U utorak, 7. jula, predsednik Srbije se obratio naciji i najavio policijski čas i zatvaranje Beograda narednog vikenda. Građanima glavnog grada bilo je potrebno oko sat vremena da se spontano, bez ikakve organizacije, okupe ispred Narodne skupštine Republike Srbije. Da li je pripremljeni katanac, spreman za vrata belog grada, zaista bio jedini razlog zbog kojeg je hiljade ljudi izašlo na ulice da iskaže svoje nezadovoljstvo ili je postojalo još nešto? Posmatrajući lica ljudi koji su se okupili te i sledeće dve večeri, reklo bi se da je to bio samo fitilj. Majke sa decom, ljudi sa psima, mnogi na biciklima, penzioneri u parovima, mladi u grupama i da ne nabrajam više; dakle, sve starosne grupe sa isto toliko razloga za dolazak. Nedemokratski izbori, medijski mrak, sve afere koje su se desile od 2012. godine (Krušik, Jovanjica, Savamala, helikopter, naplatna rampa, doktorati, Megatrend, Oliver Ivanović, RTB Bor, Beograd na vodi, Trg republike, poplave, lična karta, stanovi u Bugarskoj, kafana na Kopaoniku, Jutka, paljenje kuće novinara, Lučani, Mitrovićev sin, mala matura, metro, gondola, jelka, kantrimen, služenje vojske za petnaest dana, kofer, poslovi porodice Kisić, zloupotreba dece u političke svrhe, kupovina respiratora na crno, tetka iz Kanade, seča šuma…), bahatost vladajuće stranke na svim nivoima, prodaja Kosova i Metohije (koja se očekuje i na papiru), ali, rekao bih da su laži, servirane od predsednika i premijerke ove države, sa poltronskim i u narodu omraženim kriznim štabom, ipak najveći ujedinitelj ove lepeze ljudi, od apolitičnih, preko levo orijentisanih, pa do ultra-desničara. Kada pominjem ove poslednje, ne mislim na ubačene grupe koje su imale zadatak da provaljuju u skupštinu, provociraju i glume bunt, a u cilju davanja razloga policiji za upotrebu pendreka i suzavca – što se, naravno i desilo. Ti ubačeni nabildovani ljudi, sa ružnom fizionomijom, nisu njihova izmišljotina, to postoji oduvek, ali čini mi se da ova garnitura ima u svojim redovima najružnija lica. Dakle, sa njima mirni bunt besnih ljudi postaje nešto potpuno suprotno – poligon za policijsko nanošenje bola i izvlačenje suza nevinom narodu. Količina crvenila na beonjačama žandarmerije i verovatno njihovo lučenje zadovoljne pljuvačke, koja se ne vidi od maski, nije postojala ni u vreme prethodnog diktatora. Njima nije važno ko je kog pola, godišta, da li je mirno sedeo na klupi, vozio bicikl, ili samo gasio suzavac. Bitno je udariti što više puta, što jače; pendrekom, pesnicom, nogom. A suzavci? Ako saberemo sve koji su ispaljeni od 9. marta, pa preko 5. oktobra, do pre neki dan, neuporedivo ih je manje od broja koji je žandarmerija bacila na svoj narod u utorak, 7. jula, na Dan ustanka.
Dok ovo pišem, treći je dan protesta. Danas je na društvenim mrežama dat predlog da se gandijevski sedi na ulici i na taj način svima pokaže razlika između huligana i mirnog naroda. To se upravo i dešava, međutim, malo je vremena potrebno da neko nekog pozove i dâ znak koji će žandarmeriju ponovo pokrenuti, i pse, i konje, i hamere, i borna kola.
Pametni telefoni i društvene mreže uljuljkali su i ulenjili ovaj narod, ali s druge strane pomogli da svaki detalj bude zabeležen, prikazan i podeljen u sekundi do najudaljenije tačke na zemljinoj kugli. To je nešto protiv čega ova vlast, a ni bilo koja druga, nema rešenje. Dokazi postoje i jednog dana će biti iskorišćeni. Strahom i batinama se ne vodi država, bez obzira da li su batinaši plaćeni po satu, ili po čoveku. U diktaturi to i prolazi, ali ne u 21. veku. Strah je jak, ali Srbija upravo postaje jača od njega.
Foto: Jean-Marie Fox