BOGDAN BELJANSKI: O ženama koje voze konje kasače VEŠTE, HRABRE, USPEŠNE I LEPE

       Žene su se odavno izborile da budu jednake sa muškarcima u svim oblastima života. Tu jednakost garantuje i povelja Ujedinjenih Nacija koja se odnosi na polnu, rasnu, versku i nacionalnu ravnopravnost. A da li je to baš sve tako i u običnom životu? To zavisi od mnogo čega, prvenstveno od samih žena i njihove odlučnosti i spremnosti da se bore i uspeju u svojim namerama, ali čini se mnogo više od toga gde žive i u kakvom okruženju i sredini su rođene i u kom stepenu se mogu ostvariti prava koja im omogućava povelja Ujedinjenih Nacija. Borba za ženska prava koju su davno, početkom prošlog veka otpočele Klara Cetkin i Roza Luksemburg,  još uvek traje, a kada će prestati i da li će prestati, teško je na to odgovoriti. I da li će se žene izboriti za svoju ravnopravnost i da li će im to doneti neki boljitak, to niko ne zna. Vreme će pokazati da li od te borbe ima koristi ili ne.

       Činjenica je da su žene u velikom broju zemalja uspele da se uključe u sve sportove, pa čak i u one koji su oduvek bili isključivo muški. Jedan od muških sportova, bar na svojim počecima, bio je konjički sport. Vremenom su žene polako, ali sigurno, uspele da se nametnu i sada su one zastupljene u svim konjičkim sportskim disciplinama. Manje ih ima u trkačkim granama konjičkog sporta, poput kasa i galopa, ali ih ima. U ostalim kategorijama konjičkog sporta, prvenstveno u preponskom nadmetanju, daljinskom jahanju, vožnji zaprega, dresurnom jahanju, one su po broju jednake muškarcima u svim evropskim zemljama, pa i kod nas.                         

       Broj žena koje voze  kasačka grla u trkama je procentualno znatno manji u odnosu na muškarce u svim zemljama. One su na zapadu uglavnom vozači sa amaterskim licencama (dozvolama za vožnju) i za njih se redovno organizuju kasačke trke. Samo poneka od žena vozača ima i profesionalnu dozvolu da vozi kasače u trkama i one se ravnopravno takmiče sa muškarcima.

                                       DUŠANKA PELAGIĆ                                                  ERŽEBET ALČIN

        Što se tiče žena koje kao vozači učestvuju u kasačkim trkama u Srbiji, njih nije bilo mnogo sve do 2009. godine, kada je u Lozoviku održana i prva trka kasača u kojoj su konje vozile samo žene. Bila je to prva trka takve vrste kod nas, ali na žalost nije registrovana kao zvanična trrka. Ali ta ideja da se i žene oprobaju kao vozači kasačkih grla je za svaku pohvalu.

 Sve do prvoodržane trke isključivo za žene, na prostorima bivše Jugoslavije, a kasnije i u Srbiji,  žene su mogle da se takmiče u kasačkim trkama samo sa muškarcima. Jako mali broj žena se do 2009. godine pojavio na kasačkim hipodromima i učestvovao u trkama kasačkih grla. 

    Malobrojne su bile žene koji su imale ulogu vozača kasačkih grla na hipodromima u Srbiji od vremena kada se otpočelo sa održavanjem trka. Ono što je više zabrinjavajuće od malog broja učesnica na kasačkim trkama je izuzetno mali broj pisanih dokumenata koji bi potvrdili prisustvo žena u kasačkom sportu u našoj zemlji. U zvaničnim dokumentima i arhivama Konjičkih Savaza bivše Jugoslavije, pa i Srbije, uglavnom nema zvaničnih dokumenata koji bi ukazali da su nekada, neke žene, vozile kasače. Jedino što nam može biti pokazatelj i vodilja su kasački kalendari u kojima vredni pasionari i ljubitelji kasa mogu pronaći pojedina ženska imena koja pokazuju da su se nekada i žene kod nas takmičile na kasačkim stazama ravnopravno sa muškarcima. Ono što postoji u porodičnim albumima dama koje su sedale na sulke i tamičile se i ono što se brižljivo čuvalo na požutelim novinskim isečcima, teško je dostupno, a često i zaboravljeno kod potomaka.

    Ipak postoji jedan broj zaljubljenika u kasače, amove, sulke, kasačke trke, koji godinama revnosno sakupljaju slike, novinske članke o svim zbivanjima oko kasačkih staza, pa im povremeno zaluta ponešto i o ženama koje su toliko volele kasače da su se osmelile i sele na sulke i otpočele da se takmiče. Zahvaljujući njima sada ipak imamo poneko “slovo” i fotografiju o tim damam, što je još jedan prilog za istoriju srpskog i to “ženskog kasa”.

