Evo potpuno sređenog i pripremljenog intervjua za WordPress. Svi neprirodni prelomi redova i HTML kodovi (" u pravim navodnicima) su uklonjeni, a pitanja i odgovori su jasnije distancirani i formatirani (### za pitanja sagovornika) radi bolje čitljivosti.
Samo ga kopiraj i u WordPressu nalepi pomoću Ctrl + Shift + V:
Nedavno smo imali priliku da govorimo sa Stevanom Aleksićem, izuzetno talentovanim i svestranim umetnikom koji je očarao društvene mreže svojim tekstovima, skupljenim pod nazivom „Stevanova beležnica“. Nakon prvog razgovora, otvorile su se teme koje prevazilaze Stevanovo pisanje, te se stvorila potreba za još jednim intervjuom koji uskoro očekuje čitaoce.
Aleksandra BATINIĆ: Na tvom Fejsbuk profilu, na kome redovno kačiš objave, piše „vizuelni umetnik, scenograf, ilustrator, redovni profesor na Fakultetu, hroničar jednog vremena“. Ovako bogat rezime jedne biografije kruna je nečeg što se nalazilo u tebi još u detinjstvu, između kredenaca, knedli sa šljivama i televizora. Koje su prve uspomene koje pamtiš iz detinjstva?
Stevan ALEKSIĆ: Nadaren sam izuzetnim pamćenjem, a verovatno je to, na neki način, svojstveno umetnicima. Ja sam vizuelac, pa se sećam najranijih dana detinjstva, sa neverovatnom preciznošću. Osim slika, tu su i zvuci, mirisi, osećanja, verne rekonstrukcije čitavih scena, prostora i učesnika u njima. U meni postoji arhiva jednog davno prošlog vremena. Moja pisanija su veoma opisna, a kao nekome kome film teče venama, nije mi teško da priče budu filmične. Prizivam ih kao kadrove, sa svetlom, bojom, zvukom, scenografijom i akterima koji ponovo ožive tamo gde sam ih zapamtio.
Pregršt je prizora koje pamtim, pa kada ih poređam jedan uz drugi, može se reći da među prvim, verovatno i najdražim, jesu sećanja na baka Vidu i odrastanje sa sestrom Dubravkom, na Tašmajdanu, osamdesetih godina prošlog veka. Baka nas je svaki dan vodila na veliki Taš. Imali smo našu klupu, kao neko malo porodično mesto rezervisano samo za nas, i tu smo sačekivali drugare sa njihovim bakama. Igre sa Bebom i Sašom, sa Mišom i Darkom, Milanom i Jelenom, bile su nešto najlepše, vrsta dečje sreće koja tada deluje sasvim obično, a tek mnogo godina kasnije shvatiš koliko je bila dragocena.
Sećam se baba Zlatije, baba Dare, baba Ankice, slatkih jabuka, zrelog grožđa, tetrapak sokića na slamčicu, Euro-krema sa crvenim plastičnim kašičicama, veselih Roma što prodaju balone, mačeve i traktore. Tu je bio i frižider Pekabela sladoleda, kao nezaobilazna stanica svakog ozbiljnog dečjeg pohoda po Tašmajdanu, a nešto dalje čuveni crveni kiosk K67, iz kog su nas dozivale vruće viršle u zemičkama. Danas, sklopim oči, i eto me na našoj klupi.
Aleksandra BATINIĆ: Koja uspomena ti je najdraža kad se setiš odrastanja, a koja ti najteže pada?
Stevan ALEKSIĆ: Najdraže uspomene jesu vezane za koliko-toliko bezbrižne osamdesete godine, do početka raspada Jugoslavije, te kobne 1991. godine. Do tada je detinjstvo još nekako imalo svoju sigurnost, red, male rituale i veru da će svet zauvek ostati onakav kakvim smo ga poznavali. Od trenutka cepanja države u kojoj smo rođeni, počinje niz najtežih slika, koje su do danas čvrsto urezane u hipotalamus generacija. Preko noći, naši životi su preokrenuti, ugasilo se svetlo i spušteni smo u jedan mnogo hladan, sirov obor iz kog više nije bilo jednostavnog izlaza.
