Dočekuje nas na ulazu u renovirani hol Centra za kulturu „Vlada Divljan“. Čvrstim stiskom ruke, pogledom pravo u oči, širokim osmehom i žustrim, odlučnim korakom, ostavlja utisak domaćina koji je veran prošlosti ali ipak zagledan daleko u budućnost. To potvrđuje pokazujući nam moderno uređen prostor koji blista, uz velike monitore okačene na tek rekonstruisanim zidovima koji mirišu na svežu farbu. Upoznaje nas sa osobljem i pokazuje malu salu za projekcije u kojoj radovi na uređenju uveliko teku. Prima nas u svoj skromni radni kabinet, nudi kafom „pećankom“ koju priprema po receptu iz rodnog kraja podno Prokletija („jaka i gorka“) i pita za zdravlje, a onda, i kada ćemo završiti intervju jer žuri na sastanak povodom filmskog festivala koji će tokom razgovora i najaviti. Ljubiša Đurović, direktor koji uspešno drži sve konce kulture na Paliluli u svojim rukama.
Mnogo je toga novo što zatičemo u Centru za kulturu „Vlada Divljan.“
– To je naš zadatak, tačnije naša misija, naša obaveza. Želja svih nas, i iz menadžmenta ustanove, zaposlenih ali i svih saradnika koji ovde stvaraju, da svi koji nam dođu ovde, gosti, prijatelji ili publika, svejedno, osete da su došli u domaćinsku kuću koja blista i vizuelno, ali i programski.
Imate finansijsku podršku iz GO Palilula, ali to nije dovoljno za realizaciju ambicioznih planova koje ste postavili pred sebe i svoje saradnike. Kako ste uspeli da nadomestite hronični nedostatak para za kulturu koji je takoreći u Srbiji postao „normalan“?
– Dobro ste informisani, priznajem. Istina je lako proverljiva ako se samo osvrnemo unazad. Bilo je u Centru za kulturu „Vlada Divljan“ mnogo problema, čak je zabeležen minus u kasi, a nebriga o prostoru koji je postao zapušten, uvek je pravdana time da „nema para“. Odmah smo, nakon detaljne analize problema sa kojima smo morali da se suočimo, prionuli na posao. Prvo smo otvoreno zatražili od Gradske opštine Palilula preciznu inforamaciju o sredstvima koje su izdvojili iz budžeta za nas, a onda izračunali koliko to sredstava treba sami da zaradimo i tako krenemo u uređenje ovog mesta koje ima status kultnog u Beogradu, a slobodan sam da kažem i u Srbiji, pa i regionu. Ne zaboravite da su ovde mnogi talentovani, danas izuzetno cenjeni i poštovani muzičari, slikari, književnici ili igrači načinili svoje prve umetničke korake. Jasan plan je doveo do toga da se od ušteđenih para uredi hol ustanove, uvede sistem video prezentacije po najsavremenijim evropskim standardima, a trenutno radimo na modernoj sali manjeg kapaciteta gde bi se svakodnevno održavale bioskopske projekcije i ciljane projekcije, da tako kažem, koje bi okupljale odabrane sladokusce filmske umetnosti. Prevashodni cilj tog prostora je da obezbedi veću pristupačnost programa koji je oblikovan za veću scenu, scenu „Stamenković“, na kojoj bi se ubuduće još više igrale predstave i održavali koncerti „Moja prva šansa“. Ponosan sam da svake godine, tamo negde pred Novu godinu, sedam ili osam Kulturno umetničkih društava iz Beograda, izrazi želju da na našoj sceni „Stamenković“ izvede svoje godišnje koncerte. Zamislite samo tu rapsodiju mladosti, pozitivne energije i poleta koji sa naše scene krene ka publici. A tek „Kolo“ koje stoluje pod našim krovom decenijama… Tu se traži uvek karta više jer su njihovi nastupi pravi festivali naše tradicije i pravo su znamenje na koje smo ponosni svi mi u Centru za kulturu „Vlada Divljan“. Naši stari bi rekli da je „Kolo“ kao staro vino, što starije to bolje.
