Toga dana, kao i obično, Milanče je sa drugarima pikao fudbal na terenčetu, kad su ugledali poznatu letelicu. Događaj im je privukao pažnju pa su prekinuli sa igrom i započeli priču o tome „Eno ga onaj čika što stalno vozi avion!” – povika
jedan od mališana. „Opet?! Kako može toliko dugo da leti?!” – zapita se drugi. „Pa zato što ima puuuuuno benzina!” – odgovori treći. „A šta je to benzin?” – upita opet drugi. „To ti je ono što se sipa da bi nešto putovalo ili letelo, a ima ga na
svakoj pumpi!” – objasni četvrti… Deca ostadoše da posmatraju avion, a
Milanče otrča kući znajući da će njegovog oca uskoro katapultirati. I zaista, otac ga je tamo čekao, upleten u konopce padobrana, visio je sa dimnjaka držeči šarenu loptu koju mu je kupio za rođendan. Međutim, Milanu se poklon nije
naročito dopao. Nakratko se poigrao loptom, i ostavio je u dvorištu. Zapravo, zaokupljen sviranjem u bubnjeve koje je dobio za prethodni rođendan, potpuno je zaboravio na loptu. Lopta je tako stajala na suncu danima, dok se nije ujajastila. Željan igre, najzad je uzeo u naručje, ali je sledećeg trenutka raspalio po njoj tako jako da je odletela na ulicu. Tamo su je našla dva dečaka kojima se lopta svidela, tako da su se brzo dogovorili o partiji fudbala. Pokupili su neke cigle s kojima su improvizovali goliće i na ulici zaigrali svoju omiljenu igru. Milanče je zbog poziva na ručak, malo kasnije izašao na ulicu. Videvši da se neki klinci iz kraja igraju sa njegovom loptom, oseti ljubomoru, pa krenu u trku za njima da im je preotme. Usled saplitanja prilikom bežanja, jedan od njih je pao, dok je drugi nastavio
da trči za loptom, ne primećujući da iz drugog pravca nailaze kola. Lopta je skakutala pravo, ali je u poslednjem trenutku odskočila i promenila
pravac, i ko zna šta bi bilo sa zanesenim dečakom da ga Milanče nije povuko za jaknu, i tako ga spasao. „Malo dete izgubilo dudu, izgubilo dudu pa trči pred rudu!” – prokomentarisao je čika saobraćajac koji je baš tad naišao. Pošto je opasnost prošla, dečaci se upoznaše, uzeše loptu, i nastaviše da se igraju lepše nego ikad. Roditelji, zabrinuti Milančetovim nestankom, i privučeni bukom sa ulice, istrčaše na ulicu, ali kad videše svoje dete živo i zdravo, zagrliše ga, srećni. Tako se uz puno sreće okončala još jedna mala Milančetova avantura. Milanče je naučio da bude oprezniji u igri, da ceni ono što dobije i da vodi računa gde ostavlja
svoje stvari, a roditelji su shvatili da ne treba bacati novac na loše stvari, ili nešto što se detetu ne sviđa. Naučili su, takođe, da više paze na dete,
jer su mu dali loptu i ostavili ga samog. „Obećavam da se ovo neće ponoviti! – reče otac, bacivši loptu u kantu…
– A sad idemo da kupimo drugu loptu, i naravno da pojedemo po jedan veeeeeliki sladoled!” Otac ga je tom prilikom upoznao sa teorijom da na pravac kretanja lopte utiče oblik, jačina kojom je šutneš, podlog akojom se kreće, otpor sredine, i mnoooooogo drugih elemenata.
Autor kolumne: Vudu POPAJ