ALEKSANDRA BATINIĆ: Koji čovek može pevati posle rata?

Kada govorimo o čoveku i pesniku Dušanu Vasiljevu, nameće nam se, ne bez razloga, opaska Čarlsa Darvina da: „Ne opstaju najjači pripadnici jedne vrste, niti najinteligentniji, nego oni koji se najbolje prilagođavaju promenama”, ali ne zato što je Vasiljev, kao i mnogi pesnici tog doba, preživeo strahote Prvog svetskog rata vrativši se duše prepune teških ozleda, no stoga što je svoju traumu odživeo i opevao svim svojim bićem, u potpunosti i do dezintegracije života. I dok su Crnjanski, Vinaver i Rastko načinili literarni otklon od sopstvenih ratnih iskustava, pokorivši ih rečima i željom za donošenjem promena u srpsku književnost, Vasiljev je ostao potpuno uronjen u svoju i kolektivnu ratnu traumu koja je postala čitava egzistencija jednog pesničkog glasa, doživljaja neodvojivih od stihova. Budući takav, Vasiljev je bio osuđen da mine brzo, ne uspevši, ni pored najbolje volje, da se prilagodi posleratnom životu. Za njega, to je bio neki “novi svet”, a “novom svetu”, tj. brzim promenama i prevazilaženju istih Vasiljev od prvih koraka nije bio vičan. 

Rođen je u Velikoj Kikindi (tadašnja Austrougarska) 1900. godine, kao jedno od četvoro dece oca Koste, kujundžijskog sina i bedno plaćenog opštinskog i crkvenog pisara, i majke Rakile iz Prleza. Rođen u siromaštvu kao prvim trnovim vencem koji je poneo, Dušan je sa bratom Stanojem i sestrama Aleksandrom i Jelenom ubrzo doživeo još jedan udarac – majka mu umire kada je imao samo četiri godine. O tom događaju, dečak Vasiljev u svojoj đačkoj svesci neku godinu kasnije zapisuje stihove: “Majku mi, vetre, potraži tamo,/u njenom zagrobnom selu”. Kao da su ga nesreće odabrale na životnom putu, Dušanov otac se ubrzo ponovo oženio, dobivši petoricu sinova od kojih su samo dvojica preživela. 

Završivši osnovnu školu u Kikindi, porodica se 1911. godine seli u Temišvar, gde Vasiljev pohađa građansku i učiteljsku školu. Školovanje mu je bilo izrazito otežano novim porodičnim okolnostima – otac Kosta biva mobilisan 1914. i poslat na front u Galiciju (gde je bio i Crnjanski), ostavivši Dušanu pismo da brine o svojoj mlađoj braći i sestrama, sa svega 14 godina. Krhkog tela i slabog zdravlja, u ratnom vremenu nemaštine i gladi, radio je u mlinu, prao fijakere, pisao pisma na front za novac i menjao oca u poslu pisara, kako bi prehranio porodicu. Tada počinje ozbiljnije da se bavi pisanjem, na srpskom i mađarskom, kao i da prevodi.

Mlad i romantične prirode, Vasiljev se dva puta nesrećno zaljubljuje, nakon čega piše novelu “Kajanje”, dok je treći put bio odlučujući da se, iako maloletan, sa nezavršenom školom, dobrovoljno prijavi da ide u rat na strani Austrougarske, 1917. godine. Nakon kratke obuke, poslat je na sever Italije, u rovove kod reke Pjave. Čudesni bogovi literature udesili su da se u tom trenutku, sa druge strane fronta nalazi mladi Ernest Hemingvej, vozač bolničkih kola. Hemingvej je sa svojim vojnicima delio čokolade – Vasiljev kuvanu repu. Oba pisca će svoja ratna iskustva pretočiti u književna dela – Hemingvej u roman Zbogom oružje, a Vasiljev u poeziju. Obojica su se, takođe, vratila iz rata sa ozbiljno narušenim zdravljem, budući da je Hemingvej bio ranjen gelerima od granate, a Vasiljev sa znacima malarije i bronhitisom. Po povratku u Temišvar gde je  zatekao srpsku vojsku, Vasiljev će stupiti u komandu kao pisar i tumač. Tu osniva “Kolo mladih Srba” i list “Sloga”. Po odlasku srpske vojske iz Temišvara prelazi za Beograd, upisuje se kao varedni slušalac na Filozofskom fakultetu i počinje da sarađuje u časopisima, družeći se sa Simom Pandurovićem, Crnjanskim i Vinaverom.