                               JASNA FRANCIŠKOVIĆ                                                                JELISAVETA ŠOKAC

     Ako pogledamo na vreme kada se prvi put kod nas pojavila jedna žena na trkačkoj stazi i kada je svoje umeće upravljanja kasačem pokazala na trkama pred gledaocima, pa do današnjih dana, taj period od 1946. godine do 2024. godine, radi lakšeg praćenja i proučavanja možemo podeliti na dva razdoblja.

   Prvi period bi bio od 1946. godine pa do 2000. godine, a drugi bi bilo vreme od 2000. godine pa do današnjih dana. Ta dva perioda su dve vremenske celine koje omaju jako malo dodirnih tačaka kako po damama koje su se pojavljivale kao učesnice trka, pa do grla sa kojima su se takmičile, kao i ko su im bili protivnici.

E:\BOGDAN\ŽENSKI BROJ žene vozači\BAJIĆ VERA\Davorika, vozač vera bajić  ( Small).bmp
C:\Users\Win 10\Desktop\Liberlend\Žene na sulkama kasača\Ljubica i Franja Kovačević.png

                                         VERA BAJIĆ                                      LJUBICA KOVAČEVIĆ i otac FRANJA                                                            

     U prvom periodu se pojavio znatno manji broj žena vozača. Ukupno ih je bilo ne više od deset u vremenskom razdoblju od 54 godine. Osnovno za njih je da su one vozile uglavnom svoja grla koja su bila u vlasništvu njihovih porodica. Sa svojim kasačima su se takmičile isključivo u trkama sa muškarcima, i uglavnom nisu imale nikakve popuste u trkama, osim u prva tri starta, ili kada su bile omladinke. Pojedine su imale zapažene uspehe, jer su vozile i kvalitetnija grla, pa su čak učestvovale i u “ brzoj partiji “ ali su bile i one koje su imale samo nekoliko plasmana ili su se takmičileu revijalnim trkama sa omladincima i amaterima. Ali sve to ne umanjuje njihov značaj kao takmičarki i kao sportiskinja, jer su pokazale da su ravnopravne sa muškarcima u vreme kada je bavljenje kasačima i učestvovanje na trkama bio uglavnom “muški sport”. Svoje učešće na trkama su otpočele u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji , da bi ga završile 1997. godine u Saveznon Republici Jugoslaviji. Dve takmičarke, Dušica Janjić iz Azanje i Stefanka PIvnički iz Srbobrana su spona i “most” između žena vozača iz prvog perioda i ovih današnjih takmičarki. Dušica je vozila i dobila trku 1997. godine, da bi posle 13. godina, nanovo sela na sulke u Selevcu  2010.  godine i stigla sa Adolfom četvrta. Stefanka je posle velike pause (više od dvadest godina), ponovo sela na sulke, provozila kasače u nekoliko trka. Njih dve, Stefanka i Dušica su jedine koje su se trkale u “dva milenijuma”.  

    U drugom periodu od 2000. godine, pa dodanas, održano je toliko trka gde su žene vozile kasače, da ni najveći optimisti na početku 2010. godine nisu ni mogli pomisliti da će se takmičiti petnaestak žena vozača i to isključivo u trkama u kojima su pravo starta imale samo žene. Zanimljivo je da se jedan broj žena takmiči sa svojm porodičnim grlima, ali ima i onih koje dobijaju konje za trku od drugih vlasnika, najčešće prijatelja. To su uglavnom starija i proverena grla, sa kojima se postižu odlična vremena. Na pobedu mogu da računaju samo one amazonke koje imaju dobra i  brza grla. Na početku ovog milenijuma žene koje su se takmičile prvenstveno su kao i one iz prvog perioda vozile trke sa muškarcima, sve do 2009. godine, dok nije održana prva trka za žene u Lozoviku. Od tada počinje nagli razvoj ženskog kasačkog sporta i žene su, može se reći, ozbiljno zakoračile na srpsku kasačku scenu. Na žalost, taj “polet” ženskog kasačkog sporta je bio kratkoga daha i posle  promene u rukovodstvi Udruženja za kasački  sport Srbije, došlo je do prestanka održavanja isključivo trka u kojima su kasače vozile samo žene. Zašto? Odgovor znaju samo čelni ljudi iz udruženja kasača. 

