U subotu, 15. septembra, navršilo se sto godina od proboja Solunskog fronta, odsudne bitke koja je skršila zube Centralnim silama i presudno doprinela kraju Velikog rata. Blickrig na čelu sa vaskrslom srpskom armijom u čiji su uspeh sumnjali čak i saveznici, za nepuna dva meseca, redom je lomio otpor Bugara, Austrijanaca, Mađara, Nemaca… Da ih nisu zaustavili, kažu, srpska vojska bi stigla i do Beča i Budimpešte.
Bio je to najslavniji trijumf u tragičnoj epopeji moderne srpske države. U najvećem stratištu u dotadašnjoj ljudskoj istoriji, Srbija je izgubila trećinu svog stanovništva, od toga 60 odsto muške populacije. Njihove kosti posejane su na Ceru, Kolubari, u Valjevu i albanskim gudurama, u plavoj grobnici i na Kajmakčalanu. Iz njihovog praha digla se i današnja Srbija, mi, njihovi dični potomci. Samo, da li smo baš njihovi?
Jer, subota nije bila dan kada su se širom zemlje održavale vojne parade, polagani venci, organizovali komemorativni skupovi i časovi istorije gde bi se mlađi upoznali sa slavnom prošlošću. Umesto toga, imao sam prilike da u subotu upoznam neku drugačiju Srbiju, onu koju godinama ignorišem i pratim tek koliko je potrebno da s jednog televizijskog kanala prebacim na drugi.
A sve je počelo u frizerskom salonu koji godinama posećujem. Vlasnik radnje, mlad i naizgled pamet čovek, deluje rasejano. Dok me makazama štrica oko ušiju, pogled mu beži ka televizoru sa strane. Ne vidim protagoniste, ali čujem neartikulisane povike i neke prizemne upadice od kojih se moj frizer kliberi kao autistično dete. S vremena na vreme vidi i odraz mojih začuđenih očiju u ogledalu, shvata da ništa ne shvatam, pa se trudi da objasni. Kaže da je u toku licitacija za gaće neke od učesnica, pa prati koju će cenu postići. Ne znam koliko je zavredeo ovaj mirišljavi trofej, ali znam da sam prvi put iz salona izašao bez ostavljenog bakšiša. Ako u njega ikada više i budem ušao.
U samousluzi u kraju, na dve kase, red se otegao kao gladna godina. Nervozna kasirka već treći put pokušava da prebroji šest kesice nes-kafe. Shvatam šta je nervira, jer o svemu tome naširoko objašnjava koleginici do sebe. Kaže, užasno je nervira neki Rasta i poslaće, koliko god bude trebalo, SMS poruka da se taj lik eliminiše. Na moje pitanje koliko će poruka poslati na broj telefona 5757 gleda me spuštene vilice i buljavih očiju. Ne znam da li je nesrećni Rasta preživeo, ali sam čuo da je više od 700.000 ljudi glasalo za njegov opstanak. Ili nestanak, svejedno.
Istog dana, u autobusu gradskog saobraćaja, prisustvujem svađi. Narod nervozan, obespravljen, doveden na ivicu prosjačkog štapa, shvatam da su živci prenapregnuti. Dve penzionerke se polomiše u vezi jednog čoveka, shvatam da su im mišljenja podeljena. Za jednu od njih, on je obična lopuža i kriminalac, dok je drugoj baš duhovit, markantan, reklo bi se, prava muškarčina. Dugo mi je trebalo da shvatim da ne pričaju o politici, već o nečem drugom, značajnijem i života vrednog.
Pitam se u kakvoj to zemlji živimo. U zemlji slavnih predaka ili hipnotisanih zombija? A onda pronalazim odgovor, gde drugde, nego u samoj istoriji. U Velikom ratu nisu svi Srbi bili heroji. O, ne… Bilo je i tada krivinaša, špekulanata i kurvara koji su svoje porodice, svoje kućne pomoćnice, svoje švalerke, čak i kućne ljubimce, pravovremeno sklonili u Trst, Pariz ili Ženevu. Za Srbiju su navijali s pristojne udaljenosti i nisu žalili što je 75 odsto muškog reproduktivnog stanovništva zauvek položilo život na oltar otadžbine, za njihovu slobodu. Uostalom i zašto bi kada su znali da će se za svoje potomstvo lično postarati.
I zaista, čiji smo mi to potomci?! Ako verujete da su vam preci heroji sa Cera ili Kajmakčalana pošaljite SMS na broj telefona 5757. Ako smatrate da ste, ipak, nastali od nekih mudrijih, boljih i umešnijih, učinite isto. Neće vam pasti kruna sa glave. I da, umalo da zaboravim. Parade je, ipak, bilo. Doduše, s danom zakašnjenja, ali to je manje važno. Bitno je samo da znamo ko su to i kakvi juče paradirali, jer će nam i to, naposletku, sutra reći ko smo bili, kako smo i zašto nestali.