U velikom broju istraživanja pokazalo se da su žene bolje i u kodiranju i u dekodiranju neverbalnih informacija (Hall, 1979, 1984; prema Aronson, Winson i Akert, 2005). Iako su žene superiorne muškarcima u dešifriranju neverbalnih znakova kada osoba govori istinu, one gube svoju superiornost ako osoba laže (De Paulo, Epstein i Wyer, 1993, prema Aronson, Winson i Akert, 2005). Prema teoriji spolnih razlika (Eagly, 1987, prema Aronson, Winson i Akert, 2005), u većini društava postoji podjela poslova po spolu. Prvo, javljaju se očekivanja vezana uz spolnu ulogu, prema kojima članovi društva očekuju da muškarci i žene imaju osobine u skladu sa svojim ulogama. Od žena se očekuje da budu brižne, ekspresivne i osjetljive. Drugo, muškarci i žene razvijaju različite skupine vještina i stavova, temeljene na svojim spolnim ulogama. Ženama je puno važnije naučiti vještine kao što su osjetljivost za druge i komuniciranje, prilagodljivost i pristojnost (Aronson, Winson i Akert, 2005).
Stereotipiziranje se pojavljuje pri opažanju spolnih razlika. Žene se doživljavaju brižnijima i manje asertivnima nego muškarci (Deaux i Lewis, 1984). Budući da ne postoji jednostavan način određivanja je li briga, npr. za djecu, doista u većoj mjeri dio genetske prirode žene negoli muškarca, proizlazi da kulturalni stereotip nije daleko od zbilje. Žene su u usporedbi s muškarcima sklonije ponašanjima koja su društveno osjetljivija, prijateljska i u većoj mjeri usmjerena na dobrobit drugih, dok su muškarci skloniji dominantnijim, kontrolirajućim i nezavisnijim ponašanjima (Leyens, Yzerbyt i Schadron, 1994). Isto tako, žene su sklone podcjenjivanju vlastitih sposobnosti (Aronson, Winson i Akert, 2005). Dječaci štite svoj ego pripisujući svoj neuspjeh lošoj sreći, a djevojčice više preuzimaju krivnju za svoj neuspjeh (Nichols, 1975, prema Swim i Sanna, 1996). I odabir studija ima rodni aspekt. Djevojčice su već u ranom djetinjstvu označene društvenom stigmom feminiziranosti, a dječaci maskuliniziranosti, jer su uronjeni u rodno obilježene prakse djelovanja od samog rođenja. Opasnost takve „uronjenosti“ i njene perpetuacije kroz život leži u ograničavanju obrazovnih i profesionalnih izbora muškaraca i žena (Lovell, 2000). Doolan (2010) je intervjuirala 28 studenata i studentica prve i druge godine studija na Sveučilištu u Zagrebu te njihovh profesora i profesorica: „rodna uronjenost“ se očitovala kroz rodno stereotipne konstrukcije studija koje se mogu okvirno podijeliti u dvije kategorije: biološku i društvenu.
Biološki stereotip pokazuje studentica prve godine studija tehničkog fakulteta koja činjenicu da na njenom fakultetu ima znatno više muškaraca nego žena tumači biološkom prirodom: „naši mozgovi rade drukčije“. Na istom fakultetu, profesorica navodi da za taj posao treba imati „mušku crtu“. Biološko objašnjenje izbora različitih fakulteta daje i studentica na biotehničkom fakultetu, koja smatra da je njen studij primjereniji ženama: vjeruje da su djevojke savjesnije, a muškarci nemarniji. Biološke razlike kao objašnjenje rodno stereotipnih specijalizacija u medicini daje student koji smatra da žene češće specijaliziraju pedijatriju, ginekologiju i opću medicinu, obiteljsku medicinu, a muškarci uglavnom kirurgiju, što tumači potrebnim većim fizičkim naporima na kirurgiji. Međutim, neke studentice i studenti tumače društvenu uvjetovanost različitih izbora studija i zanimanja žena i muškaraca. Studentica na tehničkom fakultetu kaže da je njen fakultet primjereniji muškarcima, objašnjavajući svoj dojam činjenicom da posao vezan uz tu struku zahtijeva putovanja i izolaciju, a da će mali broj muževa htjeti brinuti o kućanstvu i djetetu. Društvene konstrukcije rodnih uloga utječe i na odabir studija i profesije (Doolan, 2010).
Istraživanja su pokazala da je tzv. »ženska intuicija« zapravo bolja sposobnost žena da zapaze pojedinosti i promjene u izgledu i ponašanju drugih ljudi. Muškarci lošije zapažaju neverbalnu komunikaciju i uopće komunikaciju (Pease i Pease, 2003a, 2003b). Procjena udaljenosti i druge vještine snalaženja u prostoru bolja je kod muškaraca. U pogledu vizualne percepcije, žene imaju veću bjeloočnicu pa zato bolje zamjećuju nijanse boja zbog većeg broja čunjastih stanica te također imaju širi periferni vid nego muškarci. Muškarci bolje vide u daljinu (»tunelski vid«) jer općenito imaju veće oči (Pease i Pease, 2003a, 2003b). Kod slušne percepcije, žene čuju bolje od muškaraca i bolje razlikuju zvukove visoke frekvencije. Muškarci se za slušanje koriste jednom polovicom mozga, a žene dvjema. Muškarci ne mogu slušati koncentrirano dvije stvari istodobno, dok žene mogu. Žene bolje prepoznaju osjećaje drugih ljudi te bolje razlikuju zvukove, ali muškarci mogu uspješnije lokalizirati izvor zvuka (Pease i Pease, 2003a, 2003b). U ostalim osjetilnim kanalima, žene su mnogo osjetljivije na dodir, jer imaju tanju kožu nego muškarci. Ženina osjetila mirisa i okusa superiorna su muškarčevim, pa one bolje razlikuju slatke okuse, a muškarci slane i gorke okuse. Žene se neugodnih događaja sjećaju slabije nego muškarci; one se lakše prisjećaju sretnih trenutaka, dok muškarci bolje pamte nesretne situacije. Za prisjećanje određenih događaja žene i muškarci koriste različite dijelove mozga.
Tekst: Lana PEČNIK
Foto: Privatna arhiva