Široka je paleta kulturnih sadržaja koje nudite građanima. To se lako primeti ako se malo zaviri u „kulturne vodiče Beograda“ na internetu.
– Tako jednostavno mora biti. Velika je opština kojoj pripadamo, još je veći broj onih koji žele da ovde dođu i pogledaju šta to mi nudimo. Počeli smo godinu velikim Božićnim koncertom, gde smo publiku prijatno iznenadili bogatim programom koji je podrazumevao duhovne i svetovne melodije. Nastavili smo sa pozorišnim predstavama za decu i odrasle, zatim dva filmska festivala iz kojih smo isplivali u „Kulturno leto na Paliluli“. Manifestacija prema kojoj su u početku neki poslenici kulture izražavali sumnjičavost, uspela je da na letnjoj sceni kod Kulturnog centra, u parku „Tašmajdan“, i Borči okupi više desetina hiljada ljudi koji su uživali prateći ono što smo za njih pripremili u saradnji sa brojnim prijateljima i saradnicima. Statistika je prema „nevernim Tomama“ ubedljiva: Od početka ove godine, 87 radnih dana sa 125 događanja, predstava i koncerata. Ukupno sa ostalim manifestacijama kao što su tribine, savetovanja, izložbe, promocije i slično, to je tačno 407 događaja koji su u proseku gledano, svaki za sebe okupili najmanje 400 ljudi, pa vi računajte sada da li sam u pravu kada kažem da je cela Palilula pratila naše programe širokog spektra kulturnog izražaja. Naš koncept uprokos krizi koja vlada u našem društvu, bilo duhovnom ili materijalnom, daje impozantne rezultate. Gradska opština Palilula izdvaja dovoljno sredstava da najveći deo ovih programa bude besplatan za sve građane.
Ide jesen, neki kažu najlepše godišnje doba za kulturu?
– Mi smo uveliko zakoračili u „Kulturnu jesen Palilule“. U toku je nedelja ruskog filma za decu u Srbiji „Bajke detinjstva“. Naši mali gledaoci uvek vole da gledaju kratke animirane i igrane filmove. Grad Beograd u saradnji sa ruskom kompanijom Vifsaida, Srpskim odeljenjem Međunarodnog javnog Fonda jedinstva pravoslavnih naroda, i naša opština Palilula sa resursima Centra za kulturu „Vlada Divljan“ omogućili su da čak i odrasli uz decu uživaju u klasicima ruske filmske produkcije. Paralelno sa ovim programom, teče i festival dokumentarnog filma „Evropska saradnja: Filmska priča“. Organizuje ga Ministarstvo za evropske integracije Republike Srbije povodom Dana evropske teritorijalne saradnje. Nadam se da vam neće zasmetati što ću izdvojiti jedan od filmova koje publika treba obavezno da pogleda, a to je film „Zaboravljeno vreme“, reditelja Milana Nikodijevića koji je zapravo priča o jednom od najboljih poznavalaca rokenrola u nekadašnjoj Jugoslaviji – legendarnom Peci Popoviću, i odgovor na pitanje: Da li je raspadom Jugoslavije rokenrol izgubio značaj koji je nekada imao? Po mom mišljenju rok je živ, i neuništiv, posle svega što je „preživeo“ u nekim prethodnim godinama. Naša je želja da ga još više afirmišemo zahvaljući i programima koje organizujemo na stvaranju nekih novih zvezda naše rok scene. To naravno nije sve, želim da istaknem saradnju sa rediteljom Darkom Bajićem umetničkim direktorom „Leskovačkog internacionalnog festivala filmske režije LIFFE 2018“ koji će našoj publici obezbediti uživanje u najboljim filmskim delima prikazanim u Leskovcu. Potom sledi „Festival autorskog filma“, a onda već pristiže Nova godina, a sa njom i paketeći za najmlađe, posebni programi namenjeni dočeku, i još prijatnih iznenađenja za publiku koja je uostalom i navikla da joj uvek nešto posebno, i lepo priredimo. Da ne zaboravim da vam kažem da se tokom godine održavaju i projekcije u okviru festivala FEST, FNF, BELDOKS, te filmova sa ljubavnom tematikom posvećenim ženama.
