Ujedno, to je ono “ka” čemu se kretao poeta – ka umeću, ka lepoti, ka časti, pa i ka slavi, ali posmrtnoj. One koje su slavili za života, bilo je malo sramota, ako spisi ne lažu. No, nije bilo nikog kome to nije imponovalo, a nije imponovalo kada nije dolazilo iz krugova onih koji razumeju “šta je pesnik hteo da kaže”. Puk je bio neuk, standard za slavu visok, počem i jeste bilo izuzetno doživeti da ti, kao Petrarki, daruju lovorov venac. Ali, za poeziju.
Vremena su prolazila, pesničke mode se menjale, i danas možemo da kažemo da se etika preselila u telo neke individualne himere, pa dobija svakojake oblike i interpretacije. U Desankino vreme, ona je bila ultimativno kolektivno dobro, nadziruća, proždiruća, subverzivno okrenuta ka ukidanju razlika. Između ova dva čudovišta, nalazi se zlatna staza koja vodi u dva smera – društvo uspostavlja etički kod, pojedinac ga prati i unapređuje i takvog vraća društvu. Reč je, dakle, o jednom kulturnom kodu koji pretpostavlja da je pesnik figura koja sobom nosi određene vrednosti, drugačije od estrade, a eonima drugačije od jeftinih medijskih trikova, kakvi su senzacionalizam, tračarenje i relativizacija istine. To je osećaj koji se u vox populi aktivirao kada je onomad Radmila Petrović u emisiji kod Zorana Kesića izjavila da su: “Desanka Maksimović i Mira Alečković bile u ljubavnoj vezi”.
Najpre, zbirka poezije Nisam znala šta nosim u sebi pesnikinje Radmile Petrović, klasifikuje se u sinopsisima knjižara kao roman u stihu. Književna kritika već nekoliko godina polemiše o tome da li se određena dela mogu nazvati romanom u stihu (slučaj Milene Marković i Danice Vukićević), i ova knjiga, čini se, želi da postigne sličan efekat naših dobitnica NIN-ove nagrade. Mala literarna manipulacija. Sa druge strane. Petrovićeva je kvalitetna pesnikinja, njena prva zbirka uradila je više za promociju poezije nego sve književne večeri i događaji u poslednjih, pa, dosta godina. I LGBTQ+ zajednica može biti zadovoljna, budući da obe zbirke direktno donose takve teme u naš literarni svet. Ono što je u svemu tome gorko je što se poetika zamenila za trač partiju, a kuloarska fikcija o vezi Desanke i Mire postala sredstvo da se stvori neki skandal i da se preko njega dobiju kakvi jeftini poeni. Pisac Basara Desanku je fikcionalizovao – poetički. Pesnikinja Petrović – neetički. I to je osetila literarna i neliterarna zajednica seljaka na brdovitom Balkanu, pa je, kao nekad u čaršiji, žustro reagovala na izjavu pesnikinje, ovaj put na društevnim mrežama. Virtuelno selo podiglo se na izjavu pesnikinje sa sela, ne zato što ima perorez u džepu već zato što njime ne reže pesničke jabuke i dinje rimovane, no biografije mrtvih pesnikinja.
Kao deca, svakog dana smo igrali fudbal na sokaku. Imala sam jednog malog komšiju koji je, jednom posle promašaja gola napravljenog od dve cigle, šutnuo betonsku ogradu. Ograda se nije pomerila, ali je njegova noga pretrpela ozbiljan uboj. Svi smo se sjatili oko njega, grdili i psovali. Onda smo se malo i smejali, pa je neko pohvalio njegovu hrabrost. Činio je to svakog narednog puta, i što smo više bili u čudu kako mu stopalo ne pukne, to je on više udarao. Konačno, počelo je da izgleda suludo, taj njegov pokušaj da sruši tu betonsku tablu, ta želja da se bude zanimljiv po svaku cenu. Jednostavno, samo smo nastavili da igramo, bez njega. I spasili mu nogu, na kojoj i danas ima nekakvu kvrgu, kao uspomenu. Betonska tabla je i dalje tu, posred sokaka, kakva je i bila. I Desanka je tu, kakva je i bila, ali za Radmilino stopalo – nisam sigurna.
Tekst: Aleksandra BATINIĆ
(autorka je istraživač-saradnik na Filološkom fakultetu u Beogradu i pesnikinja)