ALEKSANDRA BATINIĆ:Pustolov u kavezu -Rastko Petrović

                  Kada danas, čak i nakon mnoštva ozbiljnih naučnih studija, govorimo o tome šta je srpska avangarda, neminovno ćemo se susresti sa oprečnostima i dilemama, ne bez razloga – ni sami pokreti u okviru avangarde nisu dosledno premošćavali jaz između ideja, manifesta i onoga što se iz dela može iščitati. No, možda je teže pitanje – šta znači biti avangardan? U eri jednostavnih odgovora rekli bismo napredan, progresivan, neobičan, inovativan, onaj ko ruši stare kanone i stvara nov put. Da, i ne. Svako ko je stvarao u periodu avangarde sobom nosi sopstveno objašnjenje ovog pitanja, no ako bismo morali da biramo ko je dao najpotpuniji odgovor, sasvim sigurno izbor bi pao na Rastka Petrovića, potom na Stanislava Vinavera. I kao što se kuća ne može srušiti ako ne poznajemo zakone izgradnje i postojanja građevine, da bismo, potom, s tim znanjem stvorili bolju, tako i stare ideje u umetnosti može prevazići samo onaj ko ih što potpunije razume. Rastko Petrović bio je takav neimar.

Porodica Petrović bila je izuzetno cenjena u Beogradu – otac Dimitrije bio je istoričar, majka Mileva učiteljica, a njihov dom stecište najuglednijih ljudi (kad kažemo ugled, da ne bude zabune, mislimo na mudrost, znanje, dostojanstvo, delanje i, shodno tome, uticaj koji imaju  društvu) tog perioda. Rastko je rođen kao deveto dete, nakon osam sestara, a kršteni kum bio mu je pisac Jaša Tomić. Odrasli okruženi umetnošću, istorijom, u središtu burnih događaja na prelazu između 19. u 20. vek, mladi Petrovići rano su stekli uvide u kulturu i tradiciju prostora kome pripadaju. Nakon majčine smrti, brigu o Rastku nastavljaju njegove sestre, a najbliža od njih bila mu je Nadežda, kasnije izuzetna slikarka. Ko zna kako bi tekli Rastkovo školovanje i život da 1912. godine, u jeku Balkanskih ratova, nije napustio školovanje i kao nesvršeni gimnazijalac otišao na front. Radi onih koji su o Rastkovoj generaciji govorili kao o „rušiteljima tradicije“, „mrziteljima otadžbine“, i ostalim epitetima koji su im pridodavani nakon rata, jedan zanimljiv podatak – od početka Balkanskih ratova, do kraja I Svetskog rata, na braniku otadžbine bili su – Vladislav Petković Dis (koji je pri evakuaciji 1917. tragično stradao utopivši se), Milutin Bojić (isuviše slabe telesne građe za rat, sa Vukovim Rječnikom za pojasom primljen u vojsku i preminuo od tuberkuloze), Miloš Crnjanski, Stanislav Vinaver (jedan od čuvenih 1300 kaplara), Dušan Matić (prešao Albaniju), Dragiša Vasić (učestvovao u Kumanovskoj, Bregalničkoj, Kolubarskoj bici, prešao Albaniju i vratio se na Solunski front), Dušan Vasiljev, Ivo Andrić (u zarobljeništvu, kao mladobosanac), Nadežda Petrović (slikarka je preminula na dužnosti dobrovoljne bolničarke 1915. u Valjevskoj bolnici od pegavog tifusa) i sam Rastko, koji je preživeo Albansku golgotu i bio evakuisan u Francusku. (Na ovom mestu, sugerišemo jednu pauzu, u tišini, od makar 30 sekundi koliko najduže traje jedan Reels snimak.)

Rastko Petrović je u Francuskoj završio gimnaziju i upisao prava u Parizu, paralelno studirajući i književnost i likovnu umetnost. Dvadesetih godina 20. veka Pariz je stecište umetnika i književnika koji izuzetno snažno utiču na kulturne i društvene promene, a poznanstvo i druženje sa njima na Rastka ostavlja dubok trag. U Parizu, upoznaje Bretona, Elijara, Koktoa, Žida i  Pikasa. Iako ga danas prvenstveno poznajemo kao književnika, 

Petrović je autor izuzetnih prikaza likovnih izložbi i o umetnosti je pisao do kraja života, a u periodu boravka u Parizu svoje reportaže objavljivao je u poznatim jugoslovenskim časopisima. Rastkovo poznavanje srpske tradicije i kulture bilo je enciklopedijsko – od starih Slovena i njihovih mitova, legendi, božanstava i običaja, preko srednjevekovne kulture i hrišćanstva do nasleđa baroka, klasicizma, romantizma i realizma, Rastko se kretao, sa jedne strane, pogledom uronjenim u mogućnosti maternjeg jezika i tradicijske slojeve, a sa druge optikom svog vremena i saznanja, obeleženom kubističkim, ekspresionističkim i dadaističkim tendencijama u evropskoj kulturi. Nakon završenih studija prava, 1921. objavljuje enciklopedijski i humoristični roman Burleska Gospodina Peruna Boga Groma, a naredne godine i zbirku pesama Otkrovenje, postavši centralna figura promene poetičkih obrazaca, ali kao takav nailazi na ozbiljno nerazumevanje u tradicionalnijim krugovima. Čitava bura podigla se oko jedne Rastkove pesme u kojoj donosi sliku crnog Isusa, što mu je donelo crkvenu anatemu, srećom, ne zadugo. Čaršija je o Rastku govorila kao o bludniku i razvratniku, sa indicijama da je homoseksualac, što su kasnije podgrejala i neka pisma koje mu je slao Sava Šumanović. No, njegov radoznali duh vodi ga van sredine koja ga ograničava – na proputovanje kroz Srbiju i Makedoniju gde se divi manastirima i prirodi, često se vraćajući u Pariz.