Vasiljev je poeziju počeo da piše vrlo rano, ali je ratno iskustvo dramatično preoblikovalo njegov senzibilitet – nepoverenje u čoveka, ljudsku odgovornost, sumnja u nadolazeća vremena i otpor prema stvarnosti učinili su da postane veoma radikalan u svojim stihovima, pevajući u ime kolektivnog “ja”, tako karakterističnog za pesnike njegove generacije, do srži poljuljane vere u društvo, sisteme i nametnute vrednosti, a istovremeno željne da pokrenu drastične promene. Stoga ne čude njegovi stihovi: “Mi smo svi Prometeji/mi, Neshvaćeni, Ismejani, /mi, Bolni, Gorki, Goli,/mi, Strašni, Prezreni, Izgnani.” To malim slovima napisano “mi” savršeno govori o tome kako je Vasiljev ništavnim i malim smatrao svoje pokoljenje u odnosu na dramatičnost i apokaliptičnost onoga što im se dogodilo u ratu. Prekinuvši studije zbog finansija, Vasiljev je završio pedagoški kurs 1920. godine i preselio se u Čenej koji je kratko pripao Jugoslaviji, da bi radio kao učitelj, oženivši se. Iste godine u časopisu “Misao” objavljena mu je pesma “Čovek peva posle rata”, te postaje prepoznat kao jedan od vodećih pesnika savremene generacije. Označen od strane kritike kao ekspresionista, Vasiljev se iz mračne, paradoksalne vizije sveta kretao ka razumevanju čoveka, tragajući za novim vrednostima i boljim razumevanjem novog doba. U svojoj suštini antiratnog duha, u borbi između razočarenja, sećanja i nade u boljeg čoveka, zdravlje mu je bilo sve lošije.

Nakon godinu dana u Čeneju, Vasiljev je dobio poziv za vojsku u Kratovu, gde ratuje protiv bugarskih komita. Zbog bolesti, biva pušten kući, a on odlazi u Zagreb i ipak završava Višu pedagošku školu, postavši nastavnik sa stalnim zaposlenjem u Kovinu. Ponovo je pozvan na vojnu vežbu, ovaj put u Pančevo, i ponovo se razboljeva, te 1923. godine odlazi u Zagreb kako bi pokušao da se leči, ali je vraćen sa preporukom da se javi na  proleće. Tu zimu Vasiljev je proveo u Kikindi,  u rodnoj kući, kašljući u postelji. Supruga Milojka je ostala u Čeneju kod roditelja i nije mogla da ga posećuje, budući da nije imala pasoš. Kada je nastupilo proleće, Vasiljev je preminuo i sahranjen je na groblju u Kikindi.

Prerana smrt sprečila je Vasiljeva da izda zbirku pesama, ali i da ostavi snažniji trag u srpskoj književnosti, iako je napisao oko 300 pesama, dvadesetak novela i četiri drame. Posthumno, objavljene su mu “Izabrane pesme” 1932. godine, a tridesetak godina kasnije i ostala dela. No, 24 godine Dušana Vasiljeva kao da su trajale duže i više no što brojke kazuju – mladi pesnik zadužio je srpsku književnost sa tri izuzetne pesme: “Čovek peva posle rata”, “Plač matere čovekove” i “Domovina”. Takvu literarnu snagu, pored svih životnih nedaća, možda je najbolje opisao književnik Srđan Srdić, rekavši da Vasiljev iz rata “nije izašao živ: ne onako kako živi ljudi žive. Vratio se sa onog sveta, da pribeleži i zapiše ono što drugi neće”. Možda tako i postaje shvatljivo kako čovek peva posle rata. 

Tekst: Aleksandra BATINIĆ

Foto: FB stranica Dušan Vasiljev

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *