Čudna je i velika zemlja ta Rusija, beskompromisna i teološki distinktivna, sva široka, divna i nesagledljiva. Kao da počinje u pupku nečije majke, sluzava, topla a opet anđeoska, zemlja majčinih sinova i ratnih kćeri, nekako po definiciji hladna i gorostasna, spasonosna i surova, vanvremenska koliko i neka moćna zvijezda na svodu. I nadasve lirična, natopljena mislima i poezijom, intelektom i genijalnošću, mržnjom i osvetom, Bulgakovljevim demonima i snovima Tarkovskog.
Iz te samo djelimično otkrivene zemlje vijesti su uvijek drugačije, nemaju prizvuk ulice već prije eho iz Čistilišta. Događaji u Rusiji, nedostojno desakralizovanoj i potom uzdignutoj nakon sto godina, kao da se dešavaju u romanima i novelama, u teatru a ne na trgu, i kao da su sve vijesti koje čujemo istrgnute iz šireg konteksta, istrgnute iz nekog višeg reda smisla i bića. Možda je to percepcija sa ove neprimjetne južne tačke, možda je tamo stvarnost zapravo realiti-šou sa raskrvavljenima i poniženima. Možda, kažem, ali ipak vjerujem da je slika velike Rusije čudo na rubu imaginacije, permanentni mit, filozofski nedostižna slika postanka i prestanka čovjeka. To stvaranje i ukidanje mužika i matere – da li zavisi jedino od proviđenja, kalašnjikova ili sibirskog mraza? Može li ruska ideja, po tragu osnovanih starih sumnji Berđajeva, biti spasonosna za cijeli svijet ali destruktivna po samu Rusiju, ili da povjerujemo kako bi najbolje bilo da Rusija ne postoji, da bude apstraktna veličina mjerljiva jedino stihovima. A eto, stalno imam utisak da bi to bilo sjajno i krucijalno dostignuće za zapadnu elitu, od Marije Lujze Čikone do Anri-Levija.
I najnoviji primjer sa 3 cure u pank bendu trivijalnog imena POBUNA PIČKE je elementarna ruska tragedija. U onom smislu u kome je djelovanjem isto tako trivijalnog protestantskog pogleda na svijet nametnuta dilema o dobrom i lošem, o zlu i praštanju, o kazni i odbrani. Ruska varijanta odmazde (ili obračuna, ako hoćete) je krvožednija, proishodi iz vjekova nesagledive studeni i moći. I iz prostranstva koje je premalo za jedan trivijalni političko-pankerski stih.
Da ne bi bilo zabune, ja sam svim srcem uz te cure koje su zbog svojeg nastupa u crkvi i nedvosmislenih poruka u pjesmi osuđene na po 2 godine zatvora. Imale su vječitu umjetničku slobodu i iskoristile su je. I političku slobodu isto, ali zbog nje su najebale. Konotirale su njima omraženog predsjenika Putina kao Sotonu, a to je provokacija hrišćanskog duha, ako se cijela priča posmatra iz pupka Majke Rusije. Vjerujem da je stupidna i tragična ruska spremnost da se u ovim događajima postavlja kao izjebana mlada – bila sam nevina i biću opet. Bilo je, dakle, boljih solucija, od brendiranja tih cura kao izraza modernog ruskog duha, preko mogućnosti da Putin sa njima nastupi na koncertu, ili da se cure liferuju na zapad gdje je pank i rođen. Bez prava povratka. I sad, ima tu nekog smisla, taj performans i ta kazna koja dolazi poslije svega. Ima makar to nešto tragično – stvaranje žrtve i bijes vladara, kao u samom srcu neke antičke drame. Ima nešto sudbonosno ali ne i spasonosno – upravo onako kako bi na zapadu jednu umjetničku/ljudsku ideju predestinirali u špagete.
Da smo cinični, pitali bismo – zar pank performans nije ključna umjetnička praksa kojom se stiže do razumijevanja Boga i božanskog poretka? I zar nije moćni predsjednik države na Harliju metafora Ivana Groznog na konju, metafora koja plovi kroz snove miliona Rusa konfuzno saobražena kao ideja spasenja?
Ali nijedan umjetnički performans nije promijenio svijet ma kako i ma gdje bio odigran. Neće ni ovaj mnogo promijeniti osim u sudbinama tri lijepe cure – postadoše žrtve a da to možda nijesu ni htjele biti, ne znamo. I vjerne pank ideologiji (ni boljoj ni goroj od svih drugih), na suđenju se u svojoj odbrani pozvaše na skromne duhove Dostojevskog, Montenja, Pitagore, Vedenskog i samog Isusa Hrista. Behu to jeftini trikovi usred žrtvovanja pred narodom koji je sigurno očekivao da se žrtva brani pjesmom Seks Pistolsa. A i bilo bi primjerenije.
Ali njihova je hrabrost prelijepa. Hrabrost Nadežde Tolokonjikove, Marije Aljohine i Jekaterine Sumutsjevič.
Tekst: Đorđe V. Gregović
Soundtrack:
Pussy Riot – Bogorodica, Putina progoni
Pussy Riot – Putin, zassal
David Sylvian – Angels
Claro Intelecto – Second Blood