VLADNKA CVETKOVIĆ:Tražim pomilovanje

Zazvonio mi je telefon. Čujem glas svoje prijateljice koji uzbuđeno kaže: – “ Ipak su je izbacili iz čitanki. Uradili su to tako podumklo da se ne bi dizala prašina ponovo. “ Ništa je ne razumem. I, u tom neznanju pomalo naivno pitam: “ Koga ženo?” “Pa, Bože, Vladanka, našu Desanku Maksimović!”

Spuštam mobilni aparat, držim se jednom rukom za štok vrata i mumlam sebi u bradu samo meni znane psovke? Da li je moguće da su to uradili?  Ako je to istina, onda moram da saspem na papir šta mislim. Ne zato što sam je lično poznavala, ne zato što je još dok sam bila gimnazijac pročitala moju pesmu “Kap” i održala mi predavanje kako poštovati poeziju, jer ona je” kraljica književnosti”, i ne zato što smo se sretale u Rovinju na Beogradskom kampu gde me je stalno pitala:” Devojko, da li pišeš?”

Kako izbaciti stihove pune ljubavi, odnosa prema svetu, s ubeđenjem da poezija treba da bude razumljiva, iskrena, otvorena prema životu. Ona je zvala čitaoce da budu dobri, plemeniti, postojani i da poštuju tuđa uverenja. Posebno je isticala slobodu, hrabrost, odanost… Zar naraštajima koja dolaze ne trebaju stihovi pesama “Krvava bajka”, “Predosećanje”, “Strepnja”, “Opomena”, “Tražim pomilovanje”… Zašto je zaboraviti? Iskoreniti? U ovom suludom svetu bitno je biti veran korenima. Zar su odgovorni “stisli srce” i “izgubili se”?

    “Tražim pomilovanje za one koji beže

      Kad se pred njima ukaže problem

      Kojem u oči treba pogledati”

Zar treba zaboraviti događaje na brdovitom Balkanu? Idilične opise, radost s dominacijom zelene boje, svet pitom, ali i sa mračnim i rušilačkim dejstvom… Zar to ne razumemo? Motiv ubijanja u prirodi, zar i to ne razumemo? Zar ne razumemo upozorenja o klasnim razlikama i raslojavanja ljudi? Zar toga danas nema?! Zar nije podobna jer se nije pokoravala pesničkoj školi, već je “svojeglavo” išla svojim putem. Njeno pitanje: “Šta tražite u literaturi?” U svojim pesmama dala je odgovore – tražila je ono što i u životu – sebe, čovečnost, istinu, lepotu… Zar nam to ne treba? Zar ne shvatamo čitajući njene stihove problem vrednosti u životu? Zar mladim naraštajima to ne treba?

Borislav Mihajlović zapisao je “ voleo bih da nađem neke prave reči da njima prikažem reči zlatne i teške, smerne i viteške, reči od doslednosti neke tajne i vernosti neke unutarnje, reči od staroga srebra i od nove nežnosti, reči carske…” Zar to treba uskratiti mladim naraštajima?!

Njena poezija je opredeljena kao govor o ljubavi, ali “ljubavi za ljude” “za zemlju”… Zar ni to nam ne treba? Ili nam Desanka Maksimović ne treba jer je izabrala “Dušanov zakonik” u svojoj pesmi? Zašto? Jer je u to vreme Srbija doživela uspon u civilizacijskom smislu? Ili nam ne odgovara što je probudila svest Naroda o svojoj kulturi, o srpskom nasleđu, nečemu što je sastavni deo Srba? Želela je motivisati narod da postane svestan svog nacionalnog duha koji je sklon promenama. Zar i danas nije to aktuelno? Rodoljublje je jedno od osnovnih razloga što je Desanka počela pisati i u njemu postići osećanje čoveka prema drugom čoveku. Da li nam danas to ne treba? Na kraju, završiću stihom Mike Antića:

     “ Na cilj će stići svako,

       bilo da gmiže ili leti.

      Uvek se s dušom igra

         anđeo ili vrag”!

Tekst: Vladanka CVETKOVIĆ

Foto: Zadužbina Desanke Maksimović, Wikimedia, Narodni muzej Valjevo

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *