Šta je dobrota? O dobroti se uči, na dobroti se stalno radi, i to se oseća, ali ne zato što ti neko najpre nešto da, ko što neznalice i duhom lenji misle. Oni uvek očekuju da im ti prvi nešto pružiš pa da ti vrate, i onda to zovu dobrotom.
Neki se trude da poklon koji nekom kupe košta isto kao poklon koji su od njega dobili. Ne znam zašto onda ne kupe jedni drugima iste poklone, kad već tako razmišljaju. Koliko je dobro ne meriti dobrotu vidimo na primeru prihvatanja Boga i biblije. Naime, prvo ti čitaš da bi upoznao Boga, pa ti on kroz tu knjigu i čitanje pruža ono duhovno i spašava život, što vredi više od svega na svetu. I kojim poklonom ili žrtvom ti to možeš vratiti Bogu? Takav poklon ne postoji.
Dobrota i ljudskost nisu nikakve građanske kategorije i ponašanje tipa „bacio sam đubre u kantu za smeće”. Produkti civilizacije ili građanske kulture, dobrota i ljudskost imaju smisla samo ako ste okrenuti Bogu i duhovnim vrednostima. Neki ljudi se trude da čine dobra dela, a ne prihvataju Boga. Misle da to tako može i da ima smisla, a kad bi ih pitao koji je to smisao, ne bi znali da objasne. To je kao telo bez glave i govor bez tela, kao reči bez dela. Takvi ljudi neretko imaju prirodan, urođen dar, ali ga ne razvijaju i ne istražuju stvari do kraja. Neki su poput sportista koji nemaju taj dar, ali upornošću stignu i prestignu ove lenje darovite i nedovoljno ambiciozne i uporne. I jedni i drugi će za sebe reći da obiluju dobrotom, ali da li se
dar ili upornost bez vere u Boga može pokazati istinskom, ako ne osećate i ne nosite tu veru u sebi? Jasno je, na kraju, da bez duhovne vere dobrota
nema suštinu, i ne vredi mnogo. U svemu drugom dobrota nema potpun smisao kao u veri.
Autor kolumne: Vudu POPAJ
Foto: Privatna arhiva