ALEKSANDRA BATINIĆ: Momčilo Nastasijević pesnik tišine, mistik srpske međuratne književnosti, u gluhoti pastir sa frulom u nedrima

Početak 20. veka, period burnih previranja u srpskoj književnosti, doneo je na scenu pesnike čiji su glasovi išli daleko van ustaljenih okvira, menjajući ne samo poetske obrasce već i samu suštinu doživljaja umetnosti. Među imenima koja su obeležila ovu transformaciju, ime Momčila Nastasijevića ostaje poput tihe, ali prodorne melodije koja odzvanja između redova srpskog modernizma, kao glas koji je pevao otkrivajući dubinske slojeve jezika i primordijalnih, predačkih glasova. 

Rođen u Gornjem Milanovcu 1894. godine, u porodici intelektualaca bliskih umetničkim krugovima, Nastasijević je od malena bio okružen muzikom i literarnom atmosferom koja će obilno uticati na njegovu poetsku viziju. Momčilov otac, Nikola Lazarević, u čast svog ujaka Nastasa Đorđevića, graditelja crkve Sv. Trojice u Milanovcu, promenio je prezime u Nastasijević. Izučivši graditeljski zanat, Nikola je nastavio neimarski posao, bio četovođa u srpsko-bugarskom ratu za oslobođenje (1976–1878) i nosilac Takovskog krsta. No, Nikolina naklonjenost ka književnosti i muzici (svirao je flautu), zajedno sa izuzetnim obrazovanjem supruge Milice, najpre su oblikovali interesovanja njihovo sedmoro dece. Trojica braće Momčila Nastasijevića bila su potpuno posvećena različitim umetnostima – Živorad je bio slikar, Svetomir kompozitor, muzički kritičar, pedagog i teoretičar, dirigent, direktor Beogradske opere i diplomirani arhitekta, a Slavomir takođe književnik, autor romana Vitezi kneza Lazara. I Momčilove sestre bile su izuzetno obrazovane – Natalija je završila filozofiju, Darinka je bila istoričar, a Slavka matematičar. Naučivši rano da čita i piše, 

Momčila su kao talentovano dete ranije upisali u osnovnu školu u Gornjem Milanovcu, a pošto u mestu nije bilo gimnazije, Momčilo se preselio u Čačak, često se vraćajući porodici koja mu je nedostajala. Potom odlazi u Beograd na studije francuskog jezika i književnosti, gde ga je čekao brat Živorad koji je već izučavao slikarstvo. U tom periodu života Nastasijević se sreće sa Vladislavom Petkovićem Disem, a družeći se sa Milanom Vujaklijom dublje se zainteresovao za reči i njihova značenja. Sprijateljio se i sa Gavrilom Principom, kome je držao časove francuskog i matematike, a zauzvrat je Princip pomagao njegovoj sestri Darinki oko nemačkog jezika. Tokom Prvog svetskog rata, Nastasijević se vraća u Milanovac da bi se nakon njega sa čitavom porodicom preselio u Beograd, te diplomirao 1920. godine. Kuća Nastasijevića u Ratarskoj ulici (današnja ulica Kraljice Marije) postala je najpre mesto za popodnevno muziciranje raznih porodičnih prijatelja, a tokom godina prerasla je u glavno stecište umetnika, poput Miloša Crnjanskog, Rastka Petrovića, Isidore Sekulić, Stanislava Vinavera, Rada Drainca i drugih. Nastasijević je voleo druženje i razgovore o umetnosti, te mu se krug prijatelja konstantno uvećavao. 