Sećanja na nemaštinu, sankcije, embargo na život. Kilometarski redovi za parče hleba i kesicu mleka. Bake i deke koje padaju u nesvest u tim istim redovima. Ljudi koji ćute, čekaju, stežu zembilje u rukama i nadaju se da će, kada dođu na red, još nečega ostati. Smrt, stradanja i bolesti na sve strane. Inflacija koja dostiže nesagledive razmere, apsolutna besparica. Novac koji više ništa ne znači, svakodnevica u kojoj se računa svaki dinar, svaki litar ulja, svaka kocka šećera. San o čokoladi. Ne o nekom velikom luksuzu, već o običnoj čokoladi koja je odjednom postala mala nedostižna dragocenost. Tatin odlazak na ratište, mamine suze…
Aleksandra BATINIĆ: Na društvenim mrežama redovno postavljaš priče iz jedne države koja, čini se iz ove perspektive, kao da nije postojala na javi već u snovima. Kako doživljavaš Jugoslaviju i šta je ona za tebe danas?
Stevan ALEKSIĆ: Jugoslavija je moje srećno mesto. Ja sam pretposlednja generacija pionira. Rođen sam u SFR Jugoslaviji, u zemlji koja će zauvek biti deo mog identiteta, mog detinjstva i mog najdubleg osećaja pripadnosti. Moji preci borili su se za Jugoslaviju. Svi su učestvovali u ratovima, u borbi protiv fašizma, u oslobađanju, a potom izgarali u izgradnji države koja je bila ponosna i dostojanstvena, zemlje koju su cenili i poštovali širom sveta.
Moji roditelji imali su divnu mladost u Jugoslaviji. Živelo se mirnije i bezbrižnije, a mladost je imala sigurnost i veru u budućnost. Mladi su se zaljubljivali i voleli bez obzira na nacionalnu pripadnost, družili se, putovali, školovali i zajedno gradili život, ne pitajući jedni druge ono što će kasnije postati važnije nego što je ikada smelo da bude.
Imali su podjednake šanse da, kada završe fakultete, budu zaposleni, da od svoga znanja i rada stvaraju porodice i planiraju život. Porodice koje će svakoga leta imati pravo na jeftine ili besplatne odmore u sindikalnim odmaralištima, na odlazak na plavi Jadran, na zimovanja, na planine. Pošten čovek, radnik, vrednovao se. Mogao je od svoga rada da živi, da zaradi dovoljno da sebi i porodici obezbedi pristojan život i da kroz taj život ide svetlog obraza. Bilo je dovoljno da bude vredan, čestit i odgovoran. Znanje se uvažavalo. Stručnost se poštovala. Talenat je nešto značio. Obrazovanje je imalo svoju težinu, a čovek koji je znao svoj posao imao je razlog da bude ponosan na njega.
Srednja klasa je cvetala, a danas ona ne postoji. Nestao je upravo onaj sloj društva koji je nekada davao osećaj stabilnosti, ljudi koji nisu bili bogati, ali su mogli normalno da žive od svoga rada, da školuju decu i ne strepe svakoga jutra šta donosi sledeći mesec. U ovo vreme, ili si golja koji nema prebijene pare, ili si sumnjivo bogat – možeš sve, gaziš preko mrtvih. Nema između. Nestala je zdrava, normalna sredina. Ne čeznem za zastavama, parolama i velikim rečima, već za osećajem da je običan, pošten život imao svoju vrednost.
Aleksandra BATINIĆ: Kakav je tvoj doživljaj kulture Jugoslavije? Čuvaju li se danas tragovi te kulture?
Stevan ALEKSIĆ: Jugoslavija je kao „izgubljena civilizacija“ pa se arheološki iskopava svaki dan po neko zatrpano sećanje. Ja sam iz dana u dan Indijana Džons koji jurca i pronalazi zaturene artefakte iz Juge. Neki su namerno prekriveni debelim slojem prašine. Veliki broj stanovnika ovog našeg trusnog tla, sa setom se seća stare države, ponajviše oni raseljeni, koji su morali da napuste domove i odu daleko. Na Stevanovoj beležnici – mojoj instagram stranici, tamo se pronalaze i iznova proživljavaju svoju mladost. Stranicu prati preko sedamdeset hiljada nostalgijara, Jugoslovena, iz svih krajeva sveta, a meni je srce puno. Svaki dan, sa mnom prolaze kroz portal sećanja, putem mojih priča, video materijala koji postavljam, arhivskih fotografija.
Ja sam jedan od čuvara kulture Jugoslavije, poput manjeg muzeja. Kada želim da popijem kafu i teleportujem se u stara dobra vremena, napravim koju zabelešku, prošetam do Muzeja Jugoslavije, gde se napunim dobrom energijom, odmorim se, uživam u arhitekturi kompleksa, u turistima što defiluju okolo iz čitavog sveta. Da, čuvaju se tragovi kulture, pored toga što mnogi žele da te tragove zatru za sva vremena, koristeći se svakojakim, ružnim načinima. Mislim da je to nemoguća misija. Živeće sećanje, dok je dobrih ljudi koji ga neguju. Ne možemo gledati u jasnu budućnost, bez okretanja prema prošlosti sa pijetetom, prema izuzetno bogatoj istoriji kojom treba da se ponosimo.
Aleksandra BATINIĆ: Postoji li nešto što bi iz nekadašnje Jugoslavije preneo ili primenio u današnjoj Srbiji?
Stevan ALEKSIĆ: Preneo bih ljudskost, empatiju, skromnost, kulturu govora, kulturu ophođenja, ideale, dostojanstvo, lepotu raznolikosti, kućno vaspitanje, školsko-obrazovni sistem, značaj porodice, poštenje, poštovanje prema sebi, drugima, a naročito prema starijima, pozdrave i otpozdrave, poštovanje privatnosti i ličnog prostora, osnovni bonton, pristojnost, uvažavanje…
Preneo bih ono jednostavno „dobar dan“, „izvolite“, „hvala“, „oprostite“, spuštanje tona kada neko govori, umeće da saslušaš, a ne samo da sačekaš svoj red da odgovoriš. Preneo bih osećaj da nije sramota biti skroman, da pristojnost nije slabost, da poštenje nije naivnost. Preneo bih potrebu da čovek drži do svoje reči, do porodice, do prijatelja, do komšije, do učitelja, do starijeg čoveka i do potpunog neznanca. Da ne mora sve da bude glasno da bi bilo važno, niti sve javno da bi bilo stvarno. Mogu ja ovako do sutra. Mnogo toga što danas nazivamo „staromodnim“ zapravo nije ništa drugo do osnovna ljudskost.
Aleksandra BATINIĆ: Kada bi probao da ilustruješ život iz perioda Jugoslavije, u jednoj velikoj panorami, šta bi se našlo na tom plakatu?
Stevan ALEKSIĆ: Od prvomajskog praznika, na koji sam rođen u Narodnog fronta u Beogradu, preko pionirske zakletve, beskrajnih šetnji Kalemegdanom i Tašom, najlepših igračaka iz Robnih kuća Beograd, pomenutog crvenog kioska K67, Iskrinih fiksnih telefona, naše Zastave 101 boje kestena, Doma Sindikata u kome je otac radio u protokolu Saveza sindikata Jugoslavije, gradske poslastičarnice „kod konja“, pa sve do letovanja u Umagu, Donjem Segetu, Lovranu, Opatiji, na Hvaru, u Piranu i Portorožu, sve bi to našlo svoje mesto na toj velikoj panorami jednog vremena.
Bila bi to gusta, živa kompozicija, satkana od predmeta, mesta, sitnih znakova detinjstva i jedne zemlje. Nešto između porodičnog albuma, filmskog plakata i ogromne razglednice sveta koji više ne postoji u onom obliku u kojem ga pamtim. Ali, pre svega, u središtu te panorame bili bi portreti najmilijih lica, kojih odavno nema. Lica koja bih nacrtao pažljivije od svega ostalog, jer ona nose najveću težinu tog vremena. Ljudi koji su činili da svi ti gradovi, predmeti, letovanja, ulice, praznici imaju smisla. Njih odavno nema, a nedostaju tako da srce hoće da iskoči.
Aleksandra BATINIĆ: Šta za tebe znači biti hroničar vremena u dobu kada, čini se, svi imaju sve manje vremena?
Stevan ALEKSIĆ: To da nemamo vremena, čini mi se, dobrim delom nam je nametnuto. Uvereni smo da stalno negde kasnimo, da nešto moramo, da nešto propuštamo, da ne stižemo da zastanemo, da pročitamo, da razgovaramo, da se setimo. A opet, nekako vremena uvek ima za beskrajno skrolovanje po društvenim mrežama, za gledanje tuđih života, tuđih ručkova, putovanja, problema, uspeha i svakodnevnih predstava koje nam prolaze pred očima brzinom palca po ekranu.
Ja svako slobodno vreme koristim drugačije. Dovoljan mi je komad papira, ili tastatura, pa da zabeležim nekoliko rečenica, neku sliku koja mi je iznenada došla, miris koji je otvorio zatvorena vrata, jednu ulicu, pesmu, predmet ili događaj koji me je vratio nekoliko decenija unazad. Tako nastaju moje priče, najpre kao nekoliko redova.
