Uspavala je svoju trogodišnju ćerku, umotala je u ćebe, spustila u veliki kožni kofer i, sa knedlom u grlu, stala u red da izađe iz nacističkog geta pod naoružanim pogledima stražara. Zatim se vratila. i spasla još jedno dete. Pa još jedno i tako desetinama puta. Ta devojčica, Henija Levin, ceo život je verovala da je njena majka, Gita Vizgardiski, spasla samo nju. Tek mnogo godina kasnije, na majčinoj sahrani, saznala je istinu. Nije bila jedina. Gita je spasla i mnogu drugu decu, svu skrivenu u koferima. Henija je rođena 1940. godine u Litvaniji, u jevrejskoj porodici srednje klase. Njeni roditelji, Gita i Jonas, živeli su mirnim životom. Ali za samo nekoliko meseci sve se promenilo. Najpre su došli Sovjeti, a zatim nacisti. Jevreji iz grada bili su zatvoreni u pretrpani geto, nazvan “Kovno”. Uslovi su bili strašni. Glad, bolesti, nasilje. I, iznad svega, neprestane deportacije i ubistva.
Gita je vrlo brzo shvatila ono što mnogi nisu želeli da vide. Nacisti ne premeštaju Jevreje, oni ih uništavaju. Kada su počeli da odvode decu, Gita je znala da mora da deluje. Uz pomoć jednog litvanskog katoličkog sveštenika pronašla je porodice spremne da sakriju jevrejsku decu. Ali da bi ih izvela iz geta, morala je da prođe kroz kontrolne punktove. Da su vojnici čuli dete kako plače ili govori, ubili bi ih sve. Zato je Gita uzela sedative. Uspavala je Heniju, stavila je u kofer i hladne glave je iznela iz geta, kao da nosi nešto sasvim obično. Jedan stražar ju je zaustavio, ali mu je dala svoj sat i najbolje čizme. Pustili su je da prođe.
Heniju je primila hrišćanska porodica koja ju je sakrila na selu. Naučili su je da dvoje nepoznatih ljudi zove “mama” i “tata” i da nikada ne otkrije ko je zaista. Dve godine živela je pod lažnim imenom. Imala je samo tri godine, ali je čuvala tajnu.
U međuvremenu, Gita se vraćala u geto i činila isto sa drugom decom. Koristila je druge kofere, druge sedative, druge laži. Svaki put je rizikovala život. Svaki put je znala da to može biti poslednji put. Na kraju su i Gita i Jonas uspeli da pobegnu. Posle rata pronašli su Heniju, i bila je živa.
Henija je odrasla, postala učiteljica i ceo život govorila o Šoahu, svedočeći o onome što se dogodilo. Ali tek na majčinoj sahrani saznala je da nije bila jedina spašena na taj način. Jedna od preživelih rekla joj je:
“Tvoja majka je spasla mnogo dece. Niko ne zna koliko. Možda ni ona sama. Nije ih brojala.” Danas Henija priča ovu priču novim generacijama iz jednostavnog razloga, sećanje se ne čuva samo od sebe. Neko mora da ga nosi dalje. Priča o Giti i Heniji je jedna od tih priča. I mora se pamtiti.
Tekst: National Geographic
Foto: National Geographic