Svako od nas drugačije doživljava neprijatne situacije. Recimo, odrasla osoba koja je bila zlostavljana kao dete, mogla bi da ispolji neželjene reakcije na određene nadražaje ili okolnosti. Mogla bi da bude uplašena, zbunjena, agresivna, i to bi je na kraju dovelo do još više problema i frustracija. A, opet, s druge strane osobi koja nije imala negativna iskustva, može da bude jako teško da se nosi sa emotivnim amplitudama, promeljivim osećanjima i reakcijama druge osobe koja kroz sve to prolazi. Naravno, postoje i oni predstavnici homo sapiensa koji su definitivno sazdani od najčvršćeg materijala. Svesni bolnih sećanja i mučnih analiza, oni suočavanjem, i rešavanjem bilo kog problema, postaju psihički i emocionalno jači.
To su oni ljudi koje nazivamo pobednicima! Međutim, ovo što ću sad pomenuti je čist primer božanskog. Bez griže savesti, reći ću da ovaj narod spada u neobjašnjive fenomene.
Na lepom i živopisnom kontinentu postoji narod pun paradoksa koji je duboko nesrećan zbog jedne svoje vrline. Taj divan narod koji neke stvari ne želi da rešava, ima tu moć da kolektivno zaboravi sve ono ružno što mu se dešavalo u daljoj i bliskoj prošlosti. Možda za nekog to nije problem, već čudesna vrlina, ili, sposobnost da prevaziđe loše okolnosti. Ali budimo objektivni. Ne mogu se ružni događaji eliminisati ako “aktivno” zaboravimo na problem. Ne, nikako, ako uzmemo u obzir reči, dela, način, te krajnji efekat nečije zlobe i mržnje.
Zaboravom nećemo postići ništa posebno, samo ćemo produžiti agoniju. Procesom simplifikacije treba se suočiti sa zlikovcem koji vam je naneo zlo, i rešiti to na način koji je najpovoljniji za oštećenu stranu. Naravno, i tu ima začkoljica koje podmuklo čekaju svaku vašu grešku zbog koje možete da budete surovo kažnjeni. Ali, ono što nemože da šteti, a može da motiviše, jesu podsećanja na neka dela ili izjave uperene protiv pojedinca ili čitave nacije. Na primer izjava data u maju mesecu 1992. godine od strane tadašnjeg nemačkog ministra inostranih poslova Klausa Kinkela, govori u prilog tome da nema potrebe zaboravljati, već treba pamtiti pa vratiti. „“SRBE TREBA BACITI NA KOLENA“. To nije bio usamljen slučaj. Juna 1993 godine, svetski umetnik, ambasador UNESKO-a, vrhunski glumac Ser Piter Justinov bez imalo griže savesti izjaviće sledeće: „SRBI SU NAOPAKI STVOROVI ČIJA PRIPADNOST LJUDSKOJ RASI JE U VELIKOM ZAKAŠNJENJU“. Već u maju mesecu 1994. godine bivša premijerka Velike Britanije, čelična Margaret Tačer, traži: “ZAUSTAVITE SRBE. ODMAH. ZAUVEK“! Taman pomislite da je hajka prošla, a ono već u novembru 1995. godine imamo izjavu Ričarda Holbruka tadašnjeg izaslanika američkog predsednika Bila Klintona : „SRBI SU ZLOČINAČKI DUPEGLAVCI“. Kakva slučajnost da sledeće godine imamo još odvratniju izjavu i to ni manje ni više nego prof.dr Rolf-Diter Kluge, direktora slavističkog seminara Univerziteta Tibingen, na okruglom stolu Univerziteta u Tibingenu: „PREDLAŽEM DA SE SRPSKOJ DECI ZABRANI U ŠKOLAMA UČENJE SRPSKE NACIONALNE POEZIJE“. Kada smo pomisli da je to vrhunac nasrtaja na jedan narod, početkom 1998. godine stiže demant u vidu gnusne izjave nemačkog kancelara Helmuta Kola : „NEKA SE SRBI PODAVE U SOPSTVENOM SMRADU“. Ratne 1999. godine imamo čitav niz odvratnih izjava takozvanog civilizovanog sveta, pa recimo tadašnji britanski premijer Toni Bler kaže: „RAT PROTIV SRBA NIJE SAMO VOJNI SUKOB. TO JE BITKA IZMEĐU DOBRA I ZLA, IZMEĐU CIVILIZACIJE I VARVARSTVA“.
Za kraj, dve izjave koje spadaju u bisere svetske ogavnosti, dve izjave od dva „civilizovana“ čoveka, prvi je katolički sveštenik iz Francuske, Otac Pjer : „MOLIM DA SE VATRA NEBESKA OBRUŠI NA SRBE“. Inače, to je sveštenik hrišćanske crkve. Da, dobro ste pročitali, sveštenik. Ali, nije to sveštenik izjavio, to je obična moralna nakaza izjavila, nalik moralnoj nakaznosti u obliku bivšeg državnog sekretara SAD, Lorensa Iglbergera koji u to vreme, bez imalo stida, izjavi: „SRPSKA DECA SE VIŠE NEĆE SMEJATI“. Ove grozne izjave svetskih moćnika, i devijatnih ljudi, neka nam budu zvono razuma kada krenemo da zaboravljamo učinjena zlodela i to pod plaštom najgoreg licemerja.
Evo, pre dva dana otvoren je Žeželjev most u Novom Sadu koji je srušen 1999. godine od strane civilizovanih vlada iz civilizovanog sveta, pa da se samo podsetimo i da ne damo zaboravu divna, bestijalna dela, njihove bajne „civilizovanosti“.
- 04. 1999. Novi Sad (NATO agresija)