Ovaj život više nema smisla. Svima bi bilo lakše da me nema. Ubiću se… Koliko ste puta čuli ovakve izjave od nekog prijatelja, kolege, rođaka, supružnika…? Ili vaše dece? Pa gotovo svakodnevno, reklo bi se, toliko često da je smatramo i uzrečicom, nešto poput „dobar dan“ ili „čujemo se“. I naravno, uvereni smo da to niko ne shvata ozbiljno, ponajmanje onaj ko bi to izgovorio. Sve dok nas ne ošamari surova zbilja.
Za nepunih mesec dana, samo tokom avgusta, najmanje četvoro tinejdžera u Srbiji izvršilo je najteži zločin nad sobom. Ponajpre dvadesetogodišnja devojka, Aleksandra Božić iz Novog Sada, koja je, naizgled bez ikakvog razloga, skočila s mosta u Dunav. Odmah potom, u Sibnici kod Sopota, šesnaestogodišnji dečak M.O. ubio se iz dedinog pištolja. Kažu, zbog neuzvraćene ljubavi. Godinu dana mlađi R.M. iz Novog Sada obesio se 20. avgusta o radijator, a njegova vršnjakinja iz Popovca kod Paraćina, samo nekoliko dana kasnije, o drvo iza kuće.
Navodno, pre nego što je izvršila samoubistvo, rekla je svojima da ide da se prošeta.
Tuga, muk, neverica… I hiljadu pitanja bez odgovora. Pitanja koja su, ipak, morala da se postave znatno ranije, pre nego što se tragedija i dogodila, već posle prvog alarma, prvog vapaja za pomoć koji, očigledno, niko nije ni čuo, a kamoli razumeo.
Porast stope tinejdžerskog suicida beleži se u čitavom svetu, čak i u najbogatijim državama. U SAD je, recimo, samoubistvo među mladima od 15 do 24 godine treći uzročnik smrti, a slično je i u Švedskoj. Ipak, na vrhu evropske liste s najvećom stopom samoubistava mladih i dalje su Rusija, Litvanija, Finska i Letonija, odmah potom Slovenija i Hrvatska. I naravno – Srbija! Procenjuje se da u našoj zemlji živi između devet i trinaest hiljada mladih osoba koji imaju samoubilačke tendencije, a mnogi od njih, nažalost, to i ostvare. Uostalom, samoubistvo je pri samom vrhu uzročnika smrti i među mladima u Srbiji.
O tome zašto bi neko, naizgled zdrav i prav, sebi uskratio pravo na život, ispisano je na hiljadu studija i zapažanja. Koga zanima, a trebalo bi da interesuje svakog roditelja, štošta može da pročita i na Internetu, posebno kada je reč o znacima koji ukazuju na to da se detetu takve ideje vrzmaju u glavi. Činjenica je, međutim, da se to retko dešava bez ikakvog razloga, čak i onih koji nam se čine krajnje trivijalnim, neretko i besmislenim. A takvih razloga je čitava niska: od osećaja usamljenosti, napuštenosti, prevelikih očekivanja, neostvarenih ambicija, ljubavi, traženja smisla u „besmislu“, emotivne nezrelosti i ranjivosti, usled uticaja droge ili pripadnosti nekakvoj sekti… Nažalost, ovo je samo početak spiska, a uzroka ima onoliko!
Jedino što možemo da učinimo je da konačno prestanemo da živimo ZA svoju decu i da počnemo da živimo SA svojom decom. Nemojte se opterećivati kupovinom najsavremenijih tehničkih uređaja ili najskupljih patika, nemojte žuriti s kupovinom automobila ili brzog motocikla, jer time nećemo rešiti nijedan problem našeg deteta u periodu odrastanja i sticanja zrelosti. Ono što im uistinu treba jeste naše vreme i naša posvećenost. Budimo s njima i pokušajmo da steknemo njihovo poverenje, pomozimo im da prevladaju izazove adolescencije i sva iskušenja iskrivljenih predstava o životu, života koga nisu ni upoznali, a kamoli doživeli. Sve drugo su, oprostite na izrazu, trice i kučine.