Približava se i obeležavanje 65 godina rada Centra za kulturu „Vlada Divljan“.
– U pravu ste, 19. novembar, dan kada slavimo 65 godina rada je na pragu. Već od 15. novembra kreće svečana atmosfera u našoj kući kulture, a kako drugačije nego uz nastup velikog ansabla „Kolo“ koje će zatim nastaviti pozorišne predstave za decu i odrasle, a onda i jedan koncert iznenađenja jer to naši posetioci zaslužuju. Moram da istaknem da je za sve vreme postojanja, ova ustanova predstavljala mesto za kulturno nadahnuće, izražaj talenta i sposobnosti mladih stvaralaca a u isto vreme i prostor koji je u svoja nedra primao veliki broj građana koji su tu pronalazili kutak za vlastito kulturno uzdizanje i uživanje. Uvek smo bili značajni za Palilulu, Beograd, ali i celu Srbiju jer naši programi nisu isključivo lokalnog karaktera.
Ima li mesta zadovoljstvu posle svega što ste postigli, odnosno da li postoje novi izazovi koji sazrevaju u Vama a koje planirate da ostvarite kao jedan od stratega kulturnog preobražaja ove ustanove pa i cele Palilule?
– Najvažnije od svega je to – kakav odjek ima ono što pripremate za publiku. Zamislite samo kakav je bio koncert „Legendi“ na Letnjoj otvorenoj sceni, ovde kod nas. Svirali su oni na mnogo scena širom sveta, uvek bili sjajni, ali meni su posebno nadahnuti bili baš te letnje večeri kad su ovde nastupal pred preko dve hiljade gledalaca.i. Pa onda „Garavi sokak“ u Borči, takodje pred oko nešto više od dve hiljade gledalaca.. Verujete li mi kada vam kažem, da su održali jedan od najblistavijih koncerata u svojoj karijeri, a ona nije za potcenjivanje, traje skoro tri decenije. Pozorišna predstava talentovane Jovane Petronijević, „Stojanka“ izazvala je pravi smehotres u Borči, gde sam između ostalog čuo da u ovom naselju, starom preko 200 godina, do ove, nije bila održana ni jedan pozorišna predstava. Kad sam to čuo bilo mi je drago. Odmah sutradan, je organizovana i predstavu za decu Borče. E, to je satisfakcija za Gradsku opštinu Palilula, sve moje vredne saradnike i mene lično. Onda, Tašmajdanski park u koji smo smestili jedan deo „Kulturnog leta na Paliluli“. „Duo moderato“ i muziciranje koje je fasciniralo pristune, samo je bilo uvod za rad svojevrsne čitaonice pod otvorenim nebom. Mnogo književnika, voditelja, glumaca, novinara, prodefilovalo je na ovoj manifestaciji koju smo zahvaljujući Karlu Astrahanu, voditelju i uredniku u biblioteci „Milutin Bojić“ već isplanirali i za narednu godinu. Dali smo šansu gostima piscima iz Niša, Novog Sada, Pančeva, Beograda, ali i iz Lajkovca.
Ima li beogradska publika sluha za pisce i uopšte umetnike iz unutrašnjosti?
– Kako da ne? Itekako. Pa mladi pisac, autor kultnog romana „Lajkovčanka“, cenjeni Velja Žunjić, došao je da bude gost „Kulturnog leta na Paliluli“ pravo iz svog rodnog Lajkovca, zato što je beogradska publika prihvatila njegovo stvaralaštvo i pozdravila ga gromkim aplauzom, baš kao i recimo Gorana Tadića iz Novog Sada, ili Branislava Jankovića iz Niša, Vanju Bulića, pa Vladu Arsića iz Beograda, da ne nabrajam dalje sigurno ću nekoga nenamerno preskočiti. Moje najlepše iskustvo je to kada me recimo zovu iz Kovačice radi organizovanje izložbe, ili kada me pozove vajarka iz Majdanpeka i u našem prostoru prikaže svoja dela. Ako bi se zatvarali u svoje „ljušture“ to bi bila nepravda prema publici, jer bi u tom slučaju ona bila oštećena.
Da li ste prateći svetska iskustva na neki način kreirali svoju strategiju rada u Centru za kulturu „Vlada Divljan“.
– Jesam i to mi je bila jedna od najboljih odluka u životu. Sećam se da sam 2012. godine prisustvovao Molitvenom doručku u Americi, i tom prilikom sam kao zamenik predsednika GO Palilula bio u prilici da se susretnem sa kolegom iz opštine Arlington u državi Virdžiniji. Na pitanje koje sam mu postavio u vezi sa budžetom i time kako ga troše, on je jasno odgovorio: „Etno kultura, amaterski sport i socijalno stanovanje“. Zašto jedna od najmoćnijih zemalja sveta ne bi bila i nama primer da sačuvamo nasleđe, sport i unapredimo prostor u kome živimo. Pa, Nikola Jokić, svojevremeno antitalenat za košarku u našim lokalnim okvirima, pod stručnom palicom stručnjaka za košarku, doduše u Americi, postao je broj jedan, i tako postao putokaz svima koji su još uvek nesigurni u mogućnost vlastitog uspeha. Talenat nadograđen upornim radom i usavrsavanjem mora da da dobar rezultat.
Ima li prostora za još nešto, novo, originalno, čega se do sada nisu setile Vaše kolege, direktori centara kulture u Srbiji?
– Ima. Već mi se u glavi vrzmaju novi projekti: „Moja prva šansa“, „Moj prvi scenario“, „Moja prva uloga“, „Moja prva pesma“, „Moja prva režija“. MI, koji smo uposleni u kulturnim ustanovama, treba da damo šansu mladima jer oni bez naše pružene ruke ne mogu lako dostići svoje ciljeve. Važno je takođe, pružiti šansu svima koji su zainteresovani, a sve posle, zavisi od njih kao pojedinaca, da li će je iskoristiti ili krenuti nekim drugim pravcem. Na nama leži velika odgovornost, da nas ne bi „rijaliti“ kultura, potpomognuta drogom, alkoholom i razvratom, potpuno uništila. Osećam se kao da sam na početku karijere, iako iza sebe imam bogato životno i radno iskustvo na različitim poljima delovanja, jer osećam da je kultura neiscrpan izvor inspiracije za nove ideje, nova dela…
I dokle ovako, u ovom tempu koji nije lako izdržati?
– Sve dok me noge nose, a mozak i zdravlje dobro služe. Na ovom ili nekom drugom zadatku, potpuno mi je svejedno. Nemam nameru da i ja budem još jedan više na teretu državnog budzeta. Demagogija je i ekonomski diletantizam reći da se nezaposlenost rešava povećanim penzionisanjem. Tako se samo uvećava pritisak na državni budzet, a evropski trend koji pratimo je budu smanjena zahvatanja iz budžeta. Nezaposlenost se rešava povećanim investicijama u proizvodne kapacitete i uslužne delatnosti i podsticajem da mladi i stručni ljudi formiraju svoje biznise i ne čekaju da budu zaposleni kod nekoga, vec da oni zapošljavaju druge u svojim biznisima. To onda obezbeđuje ukupan ekonomski napredak Srbije, ekonomsku solidarnost i humanizam. Uzajamno ispomaganje je kategorija kulture. Zato budimo kulturni. Kulturno je biti kulturan.
Zanimljivo je slušati ga, dok vatreno zastupa svoje vizije, još korisnije razmišljati o svemu što govori i predlaže nakon bogatog iskustva i uspeha koje je postigao na različitim poljima delovanja. Na osnovu do sada iznetih projekata, zaključuje se da ima razloga da mu verujemo kada kaže da besplatni kulturni sadržaji namenjeni svima donose najveće blago – duhom bogatu naciju.