Nije tačno da sa nekim ljudima nije imalo šta da se priča, kako su to pokušali da prikažu, nego sam prozreo njihov puki materijalizam, i počeo
da izbegavam njihovo društvo. Danas, i oni koji nisu bogati neretko maštaju o tome, a nikad se nisu zamislili kakvo je smaranje biti okružen bogatstvom
koje, u današnjem naopakom svetu, možeš jedino steći preko nečijih leđa i na nečiju štetu, ili da nekog moljakaš bez mere da ti nešto da…A na kraju, ne znaš jednu bitnu stvar, da nikad dovoljno nećeš skupiti ni u grob odneti, jer
materijalnog je toliko da ga je nemoguće skupiti ni za 100 života. Uvek se, i u životima najbogatijih ljudi, može pojaviti neka stvar koju nemaju,
što čak može biti u vlasništvu običnog siromaha, pa da i prema takvom budu zavidni i pokvareni. To je nečasno pred Bogom i ljudima. Pametan
čovek bi se u startu smorio od same ideje da ima sve, a kamoli da mora da se cima, da krade, moljaka i otima, iako zna da će mu uvek nešto od toga faliti. Pa zar je onda sreća u materijalnom? U svetu gde je ogromna razlika između bogatih i siromašnih, neko ko želi nešto između, a na pošten način, mora puno da radi. Sad je izbor da li ćeš da živiš jedva nekako, ili nikako, jer se nešto lepo i istinski vredno ne vidi od onog šuta i užasa koji nas konstantno zasipa u ogromnim količinama,
zbog čega nema mnogo vremena za radovanje I uživanje, već je rad, rad, i samo rad… U današnje apokaliptično vreme, svakog razumnog i mislećeg
čoveka hvata muka šta mu se postavlja kao prioritet. Pre nego što pojede tanjir pasulja, prvo mora da pojede neku svoju ili tuđu muku, ili bar neko parče muke.
U suštini, ništa ne može brzo da se ostvari, ni na pošten ni na zao način, takav je život, ali je razlika u tome što će pošteni i dobri, za razliku od zlih dobiti na nebu novi, večni život, što je dovoljno veliki motiv da izaberemo kakvi ćemo biti ljudi, i kako ćemo nešto sticati u životu.
Autor kolumne: Vudu POPAJ