Vladica Rajković iz sela Vratarnica kod Zaječara osuđen je na maksimalnu kaznu zatvora nakon što je sa dečijeg rođendana izveo trogodišnju devojčicu, silovao je u šumarku, zadavio, a zatim joj kamenom smrskao lobanju. Tokom suđenja, ustanovljeno je da je prethodno izvršio još jedno ubistvo i silovanje, ali ovaj slučaj nije uticao na visinu kazne, jer srpsko zakonodavstvo ne predviđa kaznu dužu od 40 godina, bez obzira na svirepost ili brojnost počinjenih zločina.
Kad bude izašao na „zasluženu“ slobodu, Rajković će imati 67 godina. Uz dobro vladanje, mogao bi kući i 13 godina ranije, jer je i to predviđeno Zakonom. Suština sankcija, ističu stručnjaci, i jeste da se počiniocima omogući da sagledaju počinjeno delo, da se pokaju i poprave, te da im se pruži nova prilika. U stvarnosti, međutim, ta prilika se mahom koristi da bi se neko iznova silovao, neretko i ubio.
Da nije reč o paranoji ili bezrazložnom strahu potvrđuje i hronologija monstruoznih zločina čiji su akteri, po pravilu, bili povratnici. Podsetimo se, recimo, Gorana Ilića koji je u selu Parcani, 2001. godine, ubio petnaestogodišnju devojčicu Dušicu Ilić tako što ju je presreo na putu do kuće i uvukao u šiblje. Devojčica se branila, pa ju je ubio udarajući kamenom u glavu. Silovao je mrtvu. A samo nekoliko meseci ranije, nakon amnestije, pušten je sa robije na kojoj je bio zbog dva okrutna ubistva.
Još gore je prošla trinaestogodišnjica devojčica iz Batajnice, Tamara Ivanović, koja je zaklana kada je prišla čoveku na zemlji, u želji da pomogne. Ubica, Dragan Nikolić Čombe (51) izbo ju je nožem 19 puta u srce i leđa, samo da bi se dokopao mobilnog telefona koji je sutradan, na pančevačkoj pijaci, prodao za hiljadu dinara. Prethodno je, u Opovu, silovao i dvanaestogodišnju devojčicu.
Pedesetdvogodišnji Mladen Ogulinac iz Ledinaca izveo je u pidžamici, iz njene kuće, osmogodišnju Mariju Jovanović, silovao je, a zatim zadavio tako što je u njeno telašce ugurao čitav jastučni čaršav. I on je prethodno robijao zbog silovanja.
I dosije Darka Kostića, ubice Ivane Podrašić (14), prepun je monstruoznih zločina. Između ostalog, silovao je i staricu u sedmoj deceniji života, tako što ju je najpre zlostavljao, a nakon obljube i urinirao po njoj.
Ovakvih i sličnih zločina tokom poslednjih godina bilo je na pretek, kako u Srbiji tako i u zemljama regiona. I svima je, osim države i pojedinih stručnjaka, jasno da nema popravke kada je reč o silovateljima, da svako od njih, nakon izlaska s robije, postaje tempirana bomba u dodiru sa slobodom koja će, bez ozbira na dužinu odslužene kazne ili starosne dobi, ponovo nasrnuti i ubiti.
S toga je i Fondacija „Tijana Jurić“ još krajem prošle godine pokrenula peticiju kojom se traži da se počinioci ovakvih zverstava doživotno drže u kavezu. Kažu, ne žele da prejudiciraju konačno rešenje, ali bi svakako želeli da se o tome raspravlja u najvišem telu zakodavne vlasti. Da bi to inicirali bilo je neophodno da prikupe najmanje 30.000 potpisa. Za svega nedelju dana, više od 160.000 ljudi podržalo je njihovu inicijativu. Iako su po Ustavu dužni da o tome raspravljaju, poslanici, za sada, ćute. Može im se, jer Ustav nije predvideo rokove do kada moraju da se izjasne. Kao da čekaju da se još nešto dogodi, a to nešto bi, recimo, mogao da bude novi monstruozni zločin koji bi zgrozio javnost u Srbiji. I ne bi to bio prvi put.
Da podsetimo, Zakon koji drastično pooštrava sankcije za izvršioce krivičnih dela nad decom i uvođenjem Javnog registra pedofila, usvojen je tek kada je svirepo ubijena mala Marija. I procedura u vezi reagovanja nadležnih organa u slučaju nestanka deca, koja je do tada predviđala da se mere preduzimaju tek posle 48 sati, promenjena je nakon što je ubijena mala Tijana.
I tako bismo uvek dobijali zakone s imenima stradale dece (Marija, Tijana, Aleksa…). Ali, zašto?! Da li barem nešto možemo ranije da predvidimo i preduzmemo odgovarajuće mere ili baš uvek neko mora najpre da plati životom? A to su, najgore u svemu, najčešće oni koji još nisu ni počeli da žive.