Nešto mirniji period u njegovom životu nastaje kada se 1923. godine zaposlio u Ministarstvu spoljnih poslova, a napredovanje u službi usledilo je kada je tri godine kasnije postavljen za pisara u Poslanstvu u Vatikanu, pod pokroviteljstvom Milana Rakića, gde ostaje do 1930. godine. Rakić mu je omogućava putovanja po Italiji, Španiji, Francuskoj, Turskoj i Africi, što je za Rastka bilo više nego inspirativno i plodonosno – počinje u nastavcima da objavljuje roman Sa silama nemerljivim, a Afrikom je bio toliko oduševljen da je po povratku napisao istoimeni putopis, sa ilustracijama i fotografijama, dok mu je mapu putovanja uradio Aleksandar Deroko. Bogato opremljeno izdanje štampao je čuveni Geca Kon, i sam oduševljen ovim putopisom. Po povratku iz Rima, Rastku nedostaje porodica Rakić i tu prazninu popunjava sarađujući i pišući za brojne domaće časopise. Objavivši roman Ljudi govore (1931), Rastko nastavlja da radi u Ministarstvu kao sekretar. U njemu se polako rađa ideja da svoje iskustvo iz I Svetskog rata pretoči u roman dok istovremeno sa Milanom Dedincem putuje po Sarajevu, i to automobilom, što je za to vreme prava retkost. Prvu verziju romana, nazvanu Osam nedelja, Rastko je završio 1935. godine, ostavivši ga Geci Konu da ga objavi, budući da mu se ostvarila dugogodišnja želja – postavljen je za vicekonzula u Čikagu. Ljubav prema daljinama i novinama pratila je i tuga zbog rastanka sa prijateljima, za koje je bio izuzetno vezan. Roman koji ostavlja Konu dobiće finalni naziv Dan šesti, to remek-delo srpske književnosti koje je čekalo pedesetak godina da bi se u svom punom značaju otkrilo srpskoj kulturi tek pod kraj 20. veka. Naredne godine, pri poseti Vašingtonu, doživeo je težu saobraćajnu nesreću u kojoj je zadobio povredu glave i noge. Oporavivši se, u Americi dobija priliku da, poslovno ili kroz nova poznanstva poseti Njujork, Kanadu, Ameriku, Meksiko, Kubu. Odsvuda se vraćao sa zapisima, crtežima, čitajući i zanimajući se za kulturu prostora koje obilazi, a posebno interesovanje gaji prema naivnoj umetnosti. 

Kao i za vreme drugih putovanja, Rastko je pomno pratio domaću književnu scenu i produkciju, uvek u kontaktu sa svojim prijateljima, tako da je imao uvide u razvoj literarnih pokreta koje je i sam pokretao desetak godina ranije, kakav je nadrealizam. No, sve se menja kada Jugoslavija biva napadnuta 6. aprila 1941. godine – u bombardovanju strada Rastkova porodična kuća zajedno sa neprocenjivim uspomenama, očevim i sopstvenim zapisima, Nadeždinim slikama, crtežima koje je čuvao, bibliotekom i fotografijama, što pisca potresa do srži. Drugi Svetski rat Petrović provodi u Americi, odlučujući da se ne bavi politikom već umetnošću i piše drugi deo romana Dan šesti. Kao i Crnjanski, i Rastko pokušava da nešto od svojih dela prevede na engleski i ponudi nekom izdavaču, što mu, kao strancu, nije polazilo za rukom. Krajem rata, spremajući se za operaciju, Rastko piše testament u kome sve slike, ikone, knjige i ostalu imovinu ostavlja prijateljima u Jugoslaviji i Americi. Slutnja smrti bila je početak poslednjih godina Rastkovog života koje su bile izuzetno teške za pisca. Želeći da se vrati u rodnu zemlju, nekoliko puta pokušavao je da stupi u kontakt sa novim posleratnim ambasadorom, ali je ostao bez odgovora, tišinom odstranjen iz novostvorene države. Živeći kao emigrant bez ikakve pomoći, Petrović se oslanja na dobru volju svojih prijatelja, koji mu pomažu, i čezne za sestrama, prijateljima, Beogradom i predelima svoje zemlje koju je toliko voleo. Kada je 1949. godine preminuo u Americi, u Jugoslaviji nije bilo nijedne vesti o tome, ali je zato pariska štampa prepoznala da je svet napustio izuzetan stvaralac. Rastkovi posmrtni ostaci su tek kasnih osamdesetih preneti u Srbiju, kada se već niko nije bojao da će pustolov izaći iz kaveza i sa sobom doneti još jednu kulturnu revoluciju. No, pitanje na koje nećemo dobiti odgovor glasi – šta bi se desilo da Rastkova dela nisu tako volšebno sklonjena iz srpske književnosti, kakav bi uticaj imala i kakva bi dela posledično bila stvorena. Srećom, pravda je delimično zadovoljena time što danas znamo da je, uz Andrića i Crnjanskog, ime Rastka Petrovića ključno za razumevanje srpske književnosti i kulture između dva rata i ujedno, retko ime i delo koji su uspeli da, bar na kratko, stignu i prestignu Evropu u literarnim idejama. 

Tekst: Aleksandra BATINIĆ

Foto: Privatna arhiva

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *