Pozajmica ili oduzmica?

Da li ste skoro nekome pozajmili novac? Ja jesam, i sad se kajem. Naseo sam na čuvenu priču o tome kako je kriza velika, niko u kući ne radi, deca nemaju za mleko, baka je već deset dana bez leka od kojeg joj život zavisi, telefon je isključen, struja samo što nije, i da ne nabrajam. U fantastičnoj predstavi, sa odličnom glumačkom bravurom u sva tri čina, našli smo se na kafi. Odmah da kažem, nije bila samo kafa.

 

Bio je i sokić, kolači, pa sladoled, pa opet kafa, pa opet kolač, a sve to u strogom centru Beograda gde kelneri uši zavrću računima. Nekako se tuga najlakše lepi za moje srce, tužne priče tipa „kako bi tebi bilo da gledaš svoje dete kako…“ i šta drugo da uradim nego da dam tih traženih 100 evra dignutim iz dečjeg šteka koje uredno nikome od ukućana nisam prijavio kao „manjak u kasi“. Opet kažem, nisam imao te pare kod sebe, ponudio sam joj da ih donesem sutra, međutim moja „bivša“ je imala spreman predlog: „Idemo odmah do tebe, slučajno sam u grad krenula automobilom“. Krenuli smo odmah. Parkirala se sto metara dalje od mog ulaza, da neko ne pomisli nešto. Žena mi nije bila kod kuće, deca su bila u školi – dakle stekli su se idealni uslovi za savršeni „zločin iz strasti“. Treba li da kažem da sam posle šipke u GSP-u, prvi put osetio kako izgleda vožnja u tom takoreći džipu koji je vozila moja bivša ljubav. Ponovo sam osetio šta znači život. Klima radi, motor se ne čuje, muzika neka onako baš, ama sad bih ja nešto pokušao – došlo mi. Međutim, odmah posle primopredaje novca, bez „zbogom! a sa jednim „hvaaaala ti, divan si“ lutkica dade gas i ostavi me na parkingu. Prošlo je od tada više od tri meseca a od vraćanja para – ništa.

 

Probam da je nađem, pozovem neke zajedničke prijatelje i prvo što sam čuo bilo je pitanje: „Nisi joj valjda dao pare, kretenu“? Onda je usledilo saznanje koje bilo donekle i uteha za mene: „Matori, mene je ‘oladila za petsto evra, nije mi vratila a nije mi ni dala“. Jedan se kune da mu je u više navrata navatala skoro hiljadarku. Sve vreme, beži, sklanja se, traži uvek nove žrtve i svi se čude zašto to radi i, uopšte, kako joj to uspeva? Lepa je, to stoji, nema šta. Rukovodilac je sektora u dobrostojećem preduzeću, njena majka drži firmiranu garderobu u jednom tržnom centru, deca su joj u engleskoj školici, muž privatnik, ma pucaju od standarda. Zdravi su hvala bogu, redovno letuju i zimuju, ali opet, uprkos tome ona povremeno ide i vara po gradu sve što stigne, znane i neznane ljude, najčešće one koji su još nisu raskinuli sa romantičnom prošlošću. A ona je bila, nije da nije bila… Uzalud sam danima razmišljao: Šta je to, kakav je ona to čovek, ima li stida, da li joj je žao svih nas koje je prevarila? Plaši li se da će jednom neko sresti i na licu mesta naplatiti dug ali ne u evrima već u centimetrima? Ja neću, jer je prema meni bila dobra. Shvatila je žena odmah šta su za mene velike pare, pa je ipak uzela samo sto evra, a realno mogla je da traži i više. Sigurno bih joj dao. Ionako sam sutradan naplatio jedan tekst i vratio deci pare. Nije red da ih otac potkrada. I na kraju molim boga da ovo ne pročita moja žena. Valjda neće.