Srećan sam što će te priče onoga ko ih čita makar na nekoliko minuta transponovati u neku drugu, mnogo lepšu dimenziju, daleko od svakodnevnog ludila u kome živimo. Da će ga podsetiti na nešto njegovo, na bakinu kuhinju, školsko dvorište, letovanje, špicu stare serije, miris nedeljnog ručka, neku davnu ljubav ili osobu čijeg se glasa još uvek savršeno seća. Ne mislim da nostalgija treba da bude bekstvo od sadašnjosti, ali može da bude predah od nje. Nekoliko minuta u kojima se čovek ponovo seti da život nisu samo računi, obaveze, vesti, lova, nervoza i neprestano jurcanje. Možda vremena zapravo imamo više nego što mislimo. Samo je pitanje čemu ćemo ga pokloniti.
Aleksandra BATINIĆ: Nove generacije nemaju nikakav osećaj za duh Jugoslavije, za šta je delimično odgovoran i negativni narativ koji se o njoj plasira. Smatraš li da Jugoslavija treba biti upamćena kao zlatno doba, ili imaš neke rezerve prema njoj?
Stevan ALEKSIĆ: Ne mislim da bilo koju državu, pa ni Jugoslaviju, treba posmatrati kao savršenu. Jugoslavija je imala svoje probleme. Postojale su stvari o kojima se nije dovoljno govorilo, ljudi koji su tadašnji sistem doživljavali sasvim drugačije. Ali isto tako mislim da je podjednako nepošteno čitav život jedne zemlje i nekoliko generacija svesti na negativni narativ koji se danas neretko plasira.
Jugoslavija nije bila čisto ideologija, bila je svakodnevni život miliona ljudi. Bila je porodica, posao, škola, kultura, bioskop, muzika, sport, putovanja, prijateljstva, komšiluk, studentski dani, prve ljubavi, zajednička budućnost. Za mene lično, Jugoslavija jeste zlatno doba, ali pre svega zato što je to zlatno doba mog života.
Mislim da je veliki problem kada se novim generacijama Jugoslavija predstavlja isključivo kroz njen kraj. Kao da jednu dugu knjigu čitamo samo kroz poslednje, najtragičnije poglavlje. A pre raspada postojale su decenije života, rada, stvaranja i kulture koje su ostavile ogromno nasleđe. Ne tvrdim da su svi živeli jednako dobro. Ali imam još veću rezervu prema pokušaju da se ljudima oduzmu sopstvena sećanja i da im se objasni kako ono što su živeli nije vredelo.
Nedostaje mi jedan sistem vrednosti koji pamtim, osećaj zajedništva, sigurnosti, kulturnog prostora koji smo delili, poštovanje rada i znanja, mogućnost običnog čoveka da planira život i, možda najviše od svega, osećaj da je među ljudima postojalo više bliskosti nego danas. Zato bih voleo da nove generacije o Jugoslaviji ne uče kao o paklu. Neka je upoznaju kao ozbiljnu, složenu zemlju, sa svim njenim svetlim i tamnim stranama. A meni neka ostane pravo da je pamtim onako kako sam je doživeo, kao zemlju svog detinjstva i, uprkos njenim manama, jedno od mojih najlepših mesta.
Aleksandra BATINIĆ: Šta je za tebe duh jugoslovenstva?
Stevan ALEKSIĆ: Duh jugoslovenstva je pre svega osećaj. Osećaj da pripadaš prostoru koji je veliki, raznolik i bogat, a da te ta raznolikost ne plaši, već oplemenjuje. Da možeš da putuješ od Vardara pa do Triglava i da ti se menjaju pejzaži, jezici, akcenti, običaji, kuhinje i muzika, ali da se nigde ne osećaš kao stranac.
Duh jugoslovenstva bio je upravo u toj neverovatnoj mešavini različitosti i bliskosti. U tome da smo znali jedni za druge, slušali iste pevače, gledali iste filmove i televizijske emisije, navijali za iste sportiste, čitali iste pisce, smejali se istim glumcima. Da je jedan umetnik iz Sarajeva bio podjednako naš u Beogradu, da je zagrebački bend bio naš u Skoplju, da smo poznavali dalmatinske pesme, slovenačke skijaše, bosanske glumce, vojvođanske tamburaše. To je bio jedan ogroman zajednički kulturni prostor.
Za mene je duh jugoslovenstva i ideja da čoveka ne određuje prvenstveno njegovo prezime, vera ili mesto rođenja, već kakav je čovek. Da različitost ne mora da bude razlog za razdvajanje. Naprotiv, upravo je ona činila taj prostor toliko uzbudljivim i posebnim. Jugoslovenstvo je za mene osećaj da je različitost nekada mogla da stane pod isti krov. I da je za tim krovom, uprkos svemu što se kasnije dogodilo, ostala jedna velika ljudska čežnja.
Autor intervjua: Aleksandra BATINIĆ
Foto: Stevan ALEKSIĆ