C:\Users\Win 10\Desktop\Liberlend\Žene na sulkama kasača\stefanka pivnički.png

                                     STEFANKA PIVNIČKI                                                                      VERA VASILIŠIN

   Prva žena koja se oprobala na sulkama kasača je Stefanija – Stevka Mačkić. Ona je poterala kasače odmah posle rata 1946.  godine. U svet kasača je ušla zahvaljujući mužu Miladinu Mačkić iz Čuruga, koji je do sredine sedamdesetih godina bio poznat i priznat vozač i trener kasača kod nas.  Prema evidenciji koja se može pronaći u kasačkim kalendarima,  Stefanija je bila učesnik trka na manjim hipodromima po Vojvodini. Zabeleženo je da je sa suprugom bila i na kasačkim trkama u Bogatiću i Bjeljini. Stefanijin suprug Miladin je pored toga što je bio osnivač i predsednik posleratnog kluba u Čurugu, bio i veoma uspešan takmičar sa svojim grlima. Prema  evidenciji u kasačlom kalendara iz 1946. Godine, Stevka je prvu istorijsku trku izvezla 4. avgusta 1946. godine u Novom Sadu. Vozila je grlo Damu. Startovala je sa 1360 metara i na cilj stigla treća. Suprug Miladin je tom prilikom vozio grlo Dikinica i stigao je poslednji. Dama je u toj trci postigla vreme 2.30 sec. u minutu. Takmičila se najčešće sa grlom Čičko, ukupno četiri trkačke sezone  1946., 1947., 1953. i 1959. godine. Ostvarila je jednu pobedu i više plasmana.

       Taman kada sam pomislio da u tom ranom periodu nema više dama na sulkama u sasvim neobaveznom razgovoru sa Spasom Tomićem iz Pančeva, našim istaknutim trenerom i vozačem, dobio sam interesantne podatke o još jednoj ženi koja se takmičila sa kasačima. Na žalost o njoj i njenim učešćima na trkama nema podataka u kasačkim kalendarima. Ali to nas neće sprečiti da je spomenemo, jer u priču koju je ispričao Spasa Tomić potpuno verujem. 

   Druga žena koja je vozila kasače je bila Divna Petrović iz Pančeva. Njen suprug, Dragi Petrović  je u periodu od 1950. do 1954. godine prema onome što se može naću u kasačkim kalendarima, za te godina, zaista imao kasačka grla sa kojima se takmičio. Bio je vlasnika grla: Pelin, Cule i Mikado. Po onome, čega se seća Spasa Tomić koji je u to doba imao sedam- osam godina, Divna je sa tim grlima učestvovala na trkama i čak pobeđivala. Po njegovoj priči, ta grla se nisu mnogo trenirala, uglavnom su supružnici Divna i Dragi sa njima prevozili pivo iz  pivare Vajfert po Pančevu i po okolnim selima. Bračni par Petrović nije imao dece, te danas nema slika, ili usmenog svedočenja koja bi ovu priču Spase Tomića potkrepili.

                                                  ANDREA KATONA                                                   VESANA LAZAREVIĆ

  Posle Stefanije i Divne koje su bile već odrasle žene, srednje dobi, među konjarima se pojavila jedna, može se reći devojčica. Bila je to Dušanka Pelagić iz Sombora. Potiče iz porodice u kojoj su se oduvek gajili dobri kasači. Njen otac Lazar – Laza Pelagić je već 1950. godine sa grlom Strela učestvovao na trkama, da bi 1951. sa možda najčuvenijim belcom-žeravom  kod nas, Zlatanom, bio redovan učesnik trka u Vojvodini. Dušanka je kao gimnazijalka, sa nepunih petnaest godina 1962. godine prvi put učestvovala na trkama. Prema Dušankinom svedočenju prvu trku je izvezla u Somboru  19.08.1962godine  na starom hipodromu “Jaroš”. U svom prvom startu je vozila očevo grlo Olujica i neočekivano pobedila mnoge poznate vozače, čak je bila bolja i od oca Lazara.  Prvi zvanični dokument u kome se nalazi ime Dušasnke Pelagic kao vozača kasača, je sudijski izveštaj sa trka u Osijeku koje su održane 21. oktobra  1962. godine. Tada je vozila kobilu Olujicu i tom prilikom u trci “Baranja” stigla četvrta u vremenu 1.36,7 iza Citusa, Nidolke i Lapora. U ovoj trci je Olujica sa Dušankom davala 80 metara “fore” i startovala sa 2180 metara. U trci je startovala još jedna amazonka, Kozel Beatrice iz Zagreba,  sa grlom Mojmir. Dušanka je sa Olujicom i Arzinom učestvovala na trkama sve do 1965. godine, dok se kao svršena gimnazijalka nije preselila u Novi Sad. I od tada se više nikada nije pojavila na kasačkoj stazi. Najviše je volela pastuva, čuvenog Arzina, sa kojim je takođe ostvarila jednu pobedu. Rastanak sa Arzinom je teško podnela. Odlaskom na studije u Novi Sad je prestala da se bavi kasačima. Danas živi u Novom Sadu kao penzionerka. Svoju ljubav prema konjima je usmerila u humanitarni rad. Moguće je da se Dušanka takmičila i više puta nego što je to  zabeleženu u kasačkim kalendarima. Na to nam ukazuje činjenica da su se u to vreme u kalendaru upisivala samo grla koja su ostvarila plasman (prva tri), dok ona koja su bila van plasmana nisu evidentirana (ovo pravilo je važilo sama za trke iz Srbije i Vojvodine, dok su sva grla iz Hrvatske i Slovenije koja su startovala bila obavezno upisivana u konačni redosled  bez obzira na plasman).   

                                    TIJANA KRIŽANOVIĆ                                       DUŠICA JANJIĆ                                               

        Najduže se na trkačkoj stazi zadržala Eržebet Alčin iz Suboctice. Ona se takmičila od 1984. do 2000. godine. Za to vreme je postigla čak sedam pobeda, što je najviše od svih žena koje su se do tada  takmičile sa muškarcima. Deset puta je druga stigla na cilj, dvanaest puta treća i sedamnaest puta četvrta. Imala je više kasačkih grla sa kojima je nastupala na trkama. Pobede je ostvarivala sa Andom i Anitom II. Eržika je bila izuzetno cenjena i poštovana od svojih kolega konjara. Tragično je izgubila život i tako je jedna lepa i uspešna karijera u kasačkom sportu prekinuta.

  Učesnice prve trke u kojoj su žene vozile kasače: Nataša Slavnić,

 Katarina Rakić, Biljana Gajić, Brankica Mitić, Lola Lavrič i Slavica               SLAVICA PETROVIĆ  

 Petrović – Lozovika 12. jula 2009. godina

     1985.  godine su svoju trkačku karijeru otpočele Jelisaveta Šokac, omladinka iz Bajmoka i srednjoškolka iz Subotice, Jasna Francišković.  Jelisaveta se trkala sa grlima koje je posedovao njen otac Ivica Šokac. Takmičila se na hipodromima severne Bačke tokom narednih deset godina. Uglavnom je u trkama vozila porodična grla. Največe uspehe je ostvarila sa Macarupkom – tri pobede , sa Evi B –  dve pobede sa Etnom jednu pobedu. Preselila se u Sloveniju gde se i danas druži sa konjima.

    Jasna Francišković je prerano napustila kasački sport i po mišljenju mnogih to je bila velika šteta, jer je bila dobar vozač. Jasna je već kao srednjoškolka uspešno nastupala u trkama sa muškarcima i tako pokazala da pol, pa ni mladost, nisu prepreka da se žene ravnopravno nadmeću u kasačkim trkama sa muškarcima. Bila je učesnik trka samo četiri trkačke se zone. Vozila je od kasačkih grla, Ramonu MS sa kojom ima jednu pobedu, kao i sa Pikasom. Najviše će biti upamćena po Dalfu sa kojim je ostvarila dve pobeda i to u takozvanoj “brzoj” u kojoj učestvuju najbrža grla. Sa Dalfom je 1987.  u vremenu 1:24,0  na 2400. metara pobedila u čuvenoj subotičkoj “Dužijanci” što joj je i najveći uspeh. 

Učesnice prve zvanične trke u kojoj su vozile žene: Katarina 

Rakić, Jasna Petrović, Tijana križanović, Brankica Mitić, Slavica                             SABINA KNEŽEVIĆ

 Petrović, Dušica Janjić i pobednica trke Sabina Knežević

      U kasačkim trkama je učestvovala i Stefanija Pivnički iz Srbobrana. Ona je prvi put nastupila 1987. godine na trkama u Žablju. Tada je sa grlom Dio Boj, koji je bio dvogodac, zauzela drugo mesto. Kasnije je još nekoliko puta bila učesnik kasačkih trka, kada je svoje mesto vozača ustupila sinu i suprugu. Pojavila se i u nekoliko trko oko 2010. godine u kojima su učestvovale samo žene.

     Stana Crnković ( udato Pejić-Tukuljac) iz Svetozara Miletića, ćerka poznatog Paje Crnkovića koji potiče iz  konjarske porodice, se prvi put takmičila u kasačkim trkama 1989. godine. Stana je odrasla u porodici u kojoj su joj tri strica bili poznati konjari. Pored oca Pavla je zavolela konje. Prvi put se pojavila na trkam kao omladinka vozeći Epika, sa kojim je ostvarila nekoliko plasmana. Interesantno je da je posle pause od dvadest godina ponovo sela na sulke i postala naša najuspešnija žena, kada su u pitanju klasne trke u kasačkom sportu.

      Na stazi Subotičkog hipodroma je u klupskoj trci jednom učestvovala i Ljubica Kovačević, ćerka  uspešnog subotičkog vlasnika kasačkih grla Franje Kovačevića. Ona je u toj trci vozila grlo Zorko i zauzela drugo mesto. Kasnije je redovno pripremala očeva grla za trke, ali se nikada nije takmičila sa njima.

    Učesnice prvenstva Srbije: gornji red: Dušica Janjić, Katarina Ilić, Nyri Eva, Sabina Knežević,  donji red: Vesna Lazarević, Katarina Rakić, Jasna Petrović, Tijana Križanović

     Samo jedno učešće na trkama je imala Vera Bajić iz Mišićeva. Vera je 1979. godine sa Davorikom u Trci za pehar Somborskih novina na cilj stigla treća. Ovo treće mesto u ovoj prestižnoj trci koju trče samo trogodci u Somboru je bio najvećo uspeh Davorike, što je i Verina zasluga, pored vlasnika i trenera Pavla Crnkovića. 

      Vera Vasilišin iz Sombora je ušla u svet kasača zahvaljujući prijateljstvu sa najuspešnijim somborskim vozačem kasača Jovanom Ladarom. Jovan joj je u nekoliko trka ustupio derbi pobednicu Jortinu Wej. Najveći uspeh Vera je postigla 1982. godine u Trci za pehar Somborskih novena sa Jortinom Wej, kada je na cilj stigla treća.

        Poslednja koja je nastupila  u trci kasača do kraja dvadesetog veka, bila je Dušica Janjić iz Azanje. Ona je na trkama u Selevcu bila učesnik jedne revijalne trke 1998. godine. Tada je u drušvu muškaraca vozeći porodično grlo Diablo pobedila . Kada je došlo do pojave velikog broja trka u kojima su nastupale žene i Dušica je učestvovala u tim trkama. Bila je učesnik i Šampionata Srbije za žene koje voze kasače.  

        U trećem milenijumu se nije dugo čekalo i iznenada  se kasčkom sportu “dogodila” mlađana Katona Andrea sa Palića. Andrea je sa nekoliko pobeda sa dvogodim Lancelotom skrenula pažnju javnosti svojom mladošću i veštinom. Na žalost Andrea je veoma kratko bila učesnik u kasačkim trkama. Brzo je prekinula uspešno  otpočetu karijeru  i odlaskom u inostranstvo prestala je da učestvuje u trkama kasača.

    To Andrejino učestvovanje u trkama sa muškarcima kao da je bio nagoveštaj nečega što će se dogoditi tri godine kasnije, kada se na sulkama kasača pojavljuju dve amazonke, Vesna Lazarević iz Starčeva i Tijana Križanović iz Subotice. Vesna i Tijana su nekako u isto vreme otpočele veoma uspešno nadmetanja u kasačkim trkama sa muškarcima. Njih dve, Vesna i Tijana će svojom vožnjom, hrabrošću i umešnošću i pobedama pokazati da žene umeju da voze konje i da su u tome potpuno ravnopravne sa muškarcima. Vesna je imala nekoliko pobeda sa svojojm  ljubimicom Gruccione. Prava je šteta što su se pred derbi rastale, zbog sticaja nepredviđenih okolnosti i nisu bile učesnice kasačkog derbija, jer su se dobro znale i poznavele, te su imale veliku šansu da budu pobednice derbija. Tijana je nekoliko godina uspešno nastupala na trkama u Vojvodini sa promenljivom srećom. On je vozila veliki broj kasača i sa njima postizala, sobzirom na njihov kvalitet, dobre rezultate. Oprobala se i  kasačkim trkama i pod sedlom koje su veoma popularne u francuskoj i nazivaju se “monte”.

                                              MARTINA JOZIĆ                                                                    ILDIKO ROŽA

       Ulazak u svet kasača, Andree Katone, Vesne Lazarević i Tijane Križanović, kao da je bio okidač koji je podstakao žene koje su potajno bile zainteresovane da voze kasače. Postoji jedan broj ženea u Srbiji koje sa svojim muževima, očevima, braćom  i momcima redovno posećuju kasačke priredbe. Veliki broj tih dama aktivno učestvuje u pripremi konja za trku: od treninga na stazi, održavanja opreme, od izbora, pranja i peglanja dresa, pa do mnogo drugih poslovo oko konja. One su vremenom stekle umešnost upravljanja kasačima i bile su spremne da sednu na sulke i svoju veštinu pokažu gledaocima na trkama.Trebalo je samo da se neko seti da bi i dame kao vozači mogle da budu deo kasačkog programa i to najatraktivniji deo, koji bi zainteresovao kasačku publiku.