U takvoj atmosferi, nije čudno što je Nastasijević počeo rano da piše, ali ne i da objavljuje. U vreme raznovrsnih književnih pokreta koji su se pojavili neposredno pre Velikog rata, obimnije nakon njega, Nastasijević je pažljivo razvijao sopstveni pogled na literarno stvaralaštvo, u čemu je do danas jedinstvena pojava u srpskoj književnosti. U zenitu srpskog simbolizma, provodeći godinu dana u Parizu na stipendiji 1923. godine, Nastasijević se upoznaje sa dadaizmom, kubizmom, potom nadrealizmom, i uticaje ovih pokreta spaja sa tradicijom i nacionalnom kulturom. Uvodeći pojam “maternje melodije” kao ideje vodilje svog stvaralaštva, Nastasijević zaranja u najdublje slojeve muzikalnosti i jezika srpske poezije, tražeći u njima početke stapanja govora sa melodijom, te pokušavajući da ih prilagodi savremenom izrazu i novim literarnim težnjama. Zaposlen kao gimnazijski profesor (čime će se baviti do smrti), Nastasijević u književnom životu Beograda najpre postaje prepoznat po svojim dramama i pripovetkama – Međuluško blago i Iz tamnog vilajeta, štampane 1927. godine, godinu dana nakon što je dobio nagradu Cvijete Zuzorić za novelu Zapisi o darovima moje rođake Marije. Oba dela zapravo su hibridnog karaktera, budući da je u drami Nastasijević bio liričar, eksperimentišući sa njom kao medijumom za stvaranje novog izraza i novih tema (poput teme incesta), dok priče obiluju bajkovitošću, fantastikom, ali i naracijom koja spaja realistični i kazujući stil pripovedanja – pričanje i pripovedanje nalaze se u sasvim inovativnom saodnosu. Poznat kao prozni pisac, u odnosu na svoje savremenike Nastasijević je pokazao veliku rezervisanost kada je u pitanju objavljivanje poezije. Dok su Crnjanski, Vinaver i Rastko Petrović uveliko štampali svoje zbirke, Nastasijević je brižljivo radio na svojim pesmama, o čemu najbolje svedoči činjenica da uvodna pesma zbirke Pet lirskih krugova, “Frula”, ima oko dvadesetak varijanata. Zbirku u kojoj “nemušti jezik” srpske književnosti oživljava i progovara specifičnim izrazom, Nastasijević je pisao polako se povlačeći iz literarnog okruženja, čemu je svakako doprinela i smrt njegove sestre Natalije. “Svetac srpskog jezika”, kako ga je nazivao Vinaver, nikada nije bio pesnik od kafane i boemstva, a s godinama sve je manje bio i pesnik od društva i nedeljnih porodičnih okupljanja. Verujući da je Bog taj koji pesniku omogućava nadahnuće i pevanje, u osami, pisao je strpljivo, sa velikom pažnjom svojih Pet lirskih krugova, koje štampa 1932. godine. Jezička i smisaona složenost njegovih pesama predstavljala je veliku prepreku za čitalačku recepciju, te je, iako prihvaćena u uskim krugovima, ostala nerazumljiva za širu javnost. Iako je nastavio da piše prozna dela i radi na ovoj zbirci, Nastasijević za života više nije objavljivao. Početkom 1938. godine ozbiljno se razboleo, povukavši se, na kratko, iz Četvrte beogradske gimnazije u kojoj je predavao. Usled lošeg stanja prebačen je u bolnicu gde je utvrđeno da boluje od tuberkuloze od koje će iste godine i preminuti. Nastasijevićevi prijatelji su nakon njegove smrti sakupili i objavili dela iz njegove zaostavštine – „Rane pesme i varijante“, „Pesme“, „Iz tamnog vilajeta“, „Hronika moje varoši, „Rane priče, „Muzičke drame“, “Drame”, “Misli” i “Eseje”. Pronašavši još dva ciklusa njegove poezije, jedina zbirka dobila je današnje obličje pod naslovom – Sedam lirskih krugova. 

Nastasijević će takođe biti jedan od pesnika koje će ideologija komunističkog režima pokušati da odgurne u ćošak književne istorije, u čemu joj je zdušno pomoglo bombardovanje 1943. godine u kojem je stradala rodna kuća Nastasijevića u Gornjem Milanovcu. Ipak, Slavka i Slavomir sačuvali su preostalu zaostavštinu od zaborava, te se današnji Legat porodice Nastasijević čuva u zgradi Muzeja rudničko-topličkog kraja. Možda je važnija činjenica da književna kritika nije odustala od Nastasijevića, naprotiv, od nerazumevanja do prihvatanja i detaljnog tumačenja njegovih dela prošlo je šezdesetak godina, a o virtuoznosti ovog pesnika najbolje govori činjenica da i danas izaziva polemike i zaziva tumače na nova čitanja.

Tekst: Aleksandra BATINIĆ

Foto: FB stranica Momčilo Nastasijević

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *