U avgustu 1998. godine, jedno mladunče beloglave morske orlice, vrste poreklom iz Severne Amerike, palo je iz svog gnezda. Sve je ukazivalo na to da neće preživeti. Imala je tek tri meseca kada je stigla u centar za rehabilitaciju divljih životinja u saveznoj državi Vašington. Bila je visoka više od metra, sa rasponom krila od skoro dva metra, i imala je oba slomljena krila. Jedno od njih bilo je razbijeno u više delova. Pala je sa gotovo 25 metara visine, sa jele u gradu Edmonds. Niko nije znao da li ju je neko izbacio ili je jednostavno izgubila ravnotežu. Komšija ju je pronašao u svom dvorištu. Slabu, punu parazita, previše traumatizovanu da bi se branila. U prirodi bi umrla za nekoliko sati.
Tog leta Džef Gidri je volontirao u centru. Već je radio sa sokolovima, sovama, pumama i medvedima. Bio je i rok gitarista. Živeo je između dva sveta.
Ništa ga nije pripremilo za nju. Pažljivo ju je smestio u improvizovani kavez i odvezao kod veterinara, pričajući joj tokom celog puta. Ne po protokolu, već po instinktu. Kasnije je priznao da je prekršio prvo pravilo rehabilitacije, ne vezuj se.
Veterinar je učvrstio oba krila metalnim klinovima i zavojima. Prognoza je bila neizvesna. Džef se vratio s njom u centar i ostao. Dan za danom. Nedelju za nedeljom. Podsticao ju je da jede. Da izdrži. Da ne odustane.
Gotovo šest nedelja nije mogla ni da stoji. Tim je bio jasan, ako ne bude mogla da nosi sopstvenu težinu, eutanazija bi bila jedina humana opcija. Datum je zakazan za petak. U četvrtak uveče, iscrpljen i sa stegnutim srcem, Džef je oklevao da ode. Ali je otišao. Kada je ušao u centar, nešto je bilo drugačije. Tišina je imala drugačiji ton. Potrčao je ka njenom prostoru. Stajala je. Uspravno. Stabilno.
Nedelju dana kasnije uklonili su klinove. Desno krilo se potpuno ispružilo, snažno i čitavo. Levo, samo do pola. Oporavila se koliko je bilo moguće. Nikada više ne bi mogla da leti. Za beloglavu morsku orlicu, to obično znači kraj. Ali ne ovog puta.
Direktorka centra predložila je da je pretvore u edukativnu pticu. Samo retke to mogu. Potrebni su mir, tolerancija, neka čudna smirenost pred ljudima. Pogledala je Džefa i rekla: “Ti si pravi”.
Dali su joj ime: Liberti.
Mesecima su trenirali zajedno. Posećivali su škole, zajednice, decu koja nikada nisu videla orlicu iz tako velike blizine. Liberti je postala simbol. A dogodilo se još nešto. Oglašavala se samo Džefu. Čudna veza. Duboka.
2000 godine, Džef je počeo da se oseća iscrpljeno. Dijagnoza je došla kao udarac, nehočkinov limfom, treći stadijum.
Osam meseci hemoterapije. Gubitak. Bes. Strah. Kad god je mogao, vraćao se u centar. Šetao je sa Liberti. Boravak s njom podsećao ga je šta znači preživeti. U ponedeljak posle poslednjeg tretmana stigao je poziv, rak je nestao.
Otišao je pravo u centar. Prošetao je sa Liberti do jednog brežuljka. Kada se magla razišla, ona je raširila oba krila i obavila ga njima, nežno prislonivši kljun uz njegovo lice. Nikada ranije to nije uradila. Nikada više nije ponovila.
Džef je kasnije rekao da je to bio jedini put da ga je Liberti zagrlila.
Godinama kasnije, njihova priča se proširila. Napisana je knjiga. Džef je postao predsednik centra, a Liberti je i dalje tamo, uči posetioce o vrednosti otpornosti, povezanosti i poštovanja prema prirodi.
Tekst: National Geographic
Foto: National Geographic