U 21. veku, pitanje ravnopravnosti žena i muškaraca još je uvijek aktualno. Uzroci tome mogu se tražiti u biološkim razlikama, mitovima (Adam i Eva), ali mnogi znanstvenici polaze od pretpostavke da ljudsko ponašanje uglavnom određuje i usmjerava kultura, tj. naučeni recepti za ponašanje, koji su zajednički svim članovima društva. Dat će se prikaz kako su se žene kroz povijest tretirale i kakav su pogled pojedini narodi i kulture imali prema ženama (Deaux i Lewis, 1984).
Žena u Vavilonu, premda daleko od ravnopravnosti s mužem, ipak je bila daleko od pokornosti koju poznaju drugi, mnogo kasniji, pravni sustavi. Nju muž nije smio zapostavljati (tada je žena imala pravo na razvod), neosnovano optuživati za preljub, napustiti i otići u drugo mjesto; imala je pravnu i djelatnu sposobnost..Nakon muževe smrti, ili u slučaju razvoda, bila je staratelj svoje djece, upravitelj njihove i vlastite imovine. Mogla je imati vlastitu imovinu koja nije miraz nego ju je stekla prije ili za vrijeme braka i koja nije dio zajedničke imovine (Salkić, 2009).
U antičkoj Grčkoj, koja je slovila za demokratsku i puno liberalniju zemlju, žene su bile ovisnije u odnosu na Vavilon. Zavisan i podređen položaj atenske žene vidljiv je već u djevojačkoj dobi i načinu na koji je ulazila u brak. Udate su žene tek rijetko kad mogle prekoračiti prag svoga doma, a djevojke su morale živjeti daleko od nepozvanih pogleda, čak i od muških članova vlastite obitelji. Kyrios ili djevojčin otac (ili pak brat, djed, ili pak zakonski skrbnik) djevojci je birao muža i odlučivao za nju. Brinuo se za njezinu imovinu, miraz te je mogao (ako je želio) zastupati njezine interese na sudu prilikom prodaje te imovine. Muž je imao pravo otjerati ženu, čak i bez opravdanog razloga; protjerivanjem neplodne žene ispunjavao je svoju vjersku i patriotsku dužnost. Ženu nije smjelo zanimati ono što se zbiva izvan kuće, a ona i nije imala prilike razgovarati s mužem koji je gotovo uvijek bio odsutan (Papić i Sklevicky, 2003). Položaj žena u srednjem vijeku nije se bitno mijenjao. Crkva je odlučivala o ulogama muškaraca i žena u društvu. Smatrale su se općenito inferiornima i bile prvo očevo, a zatim muževo vlasništvo. Zadaća žene bila je odgoj djece, u smislu poštivanja hijerarhije i roda. Njezina kompetencija odnosila se na kućno gospodarenje. Brakove su dogovarali roditelji; tek od sredine 13. veka zaručnici su se mogli dogovoriti, a vjenčanje je moralo biti javno kako bi se mogle obznaniti moguće zapreke.
Žene su se obrazovale su se kod kuće. Njihova najvažnija uloga bila je u području brige za zdravlje i porodiljstvo (tradicija i moral nisu dopuštali da žene pregleda muškarac) (Papić i Sklevicky, 2003). Tek u 19. veku žene se počinju boriti za veća prava i ravnopravnost s muškarcima, pa zapadnim zemljama u 19. veku nastaje feminizam kao jedna od posljedica industrijske revolucije, i to u tri vala. Prvi je feminizam jednakosti u 19. veku, a obilježile su ga sufražetkinje koje su se borile za žensko pravo glasa. Drugi val obilježio je radikalni, socijalistički i liberalni feminizam (od 1960. do 1980). Treći val traje od 1980. godine, a obilježava ga negiranje rodnih razlika (Papić i Sklevicky, 2003). Razvoj strojeva počeo je otklanjati potrebu za ljudskom radnom snagom, postupno eliminirajući jednu od prednosti koju su muškarci imali nad ženama. Žene su postajale sve značajniji dio radne snage, pogotovo tijekom prvog svjetskog rata kada su zamjenjivale muškarce koji su bili na fronti (Papić i Sklevicky, 2003).
Suvremene žene sada, za razliku od prije, traže muškarca koji će im osigurati emocionalnu klimu u kojoj će moći sigurno istraživati i izražavati svoje osjećaje (Hyde, 1994). Sigurnost je najveći dar koji suvremeni muškarac može dati ženi; u društvu hranitelja ta je sigurnost ponajprije bila fizička, a danas je i emocionalna. Žena želi osjećati sigurna da bude ono što jest, da može dijeliti svoje misli i osjećaje bez straha od odbacivanja, proglašavanja nesposobnom ili od neke vrste odmazde (Gray, 2001).
Tekst: Lana PEČNIK
Foto; Privatna arhiva