    Prvi su se setili Lozovičani. Oni su u okviru svog redovnog trkačkog dana 12. jula 2009. godine organizovali prvu trku u kojoj su učestvovale samo žene vozači. Na stazi se našlo šest grla kojima je upravljalo šest dama. Istorijsku pobedu je odnela Slavica Petrović iz Velikog Sela vozeći Aprikota. Te godine više nije održana ni jedna trka žene, a i ta jedna jedina nije evidentirana u dokumentima Udruženja Kasača (čijom krivicim ne znamo).  Da se ne zaboravi, pored Slavice Petrović u trci su još učestvovale: Katarina Rakić iz Baničine, Nataša Slavnić iz Velike Plane, Brankica Mitić iz Poljane, Biljana Gajić iz Baničine i Lola Lavrič iz Niša.

    Da bude interesantno onima koji će jednog dana ozbiljnije od nas analizirati učešće žena u kasačkim trkama, jeste podatak da je i druga trka za žene vozača održana u Lozoviku, tačno godinu dana kasnije. Ovoga puta je pobedila osamnaestogodišnja Katarina Rakić iz Baničine koja je bila učesnik i prve trke. Katarina je vozila svoju ljubimicu Gloriju Lobell. Katarina i njena “Glorija” su bile i učesnici šampionata Srbije za žene koje voze kasače, ali i učesnice više trka sa muškarcima.

     Selevčani su posle premišljanja od godinu dana organizovali 2. avgusta 2010. godine trku u kojoj su “kočijašile” dam. Bila je to prva zvanična trka za žene koje voze kasače i koja je odobrena od Udruženja za kasački sport Srbije.Trka je održana na 1200. metara i puštena je autostartom. Startovalo je sedam grla sa isto toliko amazonki, što je do tada bio najveći broj učesnica u jednoj kasačkoj trci za žene. Pobedila je Sabina Knežević iz Pančeva. Ona je vozila Korada i postigla vreme 1.18.8 . Pored nje u trci su učestvovale Brankica Mitić, Jasna Petrović, Dušica Janjić, Tijana Križanović, Katarina Rakić i Slavoca Petrović.

      U Beogradu je  17. 10. 2010.  godine održano prvo i jedino prvenstvo  za žene koje voze kasače. Prenosimo deo teksta iz Kasačkih Novina koji se odnosi na učesnice u ovoj trci:

     “Prava nepoznanica je bila po prvi put održana trka pod nazivom “Šampionat za žene vozače” koji je okupio sve naše najuspešnije žene vozače.  One su trebale da odluče u međusobnom nadmetanju koja je od njih najbolja.  Sve učesnice ove trke su dostojno reprezentovale srpski kasački sport i nisu razočarale. Naprotiv oduševile su .

                                   MONIKA KEČENOVIĆ                                              STANA  PEJIĆ TUKULJAC

     U trci nad trkama, koja do sada nije kod nas održana, a nosila je naziv “ Šampionat žena vozača”, učešće su uzele  najbolje žene vozači u Srbiji. Od deset prijavljenih dama na megdan je izašlo njih osam.To je bilo do sada najviše takmičarki koje su se nadmetala na našim hipodromima. Sve su one do ove trke uglavnom postigle po jednu pobedu u ranijim nastupima,  osim Njyri Eve, pa se mogla očekivati veoma izjednačena borba. Na startu nije bilo Mitić Brankice, jer je njeno grlo promenilo vlasnika, a  Kečenović Monika, jedna od pretendenata na pobedu, nije stigla u Beograd. Ali ni njihovo odsustvo nije umanjilo neizvesnost pre trke. Najveće šanse za pobedu je imala Vesna Lazarević sa Bo – om, koja važi trenutno za jednu od najboljih vozačica, ako se zna da je pobeđivala i u muškom društvu. Odmah do nje je Križanović Tijana koja je vozila veterana Ellessia. Tijana je redovna učesnica muških trka u Vojvodini.  Sa jednom pobedom i nekoliko plasmana Sabina Knežević na sulkama Timber Chans-a se morala ozbiljno shvatiti i nije se smela podceniti. Jasna Petrović i Rodoljub P. su prvi put istrčali na stazu kao tandem, ali ako se zna da ga Jasna redovno trenira i da je Rodoljup P. u odličnoj formu, niko ih nije mogao lako otpisati. Šampionka Srbije u preponskom sportu, Katarina Ilić se potajno nadala da bi sa Whotnow Frazer mogla pomutiti račune favoritima. Nešto manje šanse imao je Argon SL i Njyri Eva . Iako je u ovoj godini postigla dve pobede Katarina Rakić i njena Gloria Lobell realni nisu imali šanse, jer je Glorija Lobell dan ranije imala trku u Požarevcu. Najmanje šanse da iznenadi su davane Dušici Janjić  sa Bonitom II, koja je i realno najslabije grlo u ovom društvu.”

   U “Šampionatu” je pobedila Sabina Knežević sa Timber Chans – om  (1.20,1) druga je bila Vesna Lazarević sa Bo-om (1.20,2), treća Jasna Petrović i Rodoljub P (1.20,3), a četvrta Katarina Ilić i Whatnow Frazer (1.22).

     Jedino ko može da žali što nije učestvovao u ovoj trci je Monika Kečenović iz Subotice koja je zbog porodičnih obaveza (bolest deteta) bila sprečena da se nadmeće za titulu najbolje žene koja vozi kasače. U poslednjih desetak gdina na kasačkoj stazi u trkama sa muškarcima najviše su se ustalile baš Monika Kečenović, Stana Pejić Tukuljac  i Tijana Križanović.

     Njih tri su već više od jedne decenije redovne učesnice kasačkih trka. Stana je naša najuspešnija žena vozač kasača po uspesima i plasmanima u klasnim trkama. Ona je sa svojim grlom Alfa Varene bila treća na državnom prvenstvu  za dvogoda grla, pobedila u Prvenstvu Srbije za trogoda grla, bila pobednik fliger derbija, druga u probnom derbiju, treća u derbiju i druga u  naknadnom derbiju.  Sa svojom dvogotkom Duenom P  je bila pobednik državnog prvensta za dvogoda grla i treća na prvenstvu trogodih grla. I danas se sa uspehom takmiča sa svojim kasači na hipodromima širom Vojvodina.

Učesnice kasačkih trka: Jovana Vukosavljev Petrov, Ema Unčević, Elvira Šetet Kovač, Snežana Romić, Slavica Matković Šimičić, Gabrijela Simić, Melinda Ožvar, Milana Nović, Damjana Nimčević, Nada Lukić

   Monika i njen suprug Boris su najuspešniji bračni par koji se bavi kasačima. Trenutno se Monika vodi kao trener u njihovoj trkačkoj štali, mada se i kao vozač pojavljuje u trkama, kada im se dva konja nađu u istoj trci. Izuzetno dobro “kočijaši” i mnogi muškarci bi joj pozavideli na znanju i umeću. Prošle godine je predstavljala Srbiju u jednoj trci Mediteran kupa, u kome učestvuju najbolji vozači iz zemalja Mediteranskog područja i u toj trci je ostvarila impozantnu pobedu za svaku pohvalu. Ono što je zanimljivo, je podatak da je jednoga trkačkog dana  2023. godine na trkam u Velikoj Plani morala da zameni supruga Borisa. Tu priliku da se nadmeće sa mnogo dobrih vozača je odlično iskoristila. Vozila je konje u četiri trka i u tri pobedila. Teško je poverovati da je i u svetu nekoj ženi uspelo da u jednom trkačkom danu pobedi tri puta. Jako je mali broj muškaraca koji su u jednom dana na istom hipodromu trijufovali u tri trke. A Monika je to uradila.

   Kod nas su se povremeno održavale trke kasača pod seldom. I u njima su učestvovale žene. Jedna od prvih je bila Suzana Sekulić iz Sombora. Ona se više ne takmiči u trkama, ali redovno učestvuje sa svojom školom jahanja u svim manifestacijama u kojim su zastupljeni konji. U polurnim trkama “monte”  učestvovale su još Nyri Eva,  Tijana Križanović, Maša Ognjanović iz Pančeva Stanojević Marija iz Beograda, Đurtć Tamara iz Beograda.

    Izuzetno lepu i uspešnu karijeru je imala i Ildiko Roža iz Sente. Ona je sa pomalo otpisanim grlom Alonso, bila učesnik kasačkih trka nekoliko godina. Najveći broj startova je imala u muškoj konkurenciji, ali to joj nije smetalo da se ravnipravno nadmeće sa njima.

       Uspešnu vozačku karijerui je imala i Martina Jozić iz Sombora. Vozeći svoju francusku kobilu Ana Milau, Martina je u više navrta pobedila u društvu muškasraca. Vredna pomena je i pobeda u Sloveniji, kada su se na sulkama kasača našle samo zene iz zemalja u okruženju. Pobedila je sa porodičnim grlom Safir A.T.

    Na kasačkoj stazi povremeno, sa manje ili više uspeha, u kasačkim  trkama sa muškasrcima, sa ženama, u trkama amatera, u klupskim i kvalifikacionim trkama učestvovale su još: Jovana Vukosavljev Petrov, Ema Unčević, Elvira Šetet Kovač, Snežana Romić, Slavica Matković Šimičić, Gabrijela Simić, Melinda Ožvar, Milana Nović, Damjana Nimčević, Nada Lukić, Zsuzsanna Laszlo, Jovana Hosovac, Eniko Cvitko, Marija Buljovčić, Ana Pančić, Ana Balažević, Marijana Dimović, Regina Seke, Mihaela Činčurak, Jelica Žarkov, Jakšić Darija, Una Unčević… Možda još neka… i svima se izvinjavamo što ih nismo spomenuli.

Takmičarke kasačkih trka: Zsuzsanna Laszlo, Jovana Hosovac, Eniko Cvitko, Marija Buljovčić, Ana Pančić, Ana Balažević, Marijana Dimović, Regina Seke, Mihaela Činčurak, Jelica Žarkov, Una Unčević.

      Ono što je zajedničko svim ženama koje su se oprobale kao vozači kasača na trkama i pred publikom je velika ljubav prema konjima. Sve one provode dosta vremena aktivno učestvujući u samom treningu kasačkih grla na stazi, kao što to rade Tijana Križanović, Katarina Rakić, Slavica Petrović, Monika Kečenović, Stana Tukuljac Pejić, dok jedan broj žena vozača povremeno ili pred trku obavi nekoliko treninga, što opet ne umanjuje značaj njihove volje i želje da se takmiče.

      Sve ove dame , jer one to jesu po svom izgledu i ponašanju, bile mlade ili stare, bile majke, supruge, sestre, ćerke, devojke, poslovne žene ili domaćice su prvenstveno žene sa svim šarmom i ljupkošću koji krasi njihov rod. One su našle dovoljno vremena da se posvete konjima i pored svih svojih redovnih obaveza na poslu i kod kuće i naučile su dovoljno o kasačima da mogu da se takmiče i među sobom, ali i sa muškarcima, što je za pohvalu i čestitanje.

                  U montama su nastupale: Eva Nyri , Tijana Križanović, Suzana Sekulić, Maša Ognjanović, 

       Da bi se ovaj broj žena vozača u Srbiji održao i za dogledno vreme povećao, potrebno je da konjički klubovi koji organizuju trke kasača, redovno u toku svojih trkačkih sastanaka održe i trku za žene vozače ili trke u kojima bi vozili omladinci, žene i amateri. Takođe je i na Srpskom Kasačkom Savezu da pored besplatne registracije za žene vozače, šro je bila praksa ranijih godina i što je za pohvalu, preduzme još neke aktivnosti kako bi se povećao broj trka za žene i na taj način povećao i broj žena vozača.

       Ako je suditi po broju amazonki koje su se nadmetale na kasačkim stazama počev od 2006 godine,  može se očekivati povećanje broja žena vozača  kod nas u narednim godinama. To bi bilo veoma lepo za posetioce kasačkih trka, ali bi i njima samima pružilo satisfakciju za sve ono što su uložile i dale kasačkom sportu. Jednom rečju, one su kročile velikim i ozbiljnim korakom u svet konja kasača i uz pomoć svih aktera u kasačkom sportu, ponajvoše čelnih ljudi Srpskog Kasačkog saveza, može se očekivati da one jednog dana budu važan činilac kasačkog sporta u Srbiji.

    Da ne žele da se odreknu konja, kasačkih trka i svega onoga što ide uz nadmetanje na trkačkoj stazi, najbolje će posvedočiti činjenica da su se na poslednjem trkačkom sastanku u Subotici, kada je održana klupska trka, na stazi pojavile četiri  dame: Ana Balažević, Marijana Dimović, Regina Seke i Mihaela Činčurak. I nisu razočarale. A najviše su sebe obradovale i one koji ih vole. Ti dobri plasmani će im biti podstrek da izdrže sva iskušenja koja ih očekuju do prvih pravih trka.

 A do tada, DAME, puno sreće i uspeha u nastojanjima da strignete do prvog plasmana i pobede. 

 A na pitanje : “ Da li to dame dolaze? “ 

 Sledi odgovor : “ Da ! DAME dolaze! I dobro došle u čarobni svet kasača!”

Tekst: Bogdan BELJANSKI

Foto: Kasačke